CD-DVD recenzije 11.2006.

Nicky Wire - ”I Killed The Zeitgeist”

Manic Street Preachers... Milijun neobičnih priča i nagađanja, kult Ritcheya Edwardsa, hrpa odličnih pjesama iz back kataloga benda, brižljivo građen image i stav MSP-ovaca, rijeke odanih fanova... manje više svi sve znaju o njima. Nicky Wire je, po većini štovatelja duša benda, vrhunski tekstopisac, sasvim solidan basist, pjesnik postmoderne. Ljubimac žena.
Nakon početnih bomabastičnih najava i velikih očekivanja, dogodilo se ono što gotov nitko nije očekivao - Wire je snimio dosadan i neinventivan album s lošim pjesmama, groznom produkcijom i grotesknim pjevanjem dostojnim neke obične seoske pijanke.
Pjesme ”Break My Heart Slowly” i solidna ”Kimino Rock”, posvećena velikanima rock glazbe kao što su Elvis Presley, Jimi Hendrix i Janis Joplin donekle spašavaju loš dojam prvog Wireovog solo albuma, no posve je nedovoljno, i, koliko god sam htio izbjeći usporedbu, daleko lošije od prvijenca ”The Great Western” Jamesa Deana Bradfielda, kolege iz matične skupine.
Da skratim priču, razočaranje godine.

Pet Shop Boys - ”Concrete” (Live)

Dvostruki live album ”Concrete” je snimka koncerta Pet Shop Boysa u suradnji sa BBC Concert Orchestra održanog 8. svibnja 2006. u Mermaid Theatre u Londonu i donosi ukusno odabran tracklisting koji pokriva sve faze iz rada ovog dua, s time da se nisu oslonili samo na hitove kojima su drmali top-listama, već su se oslonili i na neke manje poznate, ali kvalitetne uratke. Sve u svemu, ništa revolucionarno, no ipak sasvim ugodno za opetovano slušanje Neila Tennanta i Chrisa Lowea. Osobni favoriti su do vrhunca dovedena synt-orchestralna poigravanja kičem i middle-class dokoličarenjem u skladbama ”It’s A Sin”, ”Jealousy” (feat. Robbie Williams) i ”West End Girls”. ”Concrete” jednako korektno.

Foo Fighters - ”Skin And Bones” (Live)

Jedna fotografija nasmješenog i sretnog tipa po imenu Dave Grohl smještena unutar bookleta ovog akustičnog albuma sve govori - naš dragi Dave je već neko vrijeme sretan čovjek u godinama posve sređenog života i ”glava” jednog od najboljih rock bendova današnjice. A to, priznat ćete i sami, uopće nije lako postići nakon što ste bili bubnjar jedne Nirvane. I nije važno da li Foo slušate ”ukopčane” ili ”iskopčane”, stvar je trenutka i raspoloženja - čini se da Daveu nakon posljednjeg dvostrukog studijskog albuma ”In Your Honor” ova ”mekša” varijanta snimljena u srcu Hollywooda daleko više odgovara. No, nedajte se zavarati, Foo nisu izgubili ništa od svoje uvjerljivosti i snage.
Ako mene pitate, radi se o najozbiljnijem pretendentu za titulu stranog rock albuma godine. Barem kod nas na Ri-rock.com magazinu. Toliko emocija, guštanja pri sviranju i zabave (što je rock uvijek podrazumijevao) na jednom mjestu rijetko ćete naći na jednom albumu. Dobro, priznajem... malo podsjeća na ”Nirvana: Unplugged in New York”. Ali samo malo. Ipak ne možete pobjeći sami od sebe. Pogotovo kada za to nema nimalo potrebe.

