Top singlovi

  1. David Bowie - The Stars (Are Out Tonight)
  2. Depeche Mode -Soothe My Soul
  3. Zaz - On Ira
  4. Mark Knopfler - Privateering
  5. My Buddy Moose - Shine! Shine! Shine!
  6. Muse - Panic Station
  7. Queens Of The Stone Age - I Appear Missing
  8. Lana Del Ray - Young And Beautiful
  9. Thirty Seconds To Mars - Up In The Air
  10. Bullet For My Valentine - P.O.W.

Top album

David Bowie – The Next Day

dvd preporuka

Iron Maiden - "Maiden England Tour"

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Branimir Johnny Štulić - Razmišljam o povratku

Branimir Johnny Štulić - Razmišljam o povratkuBranimir Johnny Štulić je ponovo zagolicao pažnju hrvatskih medija i javnosti. Radi se o prikazivanju dokumentarnog filma ”Kad Miki kaže da se boji...” koji je prije nekoliko dana (petak, 14.listopad) prikazan na 2.programu HTV-a. Izdvojili smo za vas dva teksta o ovoj uistinu legendi ex-YU scene, frontmenu Azre, pjesniku i vječitoj opoziciji svim mizantropima i vlastima na Balkanu.


Johnny - Vidimo se u Zagrebu

Frontman Azre, kultnog zagrebačkog banda iz osamdesetih, koji već 15 godina živi u Nizozemskoj gdje se oženio, odbijajući svaki dodir s hrvatskom javnošću, otvorio je vrata svoga doma Glorijinim reporterima, pozirao svom starom prijatelju i otkrio da misli na povratak.

Johnny više ne svira, nego piše. U Beogradu mu je upravo objavljena autobiografija ’Smijurija u mjerama’ pisana u petnaestercu
Branimir Johnny Štulić, frontman zagrebačke rock grupe Azra, koja je od objavljivanja prvog singla 1980. do kraja osamdesetih žarila i palila na prostorima bivše države, već petnaestak godina živi u Nizozemskoj bez ikakvog dodira s hrvatskom javnošću: odbija novinare i intervjue, komunicirajući samo s rijetkim prijateljima i poznanicima. Čak i stan, koji u gradiću nedaleko od Utrechta dijeli sa suprugom Josephinom Grundmeiyer, rijetko napušta, ne bez prijeke potrebe. Legendarni roker, danas 52-godišnjak, zapravo se idealno uklopio u ritam života nizozemskog mjestašca u kojem posjetilac nema gdje prespavati jer hotela ondje - nema. Oko 19 sati zatvaraju se sve trgovine i većina kafića, ulice opuste, a Johnnyjevi sumještani kao da se trude da budu što manje vidljivi: izlaze samo da prošetaju pse, joggiraju ili voze bicikl.

I nemaju pojma da je taj neupadljivi susjed prije dvadesetak godina prodavao stotine tisuća ploča i na koncertima u delirij bacao tisuće obožavatelja. I da je u svakoj novoj generaciji mnoštvo novih poklonika njegove glazbe koji znaju napamet riječi Azrinih pjesama, ali ne i kako Štulić izgleda.

Svejedno smo odlučili - idemo k Štuliću. Moramo mu pokazati film ”Kad Miki kaže da se boji: tko su junaci Johnnyjevih pjesama”, i to prije premijere na HTV-u, koja se očekuje sredinom listopada, bez ikakvih dogovora s njim, bez najave. Jer, znali smo da Branimir Štulić s nepoznatim ljudima ne želi telefonski razgovarati, a kad mu najavite dolazak, njegova supruga vas na ulaznim vratima ljubazno dočeka - i isprati - riječima da je Johnny nekamo otišao i vraća se za tjedan-dva.

Stvar je za nas bila previše važna (a smatrali smo da je važna i za Johnnyja) da bismo sudbinu posjeta prepustili hirovima njegova trenutačnog raspoloženja i unaprijed smišljenoj taktici odbijanja svakog kontakta.

Radeći dokumentarac ”Kad Miki kaže da se boji...” u produkciji Hrvatske televizije i razgovarajući s četrdesetak junaka njegovih pjesama, prijatelja i osoba iz najbližeg kruga, shvatili smo da se kroz sudbinu Branimira Štulića prelamaju najvažnija događanja u Zagrebu od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih. Tako da je priča o njemu, zapravo, priča o Zagrebu toga doba. Osim toga, nakon dvadeset godina je i najvećim Štulićevim osporavateljima postalo jasno da su na novovalnoj rock-sceni osamdesetih najdublji trag ostavili upravo Johnny i Azra.

