FONA 07 - Festival nove umjetnosti

Saznajte sve pojedinosti ovogodišnjeg Festivala nove umjetnosti FONA 07 koji ove godine slavi pet godina postojanja.Tema ovogodišnje FONE 07 je ”umjetnost i kriminal”.

ART & CRIMINAL ili
Artaudov “Ubijeni Samoubojica” Van Gogh

Festival of New Art FONA 07
MMC d.o.o. Rijeka / Palach

Odabrana tema festivala 2007. godine jeste relacija umjetnosti i “sfere općega”: sistema, ćudoređa, zakona, plemena, društva, države, “globalnog poretka”: opresivno – represivne aparature Nadzora / Zatvora / Ludnica / Bolnica ( Kierkegaard, Nietzsche, Freud, Artaud,Battaile, Foucault, Lacan ); kraće rečeno: relacija / interakcija pojmova o UMJETNOSTI / ZLOČINU / KRIMINALU – što je implicite ili eksplicite još od antičkih vremene ( Platon: Fedar, Fedon, Država… ) do danas jedna od “crvenih linija” rasprava i sukoba plejade estetičara i moralista o pitanjima umjetnosti.
PROCVAT KRIMINALA, PIRATIZMA I SLOBODNOG PODUZETNIŠTVA 90-ih ;
DEKRIMINALIZACIJA PIRATSKOG ART – PODUZETNIŠTVA U RIJECI 97. – 07.
Po čuvenim tezama Hakima Beya o piratima, avangardistima i “muzici kao principuorganizacije države”, te o TAZ – ovima ( Privremene Autonomne Zone = Temporary Autonomous Zones ) upravo je naš grad, Rijeka, točnije Fiume od 1919. pa “nadalje”, uslijed nevjerojatne “protofašističke” a po “artističkom” nadahnuću PIRATSKE akcijemilitantnog književnika Gabriella D’Annunzia postao poslijednjom piratskom utopijom i – istodobno – prvom, paradigmatičnom modernom ( trans - ) artističkom Privremenom Autonomnom Zonom! Divlje anarho - horde cyberpunkera omogućile su Svakom zainteresiranom da se i ON LINE upozna s cijelim kompleksnim sustavom tog piratsko – umjetničkog determinističkog kaosa čiji je Strange Attractor bio, eto, talijanski pjesnik D’Annunzio. Rijeka će potkraj 2006. na 2007. živjeti u znaku izložbe “Fiumani” i Venuccijeva modela za javni spomenik “Legionaru” ( u organizaciji MMSU ), a “Palachov” Festival nove umjetnosti FONA 2003 inaugurirao je upravo spomenutu Beyevu priču o Fiume kao piratskom danuncijevsko - avangardističkom TAZ-u. To što je riječ i o prvom povijesnom nastupu FAŠIZMA – organiziranog “kriminala” rigidno tumačeno – u svijetu nimalo ne zbunjuje Hakima Beya pošto je notorna činjenica da nijedna europska povijesna avangarda ( tehnički termin Petera Buergera ) nije završila drugačije nego baš u mahom totalitarističkoj političkoj instrumentalizaciji – što se od vremena izbacivanja D’Annunzija iz Fiume ranih 20-ih godina prošloga stoljeća pa do sredine 30-ih godina dogodilo i u Italiji, dakle i u Fiume i u Njemačkoj i u Rusiji ( SSSR ), a poznato je kako su se stvari odvijale u Francuskoj – u kojoj je u umobolnici devet godina jedva preživio jedan Antonin Artaud – koji je izašavši, pred smrt, po “kapitutaciji” njegovih represivnih psiho - tamničara u poratnoj Francuskoj uspio
napisati svoj veličanstveni proto – antipsihijatrijski tekst VAN GOGH: UBIJENI SAMOUBOJICA.
Shvativši dublje činjenicu da se “legitimna” Država prikriveno vlada poput maskiranog mega – kriminalca, te da upravo Društvo i “ćudoredni” System maltretira i zlostavlja Individuu, jedna “neformalna” supkulturno – kulturna riječka udruga OTVORENI KRUG ( Open Cyrcle ) od sredine do konca 90-ih godina pripremila se za “pretvorbu” uregistrirano PODUZEĆE: u prvoj fazi “Jona d.o.o.” a potom – po “osvajanju” svog da-našnjeg sjedišta u prostoru Kluba Jan Palach – u MMC d.o.o. Rijeka Galerija O.K., utemeljena unutar MMC-a , od godine 1998. do danas bavi se ispitivanjem rubnih područja Arta i ekstremnih situacija do kojih uvijek iznova dovodisvako slobodoumno prekoračenje “jednom za svagda” zadanih tobože – legitimnih represivnih PROPISA koji blokiraju eksperimentalno i kritičko ponašanje i djelovanje na domaćoj Art sceni.

