Britanski sfumato, dream, indie pop bend Fear of Men čine Jessica Weiss (vokal i gitara), Daniel Falvey (gitara), Michael Miles (bubnjevi, klavijature), te pridružena članica koja ih prati na nastupima u živo Becky Wilk (bas gitara).
Bend je boravio u Rijeci prije dva i pol mjeseca gdje su nastupili u klubu Život kao gosti PUKPUK festivala kojeg je organizirala udruga Prijatelja urbane kulture, a u sklopu svoje europske turneje promovirajući svoj debitantski album Loom.
Bend je nastao kao projekt dvoje studenata umjetnosti Jessice Weiss i Daniela Falvey iz Brightona koji su se upoznali na njenoj izložbi i ubrzo prepoznali zajedničku ljubav i jednaku sklonost prema glazbi.
Svoj neobičan glazbeni put započeli su i odabirom imena – naime, odlučili su se za naziv vrlo rijetkog poremećaja poznatog pod imenom „androfobija“ – nenormalnog i upornog straha od muškaraca, te možda i na taj način dali do znanja u kojem će se smjeru razvijati njihova glazba, što je u biti bila ideja pjevačice koja je u sklopu svog školovanja tijekom izrade diplomskog rada proučavala različite poremećaje kod ljudi i njihove fobije.
Osim toga, odabir imena je pomalo i duhovit budući da se uz nju pojavljuju dva muškarca: već spomenuti Daniel Falvey i Michael Miles. Teme njihovih pjesama su duboka usamljenost, otuđenost, anksioznost, duševne bolesti, smrtnost, nemogućnost ostvarivanja osjećajne povezanosti i duboka tuga.
Prije nego što su ih uočili ljudi iz izdavačke kuće Kanin Records za čiju su etiketu snimili svoj prvijenac ’’Loom’’, objavljivali su sporadično nekoliko demo izdanja koje im je kasnije njihova izdavačka kuća obuhvatila u kompilaciji jednostavnog imena „Early Fragments“. Tu je kompilaciju britanski NME smjestio na popis najboljih EP-ova godine. Ubrzo nakon toga, u travnju 2014. godine objavili su svoj demo album „Loom“ koji je odmah po izlasku oduševio kritičare i publiku.
Glazba koju stvaraju Fear of man atmosferična je, pomalo ambijentalna, na momente s elementima gotičkih strujanja koja opet podsjećaju na crkveno pjevanje, no u isto vrijeme nježna, sanjiva, vrlo artistička s velikom dozom zanosa.
Na prvo me slušanje katapultirala negdje u doba srednje škole i emocija koje su u meni stvarali Sugarcubes, The Shakespears Sister, The Jesus and Mary Chain i The Smits, no ovdje se ponajviše osjeti stil Irskog benda The Cranberries. Izuzetno mi se sviđa vokal Jessice Weiss i njeno prenošenje osjećaja kroz zanimljive tekstove. Čak me i boja njenog glasa neodoljivo podsjeća na Dolores O’Riordan. U obraćanju kroz prezentaciju putem spotova povlačim paralelu s vizualnim momentima grupe Tool i The Perfect Circle. Stihovi pak s druge strane otkrivaju dubinu osjećaja i vrlo različite utjecaje pisaca na bend, naročito lirskih. Zanimljiv detalj s njihovih službenih stranica je taj što u sklopu bloga koji vode imaju rubriku „klub čitatelja“ gdje pišu o knjigama s kojima se susreću. Ova, nekima možda sitnica meni osobno jako puno znači, govori o njihovim interesima i iskreno kažem – oborila me s nogu. Još kada sam u popisu prepoznala sličan ukus… bio je to jako lijep osjećaj. Poput prepoznavanja duša na nekom višem nivou. No, vratimo se temi…
Prva numera nas nježnim i sanjivim ugođajem uvodi u priču imena „Alta“. Izuzetno je nježna, gotovo na rubu šapta, poput bajkovite uspavanke koja podsjeća na ljetne večeri i sanjarenje negdje pod zvijezdama ležeći na mekanoj dekici položenoj na travu… „Cast shadows that frame your eyes“….. savršeno za zaljubljene tinejdžerice koje sanjaju o svojoj platonskoj, gotovo transcedentalnoj ljubavi…
Pjesma se fluidno stapa poput rijeke u drugu po redu, logično prozvanu „Waterfall“ koja samo naglašava ono što je rečeno u 51 sekunde uvoda kroz stihove „Show me there’s no world outside our own“, dok lirski poziva „Take me to the waterfall / When it’s over“. Kraj pjesme mi se izuzetno sviđa jer pomalo dramatično naglašava sve naprijed spjevano. Ljubav je opjevana nebrojeno puta, na različite načine i iz različitih kutova gledišta, no opet, svaka nova donosi svoj prilog, svoju vrijednost, svoj kut gledanja….