Ekipa filma, redateljica i scenaristica Ines Pletikos, producent Dokumentarno-povijesnog programa HTV-a Hrvoje Habeković i ja, koscenarist Kruno Petrinović, znali smo da nas Johnny neće moći odbiti ako mu se na vratima pojavi i prijatelj. Jedan od protagonista filma, fotograf Mio Vesović, koji je sa Štulićem išao u osnovnu školu u Jastrebarskom i kasnije napravio neke od njegovih najboljih portreta, te snimio naslovnicu Azrinog dvostrukog albuma ”Filigranski pločnici”, bez razmišljanja je pristao krenuti s nama u Nizozemsku. Naša ekipa imala je još jednog člana - snimatelja Darka Halapiju, jer smo željeli da prvi put nakon petnaest godina Branimir Štulić da izjavu za HTV, i to za Dnevnik, središnju informativnu emisiju.

U utorak, 12. srpnja, oko 13 sati na vrata su mu pozvonili Mio Vesović i Ines Pletikos. Nosili su darove: Mio četiri uramljene Johnnyjeve fotografije i deset tvrdo kuhanih jaskanskih jaja, a Ines bocu dalmatinskog maslinova ulja, bademe i suhe smokve. Njegova supruga Josephine ih je pozvala unutra, a dva sata kasnije pridružio sam im se i ja.

Johnnyja sam prvi put ugledao u dvorištu, ispod suncobrana, u razgovoru s Ines i Mijom: neposredan i srdačan, živo je gestikulirao. Bistrog pogleda, zaraznog osmijeha i zdravih zubi, u dobroj fizičkoj snazi, Branimir Štulić zapravo izgleda mnogo bolje od većine svojih vršnjaka, a pogotovo kolega s rock-scene. Nije ni čudo, najveći dio svoje mladosti, prije nego što se proslavio, Štulić je potrošio stvarajući i svirajući od jutra do mraka: jagodice na prstima bile su mu crne od vježbanja. Nije pušio, ni pio (omiljena pića bili su mu voda, sokovi i čaj), a prije nego što mu je diskografska kuća Suzy objavila singl ”Balkan/A šta da radim” imao je već gotovih 150 pjesama. U to doba Štulićeva najdraža razonoda bio je - kao i danas - nogomet, koji je prema riječima upućenih vrlo dobro igrao.

Osim toga, Štulić već godinama živi uredno, bez stresa, u komfornom dvoetažnom stanu, neobično urednom, i mnogo spava. Jedini porok su mu lake droge , čija je konzumacija i prodaja u Nizozemskoj - legalna. Više ne svira, ali zato piše. Nedavno mu je, u izdanju beogradskog tjednika Vreme, objavljena knjiga od 450 stranica - autobiografija u stihovima ”Smijurija u mjerama”, pisana u petnaestercu. Johnny se na promociji knjige nije pojavio. No, otkrio nam je da ima i hrvatskog distributera, tako da će mu se biografija uskoro pojaviti i u našim knjižarama.

Prošlost je Štuliću, znači, ipak važna, iako se u početku našeg razgovora, koji nije bio niti zamišljen kao intervju, trudio objasniti da ono što se događalo prije dvadeset i više godina, nema veze s njim danas. Baš u skladu s početnim stihovima njegove prve pjesme ”Balkan”: Jednog dana nema me da nikada ne dođem, prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem, kao da me nikada na svijetu nije bilo...

No, počeo se živo zanimati za film kad smo mu ispričali da smo kao glazbenu podlogu uglavnom koristili akustične snimke njegovih pjesama, kasnije objavljenih na pločama Azre, koje je sedamdesetih skladao u Rijeci. Osim toga, spomenuli smo mu i dvije nikad objavljene pjesme - ”Ksenija” i ”Divan dan” - koje u filmu izvode Dragan Konstantinović i Boris Ostojić, prijatelji s kojima se družio u Zagrebu sredinom sedamdesetih.

Kad su se na ekranu počela pojavljivati poznata lica, uglavnom ljudi s kojima je prijateljevao prije nego se proslavio, a iz tog su druženja nastali tekstovi njegovih najpoznatijih pjesama, Štulić se uzbudio i s usana mu više nije silazio osmijeh.

