Alkohol u rock muzici

Od svojih početaka rock and roll je bio smatran za đavolju muziku od tadašnjih službenih vlasti u kapitalističkom svijetu (SAD, Engleska) ili pak kao zapadnjačka dekadentna muzika u socijalističkim zemljama. Ozoglašenosti Rocka je još više doprinjelo alkoholiziranje rock izvođača.
Kao i što rock muzički nije pao s Marsa već svoje korijene vuče iz bluesa i countrya, tako i svoj alkoholizam vuče iz ta dva muzička pravca.
Zašto?
Ima više odgovora na to pitanje. Jasno, isključiti ću «ljubav prema zabavi» odnosno hedonizam kao ekskluzivno pravo rock kulture. Naime, hedonizam je zajednički svim ljudima bez obzira da li su rockeri, korporativni menageri, sportaši... jedino trebamo isključiti religiozne fanatike.
Neki od odgovora su:

1. Čini mi se da odgovor leži u činjenici da blues i country muzičari nisu pripadali višoj i srednjoj klasi niti su bili školovani, niti, pa prema tome nisu trebali previše brinuti za svoje manire i prilagođavati svoje ponašanje standardima malograđanskog morala. Naprosto su se ponašali prirodno i svoj alkoholizam nisu skrivali strahujući od osude društva. Da se razumijemo, ja ne želim reći da je alkoholizam bio privilegij radničke klase, već radnička klasa nije marila toliko za licemjerni moral koliko i ona viša klasa. I upravo će «veličanje» alkoholiziranja kroz rock muziku doprinjeti razbijanju licemjernog morala, odnosno morala tipa «Šta će ljudi reći», kada se ne brinemo je li ono što radimo ispravno samo po sebi, već je kriterij ispravnosti podrška ili protivljenje društva.
2. Kako su ti izvođači postajali poznatiji, tako je njihovo alkoholiziranje postalo obrazac ponašanja za blues, country, a kasnije i rock muzičara, nešto što će njihovi obožavatelji iz srednje i više klase koji će napraviti svoje sastave, kopirati. Naajbolji primjer sastava nastalog iz srednje klase su «The Rolling stones» i oni će biti zasluži za rušenje malograđanskog morala.

Poznato je da je country zvijezda Johnny Cash imao problema s alkoholom. U alkoholizairanju ga je slijedio njegov kolega iz Sun studija Elvis Presley, koji je ipak, budući da je postao komercijalan i dio svakog američkog domaćinstva, morao sakrivati svoju ovisnost.
Jedni od prvih «pijanaca» u rocka and rollu koji se nisu sramili, nego su još to potencirali i na račun alkoholiziranja su prodavali više ploča su bili «The Rolling Stones». Oni su naglašavali svoja pijančevanja da bi se imageom razlikovali od «The Beatlesa» koji su njegovali image pristojnih momaka, iako se retrospektivno vidi da su bili mnogo gori od Stonesa, naime Beatlesi su svirali u Hamburgu u bordelima itd…
Stonesi su alkoholiziranju dali šarm i u neku ruku bili su prvi koji su počeli oslobađati društvo licemjerja - što će drugi misliti o meni. Slijedili su ih «The Animals», a nakon britanske invazije i cijeli garage rock pokret u SAD-u.
The Doors su alkoholiziranju pridali i intelektualni nivo. Povezali su pijanjčevanje sa boemskim pjesnicima francuske simbolističke poezije Baudelairea i Rimbauda. Upravo je Rimbaud rekao da treba dugoročno poremetiti osjetila da bi se prodrlo u nepoznati, a osjetila se poremečuju intenzivnim alkoholiziranjem i drogiranjem. Ipak za potrebe ovog članka usredotočit ćemo se na alkohol. Širenje «kulta» alkohola nastavlja Iggy Pop sa svojom grupom «The Stooges». Na Iggyja je znatno utjecao Jim Morrison i preko «The Stoogesa» koji su bili protopunk i proto metal grupa uvodi alkohol u heavy metal i punk. U ta dva najžešća rock pokreta alkohol je doživio svoje zlatno doba. Svi su padali od cuge Ozzy iz Black Sabbatha, John Bonham - bubnjar Led Zeppelina je umro od prekomjerne doze votke, Bon Scott - pjevač AC/DC-a se je ugušio u svojoj bljuvotini. Nikada nije bilo tako cool biti alkos kao u zlatno doba metala i punka. Najveća metal grupa «Metallica» je zbog svoje ljubavi prema pijančevanju bila prozvana «Alcohollica». Uostalom, nedavno se James Hetfield vratio sa liječenja od akoholizma.
Grupa «Guns ’n’ Roses» popularizira whiskey Jack Daniel nošenjem majica na logo tog pića, a da bi ironija bila veća bunjar The Culta prelazi u Gunse jer ne može održati tempo sa pijančevanje članova grupe «The Cult». Međutim osamdesetih se javlja još agresivniji rock pravac Hard Core u kojemu mnogi izvođači se odlučuju apstinirati od alkohola i droge. Oni se nazivaju «Straight edge». Među najpoznatijima strejtedžerima je Henry Rollins pjevač Black Flaga. Taj pokret se razvio iz razloga što je u rock krugovima pijančevanje postao društveno prihvatljiv obrazac ponašanje, pa su buntovnici iz tih rock krugova odlučili da neće prihvatiti alkoholizairanje zamo zato što je to konvencija rock kulture.

Straight edge je sve jači, pa je moguće da za deset godina strejteri postanu većina u rocku, kao što su već danas u grind coreu, hard coreu i crust punku.
Ipak, strejteri još nemaju prevelik utjecaj na rock kulturu, tako da je danas najnormalinije kada bend svira (pogotovo početnički) platiti ga pivom. Piva i vino klize hektolitrima na rock koncertima. Je li to dobro? Dobro je. Zašto? Razara iluziju malograđanskog morala kao nečeg ispravnog i razotkriva taj isti moral kao skup običnih konvencija punih predrasuda. Potiče komunikaciju i samoj muzičkoj izvedbi, čak i ako zbog pijanstva nije savršena, daje čar, a publika u alkoholnoj simbiozi s izvođačima podivljaju i imate pravi antički misterij. Vjerojatno bez prihvaćanja pijanjčevanja kao nečeg prihvatljivog ne bi došlo niti do hipi pokreta i do politizacije rock and rolla.
Stoga, svaka čast strejterima i njihovom opiranju iskušenjima, ali čini mi se da nas njihov stav više vodi u konzervativizam nego puštanje volje (vode...) na slobodu, jer ponovno vraća ljude u neku idiličnu sliku obitelji iz TV serija gdje su svi neporočni, dok zapravo u njima tinja potisnuta zla želja koja kada se oslobodi donese mnogo zla. Zato mi se čini da je iskrenije društvo prožeto porocima, koje poroke prihvaća kao nešto dobro, jer takav stav prema životu generira manje zla, budući da nema neke zle potisnute želje. Drugim riječima opijati su ventil koji filtrira zlo. Osim toga Nietzsche kaže da je kršćanstvo sve što je dobro i zdravo proglasilo porokom, pa zapravo ono što naša zapadna kultura smatra porokom samo po sebi nije loše, već ga je takvim prikazalo kršćanstvo. Zato se u zadnje vrijeme strejteri sve više približavaju kršćanima i čini mi se da takvo približavanje nije dobro za hard core jer će izgubiti svoju oštricu i zapasti u konzervativizam protiv kojeg se momentalno bori.

Marin Tomić

Objavljeno 17.02.2006.