Pošto je još “od Van Goghovog Uha” svakom radikalno nastrojenom i usmjerenom umjetniku / teoretičaru / kritičaru bjelodano jasno da se umjetničko propitivanje konfliktnih odnosa Ja – Ne-ja / individua – duštveno - politički system / Zakon – prekršaj neizbježno odvija na ambivalentnom, anamorfotičnom, nemirnom i osjetljivom “underground” terenu ONKRAJ DOBRA I ZLA ( Nietzsche: Jenseits Gut und Boese ), te da je estetičko pitanje prvog reda – još od Kantove “Kritike rasudne moći” koje je mjesto te RELACIJE / INTERAKCIJE obično naivno odnosno apstraktno suprotstavljenih “parova suprotnosti” unutar umjetničkih koncepcija, poetika, metodologija, praksi i pragmatično projektiranih strategija i taktika “situacionističkog” avnog djelovanja, za opću temu Festivala FONA 2007 direktor MMC-a Damir Čargonja odlučio je ekplicite postaviti naslovnu sintagmu: UMJETNOST & KRIMINAL.

UMJETNOST NA RUBU / ONKRAJ RUBA ZAKONA / SUSTAVA

Niz domaćih “Neprilagođenih / Misfits” umjetničkih prijestupnika Propisa – bliskih suradnika MMC-a :Lauer, Trokut, Sven Stilinović, Vlado Martek, Željkom Jerman (+), Kutnjak, Dumanić, Pino Ivančić, “Zlobecsport”, Crtalić, GHETTO – Sonje Barač Rudynski, Peraica,
Stojnić, Kovačićek, Mustać, Bušić, Dulić, Karabogdan, Zubović, all.

NADZOR, INSTITUCIJE, LUDNICE, KAZNIONICE : ART EKSPEDICIJE “GOLI OTOK 2000 – 2007”, MMC Rijeka; “BALEFEST:BALE / VALLE 2002 – 2004”, MMC Rijeka & Zlobecsport Gallery, Valle

Goli otok kao topos kaznioničkog otoka odnosno kaznioničko – artističkog TAZ-a
UMJETNOST I KRIMINAL ili Artaudov “Ubijeni Samoubojica” Van Gogh