Pjesma „Green sea“ donosi nam valove mora s pomalo lirike u stilu Sylvie Plath u stihovima poput „Under the waves ‘til the birds steal the liver I grew“ uz izuzetno ugodan vokal Jessice Weis. U jednom momentu podsjeća na zborno pjevanje i kao da traži u nekom momentu žešći zvuk, na momente poželim u pjesmi prodrmati, otkačiti… osloboditi se iz okova krletke koja se u jednom trenutku pojavljuje kao motiv. No, taj moment izostaje. No, to pjesmi ne oduzima šarm i ljepotu.
„Vitrine“ govori o svoj raskoši unutrašnjih previranja, spektru osjećanja koja se na površini ne vide, preispitivanju ljubavi koja to više nije i unatoč laganom uvodu s nježnim obraćanjem, naprasnim završetkom puno govori o poruci koju pjesma nosi uz tužnu konstataciju: „You’re never there/My explanations are mute“.
Stvar „Tephra“ mi je jedan od osobnih favorita, što po tekstu, što po glazbenom izričaju. „I sink like a stone with all your weight upon me“, s zaključkom „You know there’s a price to pay“, u izmaglici zvukova koji na momente glazbeno podsjećaju na pjesmu Joga Islandske pjevačice Bjork.
Šesta po redu stvar „America“u uvodu zvuči poput pjevušenja ujutro tijekom jutarnjeg rituala ljepote u kupaonici, bez instrumentalne podrške, da bi se odmah zatim pretvorilo u pjevanje koji podsjećaju na pastora koji ponavljanjem želi prenijeti zanos vjere na svoju zajednicu. Jako je zanimljiv lirski moment pronalazim u stihu „Questioning the flesh I own for a time / My twin saw the worst in me, the way I saw myself“. „Seer“ – vidioc je pjesma satkana od zvukova i dubokih osjećaja u kojoj umjetnici propituju svrhu i besmisao odnosa kao i podjeljenost snažnih osjećaja što se može čuti u stihu „You make no sense at all / With my hands around your neck“
Osma po redu stvar naziva „Descent“ stvar je koja se hvalisajući raširila tekstualno potpuno netipično u odnosu na ostale pjesme. Stvar je bržeg ritma, vrlo pitka glazbeno, dok tekstualno u već ustaljenoj maniri propituje duboke odnose prema drugima, prema sebi, suočava se sa strahovima i zaključuje „There is a sickness and a health / That keeps me from your door“.
Pjesma „Luna“ moj je osobni favorit. Uz Tephru. Još mi se više sviđa ono što sam čula na njihovom SoundCloud profilu – pjesmu Luna u francuskoj verziji. Zvuči neodoljivo, naročito naglasak i boja glasa.
„Inside“ – baš poput lirike u ovoj numeri „And now I’m overtired / I can’t sleep at night / And now I’m overtired“, slušajući uporno čitav album, ovom pjesmom osjećam lagano zasićenje i pomalo želim da me zvuk uzdrma, protrese i donese neki novi moment. Inside je pomalo predvidjljiva pjesma, i možda sam isuviše gruba s njom. Možda, kada bi se nalazila na nekom drugom mjestu, možda bi davala snažniji dojam. No, unatoč tom dojmu, mislim da će album u cjelini još slušati.
Posljednja po redu, pjesma „Atla“ uokviruje album u smisleni krug. S Altom sve počinje, dok Atlom album završava, ili kreće ispočetka. “If you never leave me I’ll never understand you / Because I’ll never know what I could have been without you“ zaključak je čitave priče.
Rezime: Album „Loom“ spoj je lirike, glazbe i vizualnog. Potpun artistički projekt koji se može odlično uklopiti u glazbenu kulisu nekome tko stvara nešto kreativno. Meni, koja sam voljela učiti uz glazbenu podlogu, ovo bi bio idealan album za tu priliku. Ono što sam prvo doživjela je divan sanjarsko-mekan vokal Jessice Weiss koji je na momente sjetan, na trenutke zabavan i snažan, a drugo što sam primijetila je to da se ne razbacuju riječima. Svaka pjesma ima tek nekoliko stihova, no oni govore puno i slojevito.
Album mi djeluje poput lijepo opjevanog osobnog intimnog dnevnika jer, preslušavajući ga, na trenutke imam dojam da sam aktivni svjedok duboko osobnih osjećaja. Preslušavajući album osjeti se prisnost kroz priče o odnosima. Album za trenutke opuštanja, sanjarenja, smirenosti, lijepo fragilan, nježno krhak. Lijepo iznenađenje. Preporuke.
