CD-DVD recenzije 10.2005.

Neil Young - ”Prairie Wind”

[Reprise / Wea 2005.]

Neil Young je snimio album ”Prairie Wind” u mitskom Nashvilleu kojim zatvara trilogiju započetu s ”Harvestom” i nikako nije ”podgrijavanje stare juhe”. U društvu provjerenih suradnika poput Bena Keithana steel-gitari i orguljaša Spoonera Oldhama, povratnicom Emmylou Harris, duhačima i gospel zborom Fisk University Jubilee Singers, Young prolazi po temama obitelji, ljubavi, prošlosti i neizvjesne budućnosti, s samo njemu svojstvenim osjećajem za fino orkestrirani akustični pristup temama.

Nedavna smrt Youngova oca, kojemu je album i posvećen, te vlastite bolesti, povodi su za propitkivanje stanja ”na rubu”, briljantno zahvaćenog pjesmom ”When God Made Me” i reminiscencija na roditelje u ”Far From Home”, ”Here For You” posvećene djeci ili ”He Was a King” Elvisu Presleyu.

Njegovo neupitno stilsko i autorsko majstorstvo s ovim albumom ponovo nadilazi žanrovske odrednice (svojstveno je jednako i Van Morrsonu), što je napisano već mnogo puta, no stvarno nije nimalo daleko od istine.

Tracklisting:

The Painter
No Wonder
Falling Off The Face Of The Earth
Far From Home
It’s A Dream
Prairie Wind
Here For You
This Old Guitar
He Was The King
When God Made Me.


Depeche Mode - ”Playing The Angel”

[Mute / EMI 2005.]
Jedanaesti studijski album grupe Depeche Mode napokon je četiri godine nakon uspješnog ”Excitera” došao u CD shopove. Realizacija ”Playing The Angel” krenula je početkom godine u Santa Barbari, Kalifornija, a sniman je još u New Yorku i na kraju u Londonu. DM su se ”igrali anđela” zajedno s producentom Benom Hillierom (The Doves i Blur), a velika promjena unutar grupe je što se, uz stalnog autora pjesama Martina Gorea, pisanju posvetio i pjevač Dave Gahan. On je, očito, nakon godina problema s heroinom i samopouzdanjem skupio hrabrosti okušati se prvi puta kao autor u DM i to u tri pjesme [”Suffer Well”, ”I Want It All” i ”Nothing’s Impossible”]. Dobre kritike njegovog samostalnog uratka iz 2003.godine ”Paper Monsters” su očito imale odjeka. I dobro da je tako jer Gahan posve zrelo nastupa kao autor i nimalo ne zaostaje za provjerenim Goreom.

Novi album u gotovo 25-godišnjoj karijeri ovog megauspješnog benda iza kojeg su milijuni prodanih primjeraka albuma, singlova, best of-ova i DVD-a je na neki način neminovno predvidljiv, no ne loš ili dosadan. Na ovom 50-minutnom izdanju nalazimo standardna zvukovna rješenja koja se naslanjaju na prvu electro fazu grupe i krajnju sintetizaciju zvuka, ali i sasvim solidnu količinu ”prljavih” gitarskih upliva Martina Gorea, blisku zvuku s ”Excitera”, te već poznate zamjene glavnog vokala Gorea i Gahana.

Sve to je u osnovi manje bitno ako su pjesme dobre. A to je upravo onaj presudni adut kod albuma ”Playing The Angel”. Na stranu tehnikalije, zvučne i produkcijske, depecheovci su u sasvim dobroj formi, te imaju što podariti slušateljima koji nisu ”zakleti” darkoidni fanovi ovih telentiranih melankoličnih mračnjaka.

Plastično oblikovan, melodičan, mističan i odmjereno ambiciozan album donosi jedinstvenu sliku ujednačene kvalitete grupe koja ne želi nikakav drastičan odmak, niti previranja, nego se nastavlja na sve ono zbog čega DM i nose titulu jednog od favorita svakog poklonika kvalitetne svjetske glazbe. Dobar dojam dodatno pojačavaju hitoidna ”Precious” [prvi singl] i odličan gospel na caveovski način ”John The Revelator” uz pomalo histeričnu ”A Pain That I’m Used To” koja i otvara album.

Tracklisting:

1.A Pain That I’m Used To
2.John The Revelator
3.Suffer Well
4.The Sinner In Me
5.Precious
6.Macro
7.I Want It All
8.Nothing’s Impossible
9.Introspectre
10.Damaged People
11.Lilian
12.The Darkest Star.


Franz Ferdinand - ”You Could Have It With... Franz Ferdinand”

[Domino 2005.]
Ako ste nekim čudom uspjeli ”razvaliti” svijet prvijencem, te ujedno svirati što god vas volja [makar ponegdje i bili raštimani] samouvjereno jašući stazama omiljenih Talking Heads, Blondie i Stranglers onda drugom albumu vjerovatno pristupate:
a) isto tako zajebantski, pa šta bude
b) u frci jer ne znate ”kako ponoviti prvi”.

Srećom, Ferdinandi su pametni Škoti koji, čini se, znaju što žele. Prvi singl ”Do You Want To” već je nagovjestio smjer kretanja cijelog albuma, osim što odmah u oko upadaju ”laganice” poput odlične ”Eleanor, Put Your Boots Back On” ili goldenbrownovske ”Fade Together” kojih je hvaljeni (a i vrlo prodavani) prvijenac bio lišen.

Djelovanje unutar nezavisne etikete Domino im očito daje potpunu kreativnu slobodu rijetko spojivu sa zahtjevima velikih diskografskih kuća. No, ta sloboda ima i nekih manjih mana. Barem za rock puritance. Ako ste štovatelj pop-rocka 1970/80-tih mogla bi vas ponegdje zasmetati gotovo copy & paste nadigravanje s poznatim temama iz istog perioda, mada ih mnogi upravo zbog tog inteligentnog poigravanja ”uzorima” hvale na sva usta.

Koju god stranu uzeli, za ili protiv, treba priznati da Franzi na čelu s urnebesnim pjevačem/gitaristom Alexom Kapranosom nisu još jedni jednokratni ”spasioci rocka” (npr. The Strokes ili The Vines) već bend koji nudi prvoklasnu Zabavu. Pametnu, razularenu i glasnu. Nije li to sasvim dosta... kako čiča Jagger kaže: only rock and roll, but i like it?

Tracklisting:

The Fallen
Do You Want To
This Boy
Walk Away
Evil And A Heathen
You’re The Reason I’m Leaving
Eleanor, Put Your Boots Back On
Well, That Was Easy
What You Meant
I’m Your Villain
You Could Have It So Much Better
Fade Together
Outsiders.

Robert Paulić

Objavljeno 08.10.2005.