Festival of New Art FONA 07
MMC d.o.o., Rijeka

Odabrana tema festivala 2007. godine jeste relacija umjetnosti i “sfere općega”: sistema, ćudoređa, zakona, plemena, društva, države, “globalnog poretka”: opresivno – represivne aparature Nadzora / Zatvora / Ludnica / Bolnica ( Kierkegaard, Nietzsche, Freud,
Artaud,Battaile, Foucault, Lacan ); kraće rečeno: relacija / interakcija pojmova o UMJETNOSTI / ZLOČINU / KRIMINALU – što je implicite ili eksplicite još od antičkih vremene ( Platon: Fedar, Fedon, Država… ) do danas jedna od “crvenih linija” rasprava i sukoba plejade estetičara i moralista o pitanjima umjetnosti.
Moderni i suvremeni umjetnici veoma su zaoštrili ta pitanja, a u takozvanim “avangardističkim”, “radikalnim”, “trans-gresivnim”, “ekstremnim”, “adrenalinskim”, “posthumanističkim”, “pornografskim”, “piratskim”, “autsajderskim”, “Off“ /”NO Art”/ “Trans – Art” umjetničkim praksama gotovo redovno igraju na šokantnim granicama i rubovima službenog ili samo neslužbenog, ali općeprihvaćenog ćudoređa i zakona. Imajući u vidu uznemiravajuću ali baš stoga i intelektualno zahtjevnu činjenicu da pojam “kriminala” nije nipošto prirodan niti strogo etički – iako je, pravno gledano, riječ o “zločinu”, krimen –u odnosno o “inkriminaciji” nečega! – otvaramo čitavu lepezu artističkih mogućnosti odnosa prema toj veoma kompleksnoj i osjetljivoj problematici.
Naime, poznato je da ni znameniti umjetnici pera, kista, “body arta”, konceptualne umjetnosti, “jugoslavenske” Nove umjetničke prakse od 60-ih do raspada Jugoslavije ( 1991. ) nisu bili lišeni sumnji u “kriminalnu” namjeru, inspiraciju ili čin kao “zao čin”, “čin Zla”, ZLO – čin: od platonovski denunciranih pjesnika, umjetnika, proroka kao božanskih, ali moralno i spoznajno neubrojivih “manijaka”, preko razbojnika, nasilnika i obješenjaka tipa F.Villon, B. Cellini, te suludih autodestruktivnih genija po paradigmi “Van Goghovo Uho” ( u riječkom MMC-u u sklopu FONA-e 06 prezentirani PROJEKAT UHO mlade vojvođanske umjetnice Ratke Lugomerski ), Nietzscheovo, Artaudovo ludilo, do suvremenih postkonceptualista i performera koji samosvjesno rade na šoku i kršenju granica svih vrsta (državnih, zakonskih, moralnih, rodno - seksualnih, “prirodnih”, estetskih, ideoloških, spoznajnih ): P.Manzoni, Ch.Burdon, cijeli “Wiener Aktionismus” iz 60-ih I 70-ih, O.Kulik, A. Brenner, Stelarc, R. Aethey, nekoliko artista iz Španjolske i Meksika ( M.le Antunez, La Fura dels Baus, Obed Gomez), od “naših” srpski umjetnici Raša Todosijević, Marina Abramović, Zoran Todorović, Tanja Ostojić, Spartak Dulić; bosanski Jusuf Hadžifejzović, “Kurt & Plasto”, Andrej Đerković i toliki drugi; hrvatski Antonio Lauer aka Tomislav Gotovac – otac našeg performansa, eksperimentalni sineast i upravo manijakalni filmofil, Vladimir Dodig Trokut kao šaman, adept crnila, anti-muzeolog, “agent tajne službe”, Grupa šestorice autora s nedavno preminulim Jermanom kao “ubojicom fotografije”, zatim “krvožednim” koljačem živih bića Svenom Stilinovićem ( “Geometrija krvožednosti” ) i Mladenom Stilinovićem kao “eksploatatorom mrtvih”, s Pinom Ivančićem…
Bard riječkog slikarstva i akcionizma Zlatko Kutnjak “tamne” teme zla, zločina,
ludila, sukoba sa zakonom i smrti elaborira od ranih 80-ih naovamo,; performerica Vlasta
Delimar s “Lady Godivom”, Projekt ENIGMA OBJEKTA ( Goran Karabogdan ) s krađom
umjetničkih predmeta…
Riječki umjetnici i bliski suradnici MMC-ovog “Palacha” Krešo Kovačićek, Damir Stojnić, Krešo Mustać, Dundara, “Adapteri”, bardovi “mračne” poezije i rock – performancea Zoran Štajduhar Zoff ( “Grč” ), Predrag Kraljević Kralj ( “Termiti” ), Damir Martinović Mrle ( “Let 3” ), “Po metra crijeva”, književnik Igor Večerina ( “Poet Theatar)

