Ekatarina najveća

Mnogo se toga zbilo od izlaska zadnje ploče Ekatarine Velike »Neko nas posmatra« 1993., no karijera tog banda kao u nekoj fantastičnoj noveli traje i dalje, neovisno o činjenicama i logici. Nestvarne smrti čak petero članova grupe – Milana Mladenovića, Margite Stefanović, Bojana Pečara, Ivana Vdovića i Dušana Dejanovića – višestruko su simbolički uznemirujuće jer se u njihovoj sudbini vidi i nestanak jednog svijeta koji je stvarno postojao iznad politika, ratova i nacionalnih razmirica.

Stoga je zapravo i logično da karijera Ekatarine Velike (dalje EKV) i traje posthumno, da se objavljuju knjige, snimaju off-muzički projekti, reizdaju albumi i snimanju filmovi, poput odličnog dokumentarnog filma beogradskog rock kritičara Dušana Vesića »Kao da je bilo nekad« koji odnedavno igra i u hrvatskim kinematografima.

Kako vrijeme prolazi, tako se i sedam albuma koje je EKV snimio u kratkom razdoblju (1983.-1994) čine sve boljima i boljima: recimo album poput »Neko nas posmatra« – koji je u svoje vrijeme pokupio lijepi broj negativnih kritika, danas bi nepogrešivo bio proglašen remek djelom. Kriteriji su u međuvremenu pali, što automatski ne znači da ono što je prije dvadeset godina bilo dobro sad mora biti još bolje, no baš ploče EKV-a zvuče i dalje jako moderno. Njihove ideje o aranžmanima, produkcija, pjesmama su i danas aktualne premda su ih mnogi – na čelu s Kojom – u ono vrijeme ismijavali. Ploče EKV-a zvuče nam kao da su nastale iz jednog lakog pokreta, bez vidljiva napora, pogotovo nestvarni album »S’ vetrom uz lice« ili možda još za koju nijansu bolji »Ljubav«, na kojem EKV u jednoj uravnoteženoj produkciji zvuči moćni mainstream sastav iz budućnosti.

Išli do kraja

Tek iz Vesićevog filma vidimo da to nije slučajno, vidimo da je izniman trud uložen u čitav EKV projekt na svim razinama – sviračkoj, skladateljskoj, producentski, koncertnoj – i da nitko nije tako izgarao za svoju muziku kao Ekatarina Velika, čak se čini kako taj trud i energija premašuje bilo kakvu sličnu rock priču. Takva metoda pokazala se rizičnom – svakako prerizičnom – jer su Milan, Megi, Bojan i VD taj trud doslovce platili glavom. Vesić u svom filmu sugerira da je Ekatarina bila ta koja je išla do kraja, dok su se drugi, uglavnom hvalisavi pankeri, alternativci povukli navrijeme, pa je Milan Mladenović bio potpuno u pravu kad se žalio što njegov band trpaju u isti novovalni koš.
Danas je jasno da je EKV bio zaista najkompletniji jugoslavenski rock band uopće – dakako bilo je bandova koji su snimili poneku bolju pjesmu ili ploču, bilo je boljih muzičara i originalnijih muzičkih ideja i komercijalnijih autora – ali na nekoj totalnoj razini opus EKV-a jednostavno nema konkurenciju. Samo se EKV mogao iz ploče u ploču tako mijenjati i donositi uvijek neku novu kvalitetu ili emociju Tajnu nije preteško otkriti, EKV je bio band evropskih standarda i sigurno je mogao napraviti evropsku karijeru samo da Milan Mladenović nije bio tako tragično vezan za ovo podneblje (što je i opisao u pjesmi »Zemlja«). Postoji još jedno jednostavno a istovremeno vrlo netipično – pomalo pretenciozno – objašnjenje tajne uspjeha EKV-a, koji je zapravo ponudio sam Mladenović u jednom od svojih intervjua: »Sve što smo radili bilo je iskreno«. Na prvu loptu možda zvuči otrcano, no to je stvarno ključ priče o EKV-u. Oni jednostavno nisu bili ljudi stvoreni za laži – nisu lagali o sebi, ni o svom odrastanju, ni o muzičkoj lektiri, nisu ništa odbacivali iz svoje prošlost, nisu konfabulirali svoje »faze«, iz njihove muzike je bilo očito da su slušali psihodeliju, hard rock, čak i simfo rock, da su se kasnije inficirali punkom i novim valom – svaki njihov naklon tradiciji je bio lak i prihvatljiv, jer su rano pronašli svoj originalni zvuk i stil tako da je u ovom kontekstu svaka priča o utjecajima bila nevažna, čak i kad je bila riječ o tada recentnim bandovima – poput The Culta ili Simple Mindsa – što je tek bilo nebitno jer je »S’ vetrom uz lice« bolja ploča od »Alive & Kicking«, i to drastično bolja!