U filmu se, naime, pojavljuju Čoko Grgac Anarhist, koji je svoju kćer nazvao Azra, a Štulić mu je posvetio pjesmu ”Jablan”, javni bilježnik Velimir Žerić Žera, kojem je posvetio pjesmu ”Pametni knjiški ljudi”, Mirna Crnobori, junakinja pjesme ”Slučajan susret”, Drago Mihaljinec Kipo, protagonist istoimene pjesme ”Kipo”, i Krunoslav Martinčević - Martin Krun, tvorac loga Azre i autor jednog od prvih plakata. Zatim Vedran Šoklica Zmaj, Johnnyjev susjed u vojnom neboderu u zagrebačkom naselju Siget, gdje su zajedno odrasli, te braća Zoran i Dalibor Laginja, Marijan Blažina i Goran Lisica Fox, prijatelji iz Rijeke (među kojima je i Mario Poje aka Mario Furka) s kojima je godinama ljetovao na otoku Silbi. Nadalje, Johnnyjeve djevojke Branka Bakarić, Snježana Banović i Vesna Pirš, kojima je posvetio mnoge pjesme, te prijateljica Neli Mindoljević, u čijem je podstanarskom stanu na Gornjem gradu provodio dane i noći.

Na ekranu su se nizala i druga Johnnyju poznata lica: kolega glazbenik Boris Ostojić, s kojim je 1969. bio na radnoj akciji u Novom Beogradu, gdje je zapravo i zaradio nadimak - Johnny, Dragan Konstantinović, s kojim je osnovao svoj prvi akustični sastav - Balkan Sevdah Band, Branko Manojlović Mance i Dubravko Vilić Dudač, legendarni zagrebački frajeri s kojima se susretao na potezu triju kafića Kavkaz-Zvečka-Blato, fotograf Igor Kelčec, koji ga je pratio od 1987. do 1990., i mnogi drugi.

Štulić se za mnoge od njih raspitivao gdje su i što rade, a Krunoslavu Martinčeviću, jedinom prijatelju kojeg je oslovljavao s ”kume” (kumstvo je, kaže, više od prijateljstva), poslao je u Zagreb i dar - plakat Azre iz 1980. Pritom je želio ispraviti i jednu pogrešku: kao autor Johnnyjeve fotografije na tom plakatu potpisan je Jasmin Krpan, a Štulić tvrdi da je snimku za nastupa u diskoteci Saloon zapravo napravio Krunoslav Martinčević.

Izjavu za TV Dnevnik nije htio dati jer, kaže, nema pojma što bi on to danas javnosti mogao poručiti. Iza sebe je ostavio i mnogo neriješenih stvari, od kojih je, tvrdi, najvažnija neregulirani odnos s diskografskom kućom Croatia Records, bivšim Jugotonom, s kojom nema potpisan nikakav ugovor, a njegovi se albumi i dalje prodaju na našem tržištu.

- U svakom intervjuu su izvrnuli smisao mojih riječi ili promijenili kontekst situacije u kojima sam nešto rekao. Čak su potpuno izokrenuli i moju izjavu da pametni rade za svoje dobro, a inteligentni za dobrobit cijelog društva. Ali dobro, ni to više nije važno - rekao je Štulić i producentu Hrvoju Habekoviću poručio da odbijanje izjave za Dnevnik ne shvati osobno - to su jednostavno njegova načela.

- Na području bivše Jugoslavije danas djeluje 36 televizija. Zamislite da mi sad na vrata počnu kucati svi koji imaju neke planove sa mnom ili žele snimiti film o meni. Nakon prve izjave, više nikog ne bih mogao odbiti. Tako bi mi se jednog dana na vratima mogao pojaviti i Emir Kusturica, a s onom svojom velikom glavom ne bi ni mogao proći kroz njih. I što bih onda - pita se Branimir Štulić.

Očekujući takvu reakciju, ekipa filma ”Kad Miki kaže da se boji...” za svoj dokumentarac nije ni planirala razgovor s Johnnyjem, no željeli smo da on taj film vidi prije nego što o njemu počne suditi javnost i kritičari. U tome smo i uspjeli. A možda nakon drugog, trećeg ili desetog gledanja i u Johnnyjevoj glavi neke stvari više ne budu iste. Naznake za to već postoje. U telefonskom razgovoru s Hrvojem Habekovićem Johnny mu je rekao: ”Nema veze što se ovaj put nismo upoznali. Vidjet ćemo se, možda, jednog dana u Zagrebu.”