MISTERIJ UHA
”Slučaj Van Gogh” nije intrigantan jedino u kontekstu pojave i razvoja modernističkog slikarstva već jos više kao paradigma rascjepa koji se iznutra dogadjao u samom Subjektu modernoga umjetnika, kao rana i ekstremna anticipacija transgresije od raspada klasične ”slike” na simboličko samoranjavanje autorova tijela - te ”kuće duše” koja je postala pretijesna za nesvjesnu dinamiku nadilaženja / destrukcije Ega. Taj upravo očajnički radikalan shizofreni iskorak onkraj granica normalne slike o sebi u smjeru njene autodestrukcije svjedoči o naglom prodoru jedne težnje u samosvijest modernog slikarstva - od Van Gogha do Pollocka,u pravcu suvremenih Body-art i drugih performerskih praksi, a posebice u subkulturne prakse ”rada na sebi” putem rezanja, probadanja, piercinga, tetovaže i sličnih ”primitivističkih” postupaka, u dosluhu s ”podzemnom” tradicijom samoukrašavanja sakaćenja u ratnika, pirata, samuraja, jakuza, kriminalaca svih fela, prostitutki, potencijalnih samoubojica odnosno svakovrsnih OUTSIDERA i otpadnika od ”zdravog društvenog orga- nizma”. Poznato je da su u kršćanskoj tradiciji i samoubojice ”inkriminirani” to jest prokleti, izbačeni iz sfere Svetog, za razliku od ”siromašnih duhom” i luđaka - koje na paradoksalan način beatificiraju: ”Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko”, itd. ili čak ”deificiraju: ”božanska luda”. Intuitivno spoznavši da Van Goghovo UHO mistički participira u svemu tome, vojvođanska umjetnica Ratka Lugumerski koncipirala je i realizirala PROJEKATUHO - provocirajuci na duhovit nacin refleksiju o mogućem ZNAČENJU tog anamorfotičnog UHO - UFO-a koji lebdi vrteći se oko vlastite osi nad žitnim poljem. Anketa među ljudima iz različitih socijalnih slojeva i podgrupa pokazala je široki dijapazon ideja o tome ZAŠTO je Van Gogh TO učinio: previše absinta, droge, svakojake frustracije, ludilo, ljubav - ili - mržnja prema Gauguinu na kojega je pucao, sukob izmedju želja i dužnosti, ”da izbjegne samokastraciju”: ”žrtvovanje razuma” radije nego ”žrtvovanje falosa” itd. (paradigma Tertulian - Origenes) - u tom bi se otprilike smjeru mogli nanizati najčešći odgovori o ”razlogu” takvoga čina u genijalnog slikara. Ritualno služenje i konzumiranje raznih alkoholnih pića ( Hadžifejzović, Tolj, Lugomerski ) ili narkotika ( Dulić, Mustać i ini ) također spada u ”problematične” postupke unutar radikalnih metodologija suvremenih artista. Isto tako, javni seksualni odnosi, ritualno općenje sa životinjama, pa i leševima ljudi, ”maltretiranje” ili ubijanje životinja, sve je to još od artista - ”šamana” i raznih performera, od 60-ih godina nadalje, nazočno na suvremenoj ”underground” ali i elitnoj sceni. Eto, pozivamo umjetnice i umjetnike da sudjeluju u elaboraciji teme!

PROCVAT KRIMINALA, PIRATIZMA I SLOBODNOG PODUZETNIŠTVA 90-ih;
DEKRIMINALIZACIJA PIRATSKOG ART – PODUZETNIŠTVA U RIJECI 97. – 07.

