Ernesto Che Guevara De La Serna

Skoro pa kao Chico iz romana o Zagoru! Toliko imena i prezimena da bi ga svaki službenik u matičnom uredu naprosto obožavao. A od svih njih najvažnije je ono Che. Njega izgovoriš, neovisno na kojem jeziku svijeta i svi znaju o kome pričaš.

A znaju li svi ti tko je ustvri bio Che? Znaju li svi oni čije majice, bedževe, torbe, trake oko glave, zidove ili možda čak i donje rublje krasi njegov lik koga to oni ustvari nose sa sobom? Neki da, a neki i ne. Veliku edukacijsku ulogu odigrao je film, a naravno i dnevnik po kojem je film snimljen, a prikazuje mladog Chea ne u potrazi za izgubljenim vremenom već za smislom života. Putujući Južnom Amerikom Che ustvari zacrtava put vlastitog života.

A život mu je počeo 14. 6. 1928. godine. Točno toga dana u obitelji inžinjera Ernesta irskog podrijetla i Celie, mlađahne neposlušnice iz bogate obitelji španjolsko-irskog podrijetla rodilo se prvo od petoro djece. Bolešljivo, uvrnuto i nadasve tvrdoglavo. Ali posebno. Iako bogati nasljedstvom Cheovi roditelji zbog neodobravanja njihovog braka ostali su uskraćeni za nasljedstvo. Ali prava ljubav ne gleda u novčanik, pa je tako Che odrastao u vrlo slobodoumnoj, po nekima i boemskoj obitelji. Da boluje od kronične astme roditelji su motkrili u drugoj godini njegova života i iz rodnog mu Rosaria preselili u pokrajinu Cordoba čija je klima ublažavala astmatične tegobe koje su Chea pratile cijeli život. Zbog bolesti tek je s 9 godina krenuo u školu, no do onda je učio i naučio sve što mje trebalo od mame.

Kažu da je Che bio prosječan đak, više zabvaljen nepodopštinama nego školskim štivom, a kad je došao u dob pogodnu za otkrivanje djevojaka, iskoristio ju je 100 posto. Nehajnog odjevanja, a i ponašanja privlačio je suprotni spol sve u 16. I uopće nije bio niti politički aktivan, niti politički osvješten, jedino što ga je zanimalo bilo je sport, dobar provod, žene i filozofija. 1947. upisao je studij medicine, roditelji su mu se razveli, jer tata Ernest nije znao voljeti samo jednu ženu, a on je pritisnut besparicom bio prisiljen raditi što se nudilo. Tako je bio moranar, ali i pristupio timu specijaliziranom za istraživanje alergija, koje su ga i inače zanimale.

Radio je štošta, učio, ali i dalje bio politički neaktivan. Zvale su ga daljine koje je u početku krotio sam na biciklu, a kad se na put po južnoj Americi otisnuo s prijateljem Albertom Granadom njegov je životni put poprimio pravi smjer.Che je na tom putovanju upoznao muku i radnika, i starosjedilaca Indijanaca. To je putovanje odredilo njegov put u legendu. Diplomirao je 1952. i umjesto da se zaposli, kako su to njegovi roditelji očekivali, on je krenuo na još jedan đir Južnom Amerikom. Bivajući svjedok revolucije u Guatemali potvrdio je svoj stav – SAD-e, odnosno kapitalizam su najveći neprijatelji mog naroda, mog kontinenta. Iako komunist, nije se uključio u partiju već je nastavio proučavati Marxa, Engelsa i slična štiva. Tada je stekao mi nadimak Che, kojeg su mu dali kubanski prijatelji, a koji na jeziku južnoameričkih indijanaca znači – hej, ti!

Gvatemalski pobunjenici izgubili su bitku s Amerikom, pa je Che odjezdio u Meksiko gje je među grupom kubanskih revolucionara upoznao Raula Castra koji je za razliku od svog brata Fidela koji je bio nacionalist, bio marksist. Nastavio je proućavati marksističku literaturu, vježbati ali i ljubiti. Njegova djevojka Peruanka Hilda Gadea ostala je trudna, vjenčali su se i u veljači 1956. Che je dobio kći Hildu Beatriz. U studenom 1956. Che je zajedno s osamdesetak revolucionara prebačen na Kubu gdje su namjeravali srušiti Batistin režim, ali iskrcali su se na krivom mjestu, dočekala ih je vojska, mnogi su poginuli, a Che ranjen u vrat uspio je pobjeći u planine Sierra Maestra, u kojima su se regrupirali i počeli gerilski rat. I tako je Che koji je proglašen nesposoban za vojsku postao gerilac numero uno. Castro mu je dodijelio čin el comandante, najviši u revolucionarnoj vojsci i unatoč sumnji pripadnika pokreta 26. srpnja među kojima je bilo podosta antikomunista, smatrao ga je svojim najbližim suradnikom. Che ga je, da Castro nije ni skužio od nacionaliste pretvorio u komunistu.