Osim toga, fotografu Miji Vesoviću, koji je za boravka u Johnnyjevoj kući snimio četiri njegova portreta, dao je dopuštenje da objavi slike - ako smatra da su dovoljno dobre. Osim toga, dopustio je zagrebačkoj Umjetničkoj organizaciji Uradi nešto da objavi CD sa snimkom njegova akustičnog koncerta u Rijeci 1979. CD će se pojaviti ove jeseni uz knjigu ”Tko su junaci Johnnyjevih pjesama: prilozi za biografiju Branimira Štulića” nastaloj paralelno uz rad na scenariju filma. Na CD-u će se nalaziti i najveći raritet: prve Štulićeve snimke nastale 1969. u haustoru njegova nebodera u zagrebačkom naselju Siget.

Kruno Petrinović, Foto Mio Vesović - Gloria

Biografija - Azra:

Azra je kultna zagrebačka rock grupa osnovana 1977. g. Nazvana je po istoimenoj pjesmi Heinricha Heinea. Azra svoj kultni status stječe upornim beskompromisnim nastupima, prvenstveno u Lapidariju i Studentskom centru, a Štulić postaje glasnogovornikom generacije.

Prvi single snimaju u svibnju/lipnju 1979. na kojemu se nalaze pjesme Balkan i A šta da radim, s Huseinom Hasanefendićem kao producentom. Prvi album Azra snimaju u proljeće 1980. u produkciji Drage Mlinarca. Taj album osigurava grupi čelno mjesto na domaćoj sceni. Za slijedeći single Lijepe žene prolaze kroz grad, Štulic ponovo uzima Hasanefendića kao producenta, ali već od slijedećeg albuma Sunčana strana ulice snimljenog u veljaći/ožujku 1981. producentom svih kasnijih ploča će biti Branimir Štulić. Potvrda kvalitete i značenja Azre, kao i potpune odanosti publike, dolazi iste godine u vidu trostrukog živog albuma Ravno do dna i sedam uzastopnih rasprodanih koncerata u Kulušiću. Nakon snimanja Filigranskih pločnika u ožujku/travnju 1982. godine, Štulić i Azra izdaju još jedan single, E pa što. Slijedeća dva albuma Kad fazani lete i Krivo srastanje Štulić i Leiner snimaju u Frankfurtu 1983. bez Hrnjaka, koji napušta grupu i prestaje se baviti glazbom. U razdoblju 1986.-1988., nakon čega grupu napušta i Leiner, objavljene su jos tri ploče Azre: It Ain’t Like in the Movies At All, s većinom starim pjesmama prepjevanih na engleski, snimljen u Nizozemskoj, Između krajnosti, snimljen u Zagrebu, na kojemu uz Štulića i Leinera sviraju još i Jurica Pađen (gitara) i Stephen Kipp (bas gitara). Ista postava je na turneji 1987. snimila četverostruki live album Zadovoljština koji je nedavno izašao kao dvostruki CD u izdanju Croatia Recordsa.

Pojava Azre i Štulića je od presudne važnosti za hrvatski rock’n’roll. Štulić je bio prvi koji je u rock unio ozbiljne sadržaje koje je jednako ozbiljno tretirao, a da pritom nikada nije odstupao od osnovnih pretpostavki izvornog rock’n’roll sastava. U prvom razdoblju Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njenu nužnost, a dvostruki drugi album uveo je raznorodniji pristup pjesmama. Trostruka ploča Ravno do dna pruža pravu sliku Azre, sa pjesmama iz prva dva albuma, ali i mnoštvom novih ostvarenja. Treći album Filigranski pločnici predstavlja prijelaznu fazu od izravne energične emotivnosti prema zatvorenom prikazu unutrašnjeg stanja. Ploče Kad fazani lete i Krivo srastanje donose zvuk teskih, punih rock gitara, te tekstove koji se bave istim problemima suodnosa čovjeka-subjekta i prividne stvarnosti oko njega, ali na drugačiji način.

Opus Azre od 1979. do 1985. je isključivi razlog središnjeg položaja Štulića i njegove grupe u hrvatskom rock’n’rollu. Po broju iznimnih pjesama, sjajnih albuma i neporecivih remek-djela, Štulić i Azra su jedinstveni.