Po čuvenim tezama Hakima Beya o piratima, avangardistima i “muzici kao principu organizacije države”, te o TAZ – ovima ( Privremene Autonomne Zone = Temporary Autonomous Zones ) upravo je naš grad, Rijeka, točnije Fiume od 1919. pa “nadalje”, uslijed nevjerojatne “protofašističke” a po “artističkom” nadahnuću PIRATSKE akcije militantnog književnika Gabriele D’Annunzia postao posljednjom piratskom utopijom i – istodobno – prvom, paradigmatičnom modernom ( trans - ) artističkom Privremenom Autonomnom Zonom! Divlje anarho - horde cyberpunkera omogućile su Svakom zainteresiranom da se i ON LINE upozna s cijelim kompleksnim sustavom tog piratsko – umjetničkog determinističkog kaosa čiji je Strange Attractor bio, eto, talijanski pjesnik D’Annunzio. Rijeka će potkraj 2006. na 2007. živjeti u znaku izložbe “Fiumani” i Venuccijeva modela za javni spomenik “Legionaru” (u organizaciji MMSU), a “Palachov” Festival nove umjetnosti FONA 2003 inaugurirao je upravo spomenutu Beyevu priču o Fiume kao piratskom danuncijevsko - avangardističkom TAZ-u. To što je riječ i o prvom povijesnom nastupu FAŠIZMA – organiziranog “kriminala” rigidno tumačeno – u svijetu nimalo ne zbunjuje Hakim Beya pošto je notorna činjenica da nijedna europska povijesna avangarda ( tehnički termin Peter Buergera ) nije završila drugačije nego baš u mahom totalitarističkoj političkoj instrumentalizaciji – što se od vremena izbacivanja D’Annunzija iz Fiume ranih 20-ih godina prošloga stoljeća pa do sredine 30-ih godina dogodilo i u Italiji, dakle i u Fiume i u Njemačkoj i u Rusiji (SSSR), a poznato je kako su se stvari odvijale u Francuskoj – u kojoj je u umobolnici devet godina jedva preživio jedan Antonin Artaud – koji je izašavši, pred smrt, po “kapitulaciji” njegovih represivnih psiho - tamničara u poratnoj Francuskoj uspio napisati svoj veličanstveni proto – antipsihijatrijski tekst VAN GOGH: UBIJENI SAMOUBOJICA.
Shvativši dublje činjenicu da se “legitimna” Država prikriveno vlada poput maskiranog mega – kriminalca, te da upravo Društvo i “ćudoredni” Sistem maltretira i zlostavlja Individuu, jedna “neformalna” supkulturno – kulturna riječka udruga OTVORENI KRUG ( Open Circle ) od sredine do konca 90-ih godina pripremila se za “pretvorbu” u registrirano PODUZEĆE: u prvoj fazi “Jona d.o.o.” a potom – po “osvajanju” svog današnjeg sjedišta u prostoru Kluba Jan Palach – u MMC d.o.o. Rijeka ( Multimedijalni centar d.o.o. ).
Galerija O.K., utemeljena unutar MMC-a, od godine 1998. do danas bavi se ispitivanjem rubnih područja Arta i ekstremnih situacija do kojih uvijek iznova dovodi svako slobodoumno prekoračenje “jednom za svagda” zadanih tobože – legitimnih represivnih PROPISA koji blokiraju eksperimentalno i kritičko ponašanje i djelovanje na domaćoj Art sceni. Pošto je još “od Van Goghovog Uha” svakom radikalno nastrojenom i usmjerenom umjetniku / teoretičaru / kritičaru bjelodano jasno da se umjetničko propitivanje konfliktnih odnosa Ja – Ne-ja / individua – društveno-politički sistem / Zakon – prekršaj neizbježno odvija na ambivalentnom, anamorfotičnom, nemirnom i osjetljivom “underground” terenu ONKRAJ DOBRA I ZLA (Nietzsche: Jenseits Gut und Boese ), te da je estetičko pitanje prvog reda – još od Kantove “Kritike rasudne moći” koje je mjesto te RELACIJE / INTERAKCIJE obično naivno odnosno apstraktno suprotstavljenih “parova suprotnosti” unutar umjetničkih koncepcija, poetika, metodologija, praksi i pragmatično projektiranih strategija i taktika “situacionističkog” javnog djelovanja, za opću temu Festivala FONA 2007, dir. MMC Rijeka odlučio je ekplicite postaviti naslovnu sintagmu: UMJETNOST & KRIMINAL.

UMJETNOST NA RUBU / ONKRAJ RUBA ZAKONA / SUSTAVA

Niz domaćih “Neprilagođenih / Misfits” umjetničkih prijestupnika Propisa – bliskih suradnika MMC-a:
Antonio Lauer, Vladimir Dodig-Trokut, Sven Stilinović, Vlado Martek, odnedavno pokojni Željko Jerman, Zlatko Kutnjak, Zlatan Dumanić, Pino Ivančić, “Zlobecsport”, Crtalić, GHETTO – Sonje Barač Rudynski, Ana Peraica, Damir Stojnić, Krešo Kovačićek, Krešo Mustać, Franko Bušić, Spartak Dulić, Goran Karabogdan, Zubović, RI PERFORMANCE SYNDICATE i dr.