Presudana i pogubna iskrenost

U jednoj zemlji u kojoj je spretno potkradanje bilo samo drugo ime za sposobnost i talent, što je kao ultimativni muzičko-kreativni postulat ustoličio car Bregović, EKV je svoju iskrenost definirao kao životni i estetički moto. EKV nije vjerovao da iza medijskih trikova i manipulacija može stajati neka velika i ozbiljna umjetnost pa je slavu i popularnost dostigao manijakalnim koncertima i snažno vjerom da sve to što rade ima neki viši estetički i egzistencijalni smisao. I prije Vesićevog filma, publika koja ih i danas tako fanatično voli, osjećala je kako iza svega stoji neki strašni sizifovski trud. Ta iskrenost je danas frapantna, jer je ona uključivala način na koji su svoje temeljene odlike – pretencioznost i patetičnost – pretvorili u moćno estetsko oružje. Na tim svojim bezbrojnim, pomalo misionarskim turnejama, EKV je krenuo u bitku za novu urbanu emocionalnost, i na kraju se izborio da postane glas zajedničke urbane melankolije jedne generacije isprepadane prošlošću i budućnošću, i jedne neuhvatljive melankolije izgubljenih dječaštava i djevojaštva, djetinjstva, ranih ljubavi na asfaltu. EKV pritom u sebi imao jednu pomalo tajanstvenu nadnacionalnu dimenziju koja nije bila svodiva na neko stereotipno jugoslavenstvo – dapače, baš je EKV bio najveća zamisliva suprotnost jugoslavenskim i balkanskim stereotipovima, pogotovo muzičkog podrijetla. Prije EKV-a je i novovalna subkultura na neki svoj ironično-kritički način iznenada prihvatila »jugoslavenstvo« kao model muzičke komunikacije, no za razliku od drugih bandova koji su se zbližili u akcijama tipa »Bolje vas našli«, EKV je zaista pripadao različitim sredinama – Ljubljani, Sarajevu, Rijeci, Novom Sadu i ponajprije Beogradu i Zagrebu, što je Koji bilo dovoljno da cinično izjavi kako je EKV najbolji »hrvatski rock band«.

Ljudi iz gradova

Dio objašnjena, sigurno ne najbitniji, otpada na činjencu da su neki članovi grupe uključujući i samog Milana Mladenovića bili – djelomično – podrijetlom iz Hrvatske i Slovenije (Vdović)... Sam Mladenović je bio kompleksna pojava – nije vukao podrijetlo iz neke stare građanske obitelji u čiji su stan komunisti brutalno uselili par prognanika, niti je imao neku tetku od koje je naslijedio sklonost prema umjetnosti, on kao dijete vojnog oficira, iz tzv. miješanog braka, na određen način je bio jugoslavenski Everyman odnosno Svatković – rođen 1958. u Zagrebu, gdje je živio do 1964., odrastao u Sarajevu i Beogradu – onako talentiran, inteligentan i načitan, bio je potpuni produkt poslijeratne jugoslavenske kulture. Mnogo kasnije on i Margita Stefanović postali su simbolički predstavnici »ljudi iz gradova« - njihova moderna supstancijalna umjetnička egzistencija obavezivala ih je na spremnost da izazivaju »promene« i to »samo putem promena«.
Oni koji i danas slušaju EKV znaju da tim »promenama« najviše govori njihova divna, prozračna i energična muzika omotana jednostavnom tekstualnošću i nekom finom lirikom, ponekad čak i kakvim mediteranskim premazom, sve uvijek isto i uvijek različito kao u nekom okularu ili kaleidoskopu. Pjesme EKV su odavno urbane himne koje klinci i danas prepisuju u grafitima na zidovima oronulih kuća - »Ti si sav moj bol« , »Kao da je bilo nekad«, »Stvaran svet u meni«.…
EKV je još uvijek šifra nekog tajnog neimenovanog urbanog jedinstva koji lebdi iznad država, nacija i politika. Oni sami taj teret nisu izdržali, ali njihova muzika i nadalje jednako blješti i oduzima dah.


Karatina ll, Šarlo akrobata, Limunovo drvo

Katarina II (iz koje je nastala Ekatarina velika) i EKV i jesu i nisu isti bandovi , Katarina II se danas više čini neka mekša, suptilnija psihodeličnija strana Šarla akrobate, podjednako kompleksnog zvuka i upečatljivih fragmenata. Katarina II je zapravo bio zajednički projekt Milana Mladenovića i Dragomira Gagija Mihajlovića – njih dvojica su svirali bend Limunovo drvo, koji se s dolaskom Koje u taj band pretvorio u Šarla Akrobatu. Katarina II po zvuku i po produkciji jednom nogom stoji izvan Ekatarinine diskografije, ali drugom je pravi početak: bez pjesama s ovog albuma – »Aut«, »Radostan dan« i »Jesen« – priča o EKV-u bila bi jednostavno nezamisliva.


TOP 5
1. S’ vetrom uz lice (1986.)
2. Ljubav (1987.)
3. Katarina II (1984.)
4. Ekatarina Velika (1985.).
5. Dum Dum (1991)


Nenad Rizvanović, Novi list

Objavljeno 29.11.2008.