Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Bombarderi: Pravda (N/A, 2012.)

Bombarderi: Pravda (N/A, 2012.)Prvi album je uvijek dvosjekli mač koji duboko reže na obje strane: s jedne, publika još nije formirala očekivanja pa će bilo kakav zanimljiv ili kvalitetno odsviran materijal obično etablirati izvođaču snažnu startnu poziciju kod publike. S druge, ukoliko je prvi album loš, slab imidž koji takav gorak prvi dojam ostavlja briše se teže nego mrlje od crvenog vina na bijeloj košulji.

S tim mislima u CD player stavljam ”Pravdu”, debitantski album zagrebačkih Bombardera koji njime okruglo obilježavaju drugu godišnjicu rada, iako je u međuvremenu potrajalo dokle se konsolidirala postava.

I odmah ― bum. Instantno počinje stopostotna paljba pojačala na overdriveu i oštre ritam-sekcije, snimljena analognim instrumentarijem koji je ― budimo realni ― i dalje neizbježan dio rock forme. Štoviše, kvaliteta zvuka u pozitivnom smislu podsjeća na rock klasike iz sredine 1970-ih kad je efekata bilo malo i pažljivo su se birali, a o pojedinačnom snimanju instrumenata nije moglo biti ni govora. Dodajte u recept dosta ”prljavo” odsviranih dionica te kvalitetne ali diskretne produkcije, i imate dobru početnu sliku onog što ćete ovdje naći.

Što se pojedinih pjesama tiče, album počinje ”Đavoljim doušnikom” koji će dobrom dijelu publike biti uvjerljivo najbolja pjesma. Radi se o kolekciji agresivnih gitarskih riffova kojima ritam-sekcija čas potpuno kontrira, čas ih slijedi. Za njom dolaze ”Ona i ja”, klasična rock interpretacija ciničnog osvrta na komplicirane veze, ”Zašto”, energičnija kritika političkih sistema i kvazi-demokracija, pa ”Svi smo...”, još jedna politička, s eksplozivnim riffom od kojeg padaju slike sa zidova. Slijedi ”Nema te”, zanimljiva balada s dobrim, dinamičnim krajem koja se vraća na recepturu međuljudskih odnosa, pa još jedan osvrt na politiku u klasično-rokerskom ”Rođen slobodan”.

Na broju sedam osjeća se svojevrstan tematski početak druge polovice, ili ako hoćete, drugog poluvremena albuma: ”Paranoja” je još jedan brutalni politički podsjetnik o represivnim sistemima. Kao potpuni kontrast slijedi ”Da li je netko tu?”, druga i posljednja balada na albumu, nešto smirenija od ”Nema te” i pauza prije završnog juriša.

Tu na red dolazi ”Ne znam”, gotovo punkerski protest, i konačno ”Pravda”, naslovna pjesma albuma (koja ima i dodatak, tko je dovoljno strpljiv slušati CD do kraja). Ova pjesma je pak svojim kombiniranim i dinamičnim aranžmanom posve drukčija od svih ostalih na albumu, i možda ima upravo najsnažniju poruku.

Unatoč spomenu balada, punka i ostalog, ipak je ovo u esenciji jedan rock album, koji je u svakom trenutku bio na sigurnoj udaljenosti od prijetnje da preraste u nešto drugo. No ipak, određeni utjecaji drugih žanrova se vide, osobito u načinu na koji je album odsviran kao ukupna izvedba.

Tu, doduše, nailazimo i na prve pukotine ”Pravde”. Ne zvuče sve pjesme jednako uvjerljivo odsvirano ― kao da su neke stare, dobro poznate, koje se sviraju i bez razmišljanja, dok se kod nekih drugih osjeća tračak igranja na sigurno, tipičnog simptoma pjesama s kojima bend nije apsolutno komforan. No budimo pošteni, prva ekskurzija u studio malo je za koga komforna...

Pritom treba reći da su Bombarderi, u odnosu na nešto što bismo mogli nazvati tipičnim rock bendom, donekle nestandardni. Ritam-sekcija niže ideju za idejom i autoritativno nameće groove koji varira daleko šire nego što bi to konvencionalan rock implicirao: neki dijelovi ”Đavoljeg doušnika” kao da su izvučeni iz prog-metala, da bi na drugom kraju albuma, primjerice u ”Ne znam”, graničili s punkom. Ali zahvaljujući čvrstini gitarskih riffova koji ih pokrivaju odozgo, situacija je uvijek pod kontrolom. Štoviše, gitarske solo dionice su toliko klasičan, ”straight” rock koji ne pokušava izmišljati toplu vodu tehnikom ili efektima, da opasnosti od žanrovskog razilaženja jednostavno nema. S dozom kiselog cinizma mogu reći da sam toliko umoran od tinejdžera koji se krvavim očima trude u svakoj pjesmi demonstrirati svih 67 trikova koje su naučili, da malo normalne, autentične solo rock gitare praktički dolazi kao osvježenje.