NADZOR, INSTITUCIJE, LUDNICE, KAZNIONICE: ART EKSPEDICIJE “GOLI OTOK 2000 – 2007”, MMC Rijeka; “BALEFEST: BALE / VALLE 2002 – 2004”, MMC Rijeka & Zlobecsport Gallery, Bale / Valle

GOLI RUČAK NA GOLOM OTOKU
Goli otok kao topos kaznioničkog otoka odnosno kaznioničko – artističkog TAZ-a

Na Golome se od 1949. do 1989. nije jasno razlikovalo tko je zločinac tko kriminalac tko umjetnik, tko ideološki neistomišljenik a tko samo nedužna žrtva sistematične paranoje,ludila, teorije zavjere i represije od strane vladajućeg režima. Na tom mjestu su legitimno postavljeni prorežimski “čuvari” sve robijaše u razdoblju 49 - 53 jednostavno nazivali – Banda!
To je upravo idealna situacija za analizu pravnog pojma krivnje i istine, po kojoj se određuje što jeste a što nije “zlo” ili barem ispravno misliti, govoriti, činiti. Tu jedino austinovski performativ izjave - govornog akta u jezičkoj igri ( Wittgenstein! ) zvanoj “pravo – krivo” izrečen od prave instancije s oficijelno etablirane pozicije čini nekoga kriminalcem, “zločincem”, pa bio on i, recimo, pjesnik “Pakla nade” Ante Zemljar, redoviti sudionik MMC- akcija na Golom otoku od 2000 do njegove nedavne smrti.
U toj jezičkoj igri pravim zločinom može biti i ”pogrešno” napisana pjesma. Isto tako, nepodobna orijentacija: vjerska, ideološka, spolna, umjetnička, poslovna, riječju: svake vrste.
Ljeta 2000. godine tročlani MMC – tim Čargonja – Stilinović – Čarli poduzeo je ne pitajući nikoga za mišljenje i dopuštenje kontraverznu travelling – artističku akciju “osvajanja” Golog
otoka.
Slično tome, zagrebački umjetnik Igor Zlobec ( inače i sam sudionikom Festivala na Golom otoku ) otkad zna za sebe slikao je “protuzakonito”,a u suradnji s MMC-om njegova cyber – anarhoidna firma “Zlobecsport” utemeljila je – bez utvrđenih vlasničkih prava! – u jednoj staroj ruševnoj kući u drevnom istarskom gradiću Bale ( talijanski:Valle ) Off – festival suvremene umjetnosti izrazito provokativnog karaktera.
Taj festival potrajao je – usprkos raznim neprilikama – tri ljeta (2002-2004) predstavljajući veoma zoran primjer totalno neprofitabilne i autonomne “Privremene autonomne zone” na umjetničkoj mapi Hrvatske. Isto tako, Zlobecove medijske i web – subverzije s kojima je otpočeo od sredine 90-ih godina značile su neslužbeni pionirski početak “kriminalnog” piratsko – umjetničkog ON LINE aktivizma u Hrvatskoj.
Takvim aktivnostima naš festival FONA (2003 – 2006) otpočetka posvećuje specijalnu pozornost, a ovo novo izdanje poziva umjetnice, umjetnike i art – aktiviste svih profila da pojačano fokusiraju svoju pažnju u smjeru dubinskog sondiranja problematike “kriminalnog” podrijetla umjetničkih sukoba s mainstream – društvenim i umjetničkim poretkom. Ne treba se ugledati na slavna iskustva ( slovenski NSK, Laibach, Irwin, Bojan Štokelj, naši Antonio Lauer, Tomislav Gotovac i ini “klasici” subverzivnih aktivnosti ) već samo se ozbiljno pozabaviti tim nimalo jednostavno rješivim spletom trans – estetičkih problema odnosa umjetnika prema društvenom poretku normalnog morala i zakona. (B.C.)

8. DAN (Vol.1)

U nizu predstavljanja posljednjih godina, često potaknutim kao i ovom prigodom od Davida Belasa, umjetnici istarske scene nude manifestacije koje zapaženo djeluju na ovdašnju kulturu. Njihov je utjecaj naposve bitan u dopuštanju novog čitanja u likovnim umjetnostima, koje naviješta potrebu promjene i etablirano prisustvo novog vala dovoljnog značaja i opsega koje postavlja nove granice izražavanja.

