U filmu ’’Čokolada’’ pokušava se ukazati na posebnu moć kakaovca da iz nas izvuče najdublje i najskrivenije želje, poput nekog afrodizijaka. Glazba koja se koristi u pozadini jest neka vrsta gipsy jazza i sve je to skupa zamotano u nekakvu komercijalnu verziju istog, ali ostaje poveznica kakaovca i ciganske muzike – upoznavanje nas samih kakvi se još ne poznajemo.
Potrebno je vratiti se nakratko u Pariz ranih ’30-ih godina, koji je kao ’grad svjetala’ privukao brojne američke umjetnike, kako likovnjake i pisce, tako i glazbenike koji su preko Atlantika sa sobom dovukli – ’sav taj jazz’. Montmartre boulevard, primjerice, bio je dio Pariza gdje su mnogi afroamerikanci živjeli i radili, osobito poznat po brojnim jazz klubovima. Kroz jedan takav prosvijetljen grad prošla je karavana francuskih cigana (znanih kao ’Manouche’) i u njoj jedan nadareni sin plesačice, Django Reinhardt. Za Djanga nije bilo otmjenih škola u kojima bi učio solfeggio, ali središnja misao nove ere bila je upravo improvizacija, a nju se ne treba naučiti niti ju treba zapisati. Već kao tinejdžer, iako odbačenik civilizacije, preživljava svojim vještinama i svira sa poznatim talijanskim harmonikašem Guerinom po barovima, salonima, noćnim klubovima.
Događaj koji će zauvijek promijeniti Djangov život i stil bio je požar u kojem je ostao bez prstiju na lijevoj ruci, osim kažiprsta i prstenjaka, ali ne u smislu da njegova karijera tu prestaje, nego će naprotiv svojim novim stilom i novim dotad neviđenim hvatovima na gitari tek zadiviti svoju publiku željnu inovacija i eksperimenata. Neobičan gitarist i njegov ’sidekick’ na violini Stephane Grapelli unijeti će američki swing tamo gdje ga dotada nije bilo i započeti novu epohu u europskome jazzu. 1934. godine osnivaju kvintet Hot Club de France nazvan po omiljenom mjestu susreta jazz glazbenika i fanova.
Zasigurno, iskustvo slušanja izvedbe Djangove glazbe uživo ne može se usporediti sa slušanjem te iste glazbe na loše snimljenim lp-icama, ako uzmemo u obzir tadašnju tehnologiju i zvuk benda koji je pomicao svojevremene zvučne granice. Ne preostaje nam drugo nego poslušati i više nego dobre sadašnje umjetnike koji provode neku vrstu renesanse gipsy jazza te ispipavaju prave osjetilne točke što izvježbanog, što neizvježbanog uha. U digitalnom zapisu provjereno dobro zvuče na primjer Bireli Lagrene i Romane, a provjereno dobro zvuče i izgledaju i prenose u početku spomenutu neobičnu energiju John Jorgenson i njegov kvintet koji su nastupali čak i u Rijeci na Hal’s All Stars Guitar Festivalu prošle godine.
Naša priča Reinhardt-Grapelli iz ’30-ih raspetljava se razdvajanjem savršenog dua; Djangova Selmer gitara ostaje u Francuskoj, a Grapellijeva violina odlazi u Englesku. Django nastavlja obogaćivati svoj stil, ovaj put pod utjecajem bepopa, odlazi i na američku turneju sa Duke Ellingtonom te se konačno povlači u gradić Samois-sur-Seine gdje je češće pecao ribe nego svirao, no jazz gitano, gipsy, manouche, ciganski, romski ili ’kako vam drago’ ostao je zauvijek promijenjen i važan zahvaljujući njegovoj jedinstvenoj pojavi.