JJ Cale & Eric Clapton - ”Road to Escondido”

Izjava Erica Claptona povodom izlaska ”Road to Escondido” kaže: ”Ovim albumom je ostvarena možda i moja zadnja ambicija, raditi s čovjekom čija me je glazba inspirirala otkad znam za sebe. Nemam dovoljno riječi kojima bih opisao što meni Cale znači, i glazbeno i privatno... a ne želim niti da mu zbog tih mojih riječi bude neugodno, on je skroman čovjek”.
Trideset i šest godina je proteklo otkako je Clapton svijetu predstavio samozatajnog Calea, kada je snimio njegovu uspješnicu ”After Midnight” i time krenuo ka svom privatnom ”Escondidu”. Sve što znate o Claptonu i sve što volite u njegovoj slowhand svirci (osim blues manirizama) naučeno je od JJ Calea. Mark Knopfler bi također imao štošta za dodati.
Ovaj album je čisto ”roots” zadovoljstvo, kako za njegove aktere tako i za slušatelja. Krenite putem za Escondido - čeka vas predivan spoj blues rocka, countryja i rock and rolla. Počnite od kraja, pjesma se prigodno zove ”Ride the River”.

Spencer Dickinson: ”The Man Who Lives For Love”

Spencer iz gore navedenog naziva je legendarni Jon Spencer (Jon Spencer Blues Explosion, Heavy Trash, Pussy Galore, Boss Hog), a iza imena Dickinson stoje braća Luther i Cody Dickinson (North Mississippi All-Stars), sinovi poznatog producenta Jima Dickinsona u čijem je Zebra Ranch Studios u Memphisu album snimljen i produciran. Ovih 19 pjesama u maksimalno iskorištenom trajanju diska od 74 minute je čista uživancija - u rasponu od nabrajanog rokijanja do mračnog bluesa o kakvom (sasvim solidni, no ipak...) Goran Bare može samo sanjati. Ili, kako su neki mediji pisali: ovo je album Jon Spencer Blues Explosion koji nikada neće biti snimljen. Mada je ”The Man Who Lives For Love” originalno objavljen samo za japansko tržište 2001. godine i tek sada pet godina kasnije za ostatak svijeta, ništa se ne mijenja na stvari, dapače još je ukusniji kada je ”malo odležao”. Čista petica.

Scissor Sisters - ”Ta-Dah”

Unatoč bombastičnim najavama i retroidnom katapultiranju u oh-tako-moderno-discoidne sedamdesete ”Ta-Dah” je izdanje kratkog daha koje će tek rijetke zainteresirati, a većinu, čak i onu posve okrenutu mainstreamu, razočarati svojim sadržajem. Uz stare ploče Stevieja Wondera, Eltona Johna, Bonney M, Abbe i Bee Geesa ovo izdanje vam je, u principu, tek bacanje love na forma, nikako na sadržaj. A, tako su obećavali...

Panic! At The Disco - ”A Fever You Can’t Sweat Out”

”But It’s Better If You Do” kao najkomercijalnija pjesma s albuma ”A Fever You Can’t Sweat Out” ovog četveročlanog banda iz Las Vegasa mnogima je zaintigrirala maštu o nasljednicima britanskog zvuka koji seže negdje prema Talking Heads ili Television, no pokazalo se uzalud. Kao i u slučaju Scissor Sistersa, samo na drugačijem, ”rock” terenu, priča je uglavnom slična - radi se o zanatskom odrađivanju postavljenih parametara unutar stila dobrano prekrivenog debelom prašinom.

Solomon Burke - ”Nashville”

Nashville očito ima neku neuhvatljivu magiju kada mu toliki glazbenici različitih glazbenih pravaca posvećuju albumu, ili u slučaju svećenika Solomona Burkea čitavu novomilenijsku trilogiju. Da s radi o odličnom country-blues albumu potvrđuju i gostujuća, vodeća imena countryja: Emmylou Harris, Dolly Parton, Patty Griffin i Gillian Welch, uz odličan autorski poklon ”Got You” koju potpisuje Bruce Springsteen. Album je snimljen u domu Grammyjima ovjenčanog mu prijatelja i bluesera Buddya Millera, koji je Burkeu pomogao u svojstvu snimatelja i producenta. Potražite uz Burkea svoj privatni Nashville ili Memphis, sasvim je svejedno, odličan početak je uvodna akustična skladba u kojoj Burke kaže ”...if you love somebody, you’ll go where ever heart wan’t to go - that’s how I go to Memphis...”

Robert Paulić

Objavljeno 11.11.2006.