Postav u Istarskoj sabornici je uvijek nešto posebno. Tako i ovom prigodom sedamnaestorica umjetnika sa svojim suradnicima (pjesnicima, glazbenicima, pomoćnicima u dijelu interpretacije) zapravo znatno prelaze brojku od dvadeset sudionika. Prostoru Sabornice, obzirom da izložba rjeđe koristi uobičajene formate, ovaj je postav jedan od onih za koje smatramo da će ostaviti traga. Prije svega, svojim totalnim nuđenjem umjetnosti kroz suvremene medije koja svojim pobuđivanjem ironije, šoka ili oštrim jezikom, ima znatan odmak od estetiziranja uobičajenog u likovnom okruženju.

Postav ¨8. dana¨ prepoznaje se kao jasna spontanost u raskidanju stega ne samo u likovnom već i društvenom okruženju. U tom je smislu veoma bitno da su osim slikarstva i skulpture, za ovu manifestaciju s otvaranjem i zatvaranjem, osigurana suglasja mnoštva drugačijih izričaja. Od video arta, performancea, instalacija, akcija, procesualnih i neodadaističkih tendencija, i mogli bi tako nabrajati dalje uz fotografiju, objektnu umjetnost, odnosno ready – mades koji zazivaju u sjećanje akcije i uspješne nekonformističke manifestacije iz povijesti Udruge ¨I¨, odnosno ¨Velikog malog čovjeka¨. U abecednom nizanju umjetnika prvo mjesto pripada Davidu Belasu.

U Davidovom predstavljanju performansa rijetko harmoničnih i znalačkih korištenja neverbalnog pokreta, fotozapisom svjedoči o zamjedbi koja se prepoznatljivo razlikuje od uobičajene umjetničke prakse. Svojim radovima Škale-David-crkva i Upitnik, svjedoči i samom kompozicijom u korištenju kontrasta kao rječnika težnje uspostavljanja odnosa materijalnog i duhovnog. U potonjem nastupu kojeg treba zamisliti kao suglasje zvukova, maski, teatra, pokreta neverbalne i dadaističke tradicije, zaziva se iskonsko u umjetnosti shvaćenoj kao zajednički nazivnik iz kojega izniče ekspresija.

Željko Bobanović svojom fotosekvencom ¨Buonavia“ talentom za montažu, ali prije svega instalaciju, donosi nizanje objekata u kompozicijama čiji se značaj mijenja od grupa ili veduta sve do skulptura i pojedinačnih fokusiranja u potpunom suglasju s apstraktnim slikarstvom iako je ovdje tehnika potpuno drukčija. Njegov talent za sintezu medija, kako je već općenito naglašeno, slijedi ideje većeg dijela izlagača osmoga dana, ali se izdvaja posebnom liričnošću.

Pred nekoliko godina upoznao sam prigodom govorenja na otvaranju jedne Novigradske izložbe Darka Brajkovića. Pokazao mi je tada obrađenu košticu masline čija je forma pobuđivala monumentalne paralele. U toj je tradiciji rad Darko sjemenka, a svojim Mladim maslačkom stvara svojevrsni manifest i zaokret prema smišljenom konceptu od neposrednih urezivanja u mikroskulpturu. Rad prati poezija Franka Burola.

Matija Debeljuh je svojom svestranošću jedno od značajnih umjetničkih imena posljednjih godina. Znalačkim zalaženjem u različite likovne medije i napose korištenjem videoinstalacija i uspješnih filmskih zapisa pridodaje veliki format 4 x 3 metra“Djevojka sa naušnicom u nosu“, prepolovljena ženskog portreta čija se središnja izražajnost usta može zamisiti u sekvencama koje slijede od početne do konačne. Njegovo je istraživanje potkrijepljeno i kvalitetnim govorom tehnike.

Multimedijalnom umjetnicom mogli bi nazvati i Milu Čuljak koja nam u suradnji s Ronom Žulj predstavlja šestipol minutni videozapis s ukomponiranom pijanističkom pratnjom kompozicije Merce Cunningham iz 1977. Guide trough the memory of Ermina Korva, heroine drugog svjetskog rata, jest istraživanje odnosa povjesnog i sadašnjeg mentaliteta, gotovo usporedni životopis nastao u Grožnjanu s pričom o heroju i svima nama koji smo to (heroji) sve manje.