Diskografija:
Singlovi: Balkan/A šta da radim (Suzy, listopad 1979.) Lijepe žene prolaze kroz grad/Poziv na ples/Suzy F. (Jugoton, listopad 1980.) Johnny, budi dobar/Teško vrijeme uživo, Kulušić 21.10.1981. (Jugoton, ozujak 1982.) E pa što/Sloboda/Gluperde lutaju daleko (Jugoton, lipanj 1982.) Nemir i strast/Doviđenja na vlaškom drumu (Jugoton, proljeće 1983.)Albumi: Azra (Jugoton, svibanj 1980.) Sunčana strana ulice 2xLP (Jugoton, lipanj 1981.) Ravno do dna 3xLP, uživo, 21.10.1981. u Kulušiću (Jugoton, ožujak 1982.), 2xCD Filigranski pločnici 2xLP (Jugoton, lipanj 1982.), 2xCD (1990.) Singl ploče 1979.-1982. (Jugoton, 1982.) Kad fazani lete (Jugoton, proljeće 1983.) Krivo srastanje (Jugoton, 1984.) Singlovi 1983.-1985. (Jugoton, 1985.) It Ain’t Like in the Movies At All 3xLP (Diskoton, 1986.), 2xCD (Jugoton, 1985.) Između krajnosti (Jugoton, 1987.) Zadovoljština 4xLP + knjiga tekstova, uživo, 19.10.1987. Dom sportova (Jugoton, lipanj 1988.), 2xCD (Croatia Records, 1995.) Ostalo: knjiga Big Bang (1985.), sadrži tekstove svih pjesama od 1979. do 1984., te šest neobjavljenih (od kojih je dvije Štulić kasnije snimio) video kaseta Zadovoljština (50 min., uživo, 20.10.1987., Dom sportova, Jugoton, 1988.)

Biografija - Johnny:

Poznat pod nadimkom Johnny, rodjen u Skopju 11. travnja 1953. godine. Autor tekstova, kompozitor, pjevač, gitarist. Srednju školu je pohađao u Zagrebu, na Katarininom trgu (današnja Gornjogradska gimnazija), a studirao je na Filozofskom fakultetu, također u Zagrebu. Osnivač je, vođa i autor svih pjesama grupe Azra (osim teksta Pit...i to je Amerika koji je napisao Mile Rupčić). Od 1989. nastupa pod svojim imenom uz pratnju Sevdah Shuttle Banda. Vlasnik je tvrtke za zaštitu autorskih prava Azra Music. Trenutno živi u Nizozemskoj, gdje (navodno) prevodi Ilijadu i Odiseju na hrvatski, jer je nezadovoljan sadašnjim prijevodom.

Do osnivanja Azre 1977., Štulić je nastupao prateći se na akustičnoj gitari, izvodeći pjesme Beatlesa, narodne, regtime i starogradske, no uglavnom vlastite, koje će kasnije snimiti s Azrom. Grupa koju je osnovao se prvobitno zvala Balkan Sevdah Band, no nakon što je postala jak rock’n’roll sastav, ime je promijenjeno. Štulićeva najbolja i najznačajnija djela nastala su za Azru u razdoblju od 1979. do 1984. godine.

Od 1989. Štulić je pod svojim imenom objavio dva albuma, dvostruki Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći, a najavljivao je još jedan dvostruki pod nazivom Anali. Također postoji snimak (oko 60. min., snimljeno 1992.) pod radnim nazivom Sevdah za Paulu Horvat. No, od svog tog materijala, samo ih mali broj dostiže standarde Štulićevog ranijeg rada: Voljela me nije nijedna, Meni se dušo od tebe ne rastaje, Teško ovo život, Usne vrele višnje (prepjev Dylanove pjesme).

Štulić motive, slike, jezične forme i izražajna sredstva za svoje pjesme pronalazi u živom govoru svoga, zagrebačkog, urbanog okružja, za šankom, u krevetu, poslije koncerta. Jedan je od malobrojnih koji se svojim izrazom približio publici, a publika je u njemu vidjela sebe kroz pravi, sirovi, gradski rock’n’roll. Nije uzalud napisan grafit Johnny je bog.

Diskografija:
Albumi: Balkanska rapsodija 2xLP (Jugoton, 1989.), CD (Jugoton, 1990.) Balegari ne vjeruju sreći LP, CD (Jugoton, 1990.)
Ostalo: knjiga Big Bang, pjesme 1979.-1984. (samostalno izdanje, 1985.) video kaseta Klinček stoji pod oblokom (Jugoton, 1990.)

Boris Stromar

Objavljeno 27.10.2005.

Vremeplov

Pokušavam pronaći dobre svirače koji su i dobri ljudi.
Tim Buckley