Vokalna je izvedba, naprotiv, inferiorna instrumentalnoj. Ne radi se o neoprostivim greškama poput falševa ili nekontroliranog kričanja, ali malo tko će osporiti da na tome još treba raditi. No zato je tekst koji taj vokal pjeva jedan od boljih koji ćete imati prilike čuti, bez obzira na kojem jeziku i u kojem žanru. Bombarderi se dotiču teške političke problematike, ali na suptilan način koji ne kliče dječje naivne parole, već postavlja prava pitanja u pravom kontekstu. I što je još važnije, radi to generalizirano ― pjesme su aktualne bez obzira u kojem vremenu slušane i na kojem mjestu. Pa i pjesme koje idu u smjeru balada se snažno opiru jeftinoj ljigavosti, i umjesto toga postavljaju problem i traže rješenje.

Zbog toga, kao i zbog ranije spomenutog opiranja šaranju raznoraznim propalim eksperimentima, ”Pravda” je natprosječno slušljiv album. Ne i slatkasto dopadljiv ili univerzalan, ali slušljiv svakako. Ne opterećuje nepotrebnim balastom: pjesme se ne razvlače kao žvake već završavaju rapidno čim potroše gorivo, odmah se kreće dalje, nema onog iscrpljujućeg, nervoznog treperenja i skakanja raspoloženja.

S druge strane, album je repetitivan i to mu je vjerojatno najveći nedostatak: sve su pjesme u istoj mjeri, većinom podjednakog tempa (izuzeci su balade), slične tonske i harmonijske strukture, uskih vokalnih linija i ponavljajuće ritmike. Kao da je bend naučio deset riffova i na temelju njih napravio deset pjesama. Stvar katkad spašava poneki zanimljivi groove, solo ili ekskurzija ritam-sekcije kao što je ranije rečeno, ali samo katkad: ipak je ”Pravda” u srži neoriginalan album. Bombarderi zasad prolaze putevima utabanima i asfaltiranima u periodu 1972.-1981.

Međutim, taj nedostatak nije nipošto diskvalificirajući. Tko želi četrdeset minuta autorske, klasične straight rock paljevine u tematici iz koje je žanr i izrastao, album ga neće razočarati. Naprotiv: ”dirty” produkcija danas je postala rijetka vrsta, i olakšanje je da još ima ljudi koji je slijede.

BOX: Bombarderi - Pravda, 2012.
Distributer: N/A
Mediji: CD
Broj pjesama: 10
Žanr: Rock
Postava: V,LG,RG,B,D
Najbolja pjesma: Đavolji doušnik
Potencijalni hit: Pravda, Nema te
Birani citat: ”Izdaja, prevara, otmica / Pretvaraš građana u zločinca”

Slušljivost: 4/5
Fluidno, ne zamara, dobro se sluša kako u pozadini, tako i u prvom planu. Primjerak albuma je preporučljivo imati uvijek spreman u kutiji za rukavice u automobilu.

Originalnost: 2/5
Žanrovski i glazbeno, album ne otvara nikakav novi vidik, ali određene finese u ritmici i strukturi ritam-sekcije znaju iznenaditi i daju bendu svojevrstan potpis. Međutim, to duboko varira od pjesme do pjesme: od visoko originalnog ”Đavoljeg doušnika” do prilično šablonskog ”Zašto”.

Dosljednost: 5/5
Album nema ni ”K” od komercijalnog, ni ”P” od patetike. Autentična, prljava, oštra rock snimka koja niti u jednom trenu nije pokušala biti prisilno dopadljiva, s tekstovima koji u srž analiziraju političke teme.

Tehnička izvedba: 3/5
Klasična, izuzetno ”straight” rock solo gitara i ritam-sekcija na steroidima s dobrom dinamikom i energijom oslabljeni su povremeno nesigurnim vokalom te neujednačeno uvjerljivo odsviranim pjesmama.

Kompozicije i aranžmani: 3/5
Kolekcija čvrstih, dinamičnih riffova i power-refrena će trgnuti i najapatičniju mumiju iz fotelje. No raspon tonova, harmonija, vokalnih linija, tempa i ritmike unutar koje Bombarderi operiraju je početnički uzak.

Produkcija: 4/5
Rock je jedini žanr gdje ”staromodno” još uvijek isključivo znači ”dobro”. Album je snimljen i produciran onako kako je snimljeno i valjda 95% najboljih rock albuma u povijesti.

Atmosfera: 4/5
Nema plakanja nad propalim ljubavima ni lažnog bunta. ”Pravda” se hvata dublje, ozbiljne političke tematike i dobro je u tekstovima razrađuje kako kroz svaku pjesmu, tako i kroz album kao ukupnu poruku.

Ukupna ocjena: 74%



T. Hörl

Objavljeno 27.09.2012.

Vremeplov

O Milesu Davisu se ne bi smijelo kazati išta loše jer je učinio nevjerovatne stvari i njegov doprinos modernoj muzici je ogroman.
John Mclaughlin