Mario Santrač svoje dinamične kompozicije ovoga puta akcentira jednim, ali dimenzijama znatno većim radom. Njegov slikarski talent uvećavanjem formata daje mjesto i pokretu ruke i tijela. Zaobljene forme akvarela Monomanija množinom grafičnosti proizvode jedinstveno mnoštvo ugođaja u kojem ne nedostaje kolorita. Rad se može pratiti u seriji autorovih radova koji su posljednjih godina višestruko nagrađivani.

Ida Skoko fotografijom Kompozicije s barbunom osim simboličkih i kontekstualnih pobuđivanja i simuliranja, likovno docira raspored nogu poput arhitekture ili klasične skulpture, tako da se djelo iščitava postkubistički ili postavangardno, realizmom impostiranim poput građevine. Unos ribe daje dimenziju mrtve prirode daleke od svakog baroka, ali dovoljno izražene drugosti i različitosti što se prije svega manifestira bogastvom kolorita.

Davor Sanvincenti spada u one umjetnike čiji se rad (naziv rada: In:genije:r) svojim ležećim panom ili dionizijačkom figurom kozje maske i antropomorfnog izgleda prepoznaje kao lik nazočan u mnogim povijesnim akcijama i manifestacijama koje su obuhvaćale nazočne i druge stvaraoce. Nedovršene etaže nove arhitekture s izlazećim armaturama uz kontinuitet autorova prisustva u kombiniranoj fototehnici izričajno unose zabrinjavajuću dimenziju Istre i multiparalelizam.

Luka Stojnić svoju zaokupljenost predmetom i prostorom predstavlja skulpturom i slikarstvom čiji govor je daleko od uobičajenih tehnika. Teoretska povezanost s iskonskim prihvaćanjem ambijenta kao, pored ostalog, umjetničke potrebe, Luka razrađuje estetski dojmljivim naracijama čiji su temelji ukomponirani u vlastitom iskustvu. Izložena djela odišu zrelošću promičljanja, utemeljenošću ideja i vrsnoćom izrade koja seriji daje didatnu uvjerljivost.

Dejan Štifanić je jedan od onih porečkih umjetnika koji su otišli iz grada, ali se svojim radovima opetovano vraća. Njegov je rukopis prepoznatljiv i kada od ljudi prelazi u portretiranje lutke. Djelo „Portret lutke“, djeluje poučno i kao da priziva da stanemo, pogledamo i razmislimoo svijetu oko sebe. Dejan na neočekivanom liku svjetlom, bojom i grafizmima kose postiže izričaj simulacije percepcije. Na povezana ali drugačija razmišljanja poziva rad Neće biti bolje.

Ivana Nataša Turković također spada u onaj niz umjetnika selekcije 8. dan-a koji kombiniraju različite tehnike i medije kroz iskustva ili praktične primjene koje obogaćuju izričaj i potiču na raznolikost i povezivanje slojevitosti ideja. Na taj se način rezultati nadopunjavaju posebno u tradiciji kazališnog i iskustva s performanceom. Izloženi rad ima nadrealististička ishodišta koja postuliraju brisanje prostorne s nastojanjem na nisaonoj perspektivi.

O Andreju Zbašniku kao značajnoj osobnosti ove manifestacije također bi vrijedilo duže bilježiti od raspoloživog opsega. Svojom svestranošću, zadužio je publiku i likovno – umjetničku scenu, ne samo radovima i teoretiziranjem, već i sudjelovanjem u organizaciji mnogih manifestacija ili kovanjem naziva poput fotodistorzije. Radom pod nazivom Jabuka zbale, uvjerljivo nastavlja svoja promišljanja o esencijalnom u društvu i umjetnosti.

Silvio Živković svojim instalacijama i skulpturama posljednjih godina konstantno plijeni pažnju različitim koncepcijama izlaganja, te korištenjem kombinacija materijala od kubističkih do izričaja organičke forme. Crtež, drvo, i posebno metal, kao u ovdje izloženom Silviju, zazivaju u sjećanje njegov karakteristični proizvod skulpture čije se instalirane varijante pamte iz prethodnih manifestacija. (M.B.)

8. DAN (Vol