Batista je 1. sijwčnja 1959. zdimio u Dominikansku republiku, a Castro je postao i ostao big boss Kube. Che je pak dobio kubansko državljanstvo i ulogu šefa egzekutora nad neistomišljenicima. Nova funkcija, nova žena Hildi rastava, a Aleidi March svojoj družbenici s gerilskih pohoda vjenčani prsten. On njoj prsten, a ona njemu četvoro djece. Che je vrlo brzo postao predsjednikom Nacionalne banke, potom ministra industrije, te tako postao jednim od najutjecajnijih ljudi Kube. Uza sve funkcije i položaj živio je astetski smatrajući da je a postizanje novog, komunističkog društva potrebno prvenstveno osobno žrtvovanje i poticanje moralnih vrijednosti prije materijalnih.

Guevaru su mnogi smatrali primjerom tog novog čovjeka; Jean-Paul Sartre, koji ga je upoznao za vrijeme boravka na Kubi, komentirao je da ”nije samo intelektualac nego i najpotpunije ljudsko biće našeg doba. I to biće je zagovaralo 3. svjetski rat protiv kapitalističkog Zapada, nakon boravka u Rusiji razočaralo se u Rusiju i simpatiziralo Mao Ce Tounga. 1965. baš kao što bi rekao Rundek – otišao je i ostavio sve, i to u Kongo gdje je revolucija doživjela fijasko. Che je morao pobjeći, ali kako se u Kubi pismeno oprostio sa svima nije htio natrag već je otišao te neko vrijeme boravio u Tanzaniji i Pragu. Na kraju se u strogoj tajnosti vratio u Havanu i vrlo brzo s izabranom gerilom otišao put Bolivije. I tamo fijasko, pa je Che izmučen od astme za suzbijanje koje nije imao lijekova morao bježati. Bolivijska vojska okružila ih je 8. listopada, Che je tada ranjen u nogu i uhićen. Pogubio ga je Mario Teran, bolivijski vojnik koji se za to dobrovoljno javio, ogorčen jer su mu u prošloj borbi protiv gerilaca poginuli prijatelji. Guevara je ubijen iz poluautomatske puške 9. listopada 1967. u 13:10; imao je 39 godina. Tijelo mu je izloženo u bolnici grada Vallegrande, odsječene su mu šake (radi potvrde otisaka prstiju) i pokopan je u neoznačenom grobu kao i drugi poginuli gerilci. Na Kubi su proglašena tri dana žalosti i 8. listopada kao Dan herojske gerile. 1997. otkrivena je lokacija Guevarinog groba pa su njegovi ostatci preneseni na Kubu.

Eto, to je onaj koji je iz gerile prešao u legendu. Što bi bilo da je poživio, što bi bilo da je u Boliviji pobijedio, kako bi se on i Castro slagali da se kao pobjednik vratio na Kubu, i kako bi Južna Amerika izgledala danas, samo su pitanja koja imaju frazu u odgovoru, a glasi – što bi bilo da je bilo. Ovako Che je legenda, Castro se povukao, a Kuba je zadnji komunistički bastion.
Sve u svemu, kontroverzna osoba koja desetljećima privlači mlade kao svijetlo leptire. A Che, ma što rekao Sartre ipak je bio samo čovjek. Danas bi ga, zbog njegove sklonosti ratovanju vjerojatno nazivali plaćenikom ili psom rata. A možda bi i Che promijenio san, jer kako reče Selimovićev Nurudin – postoji mlada starost, tj. godine u kojima je čovjek još dovoljno čovjek je još dovoljno mlad da bi imao snove, a već prestar da ih ostvaruje. I zato Cheu koji je sredinom prošlog stoljeća prošetao i Korzom, naklon, bez onog što bi bilo da je bilo.

Slavica Mrkić Modrić

Objavljeno 07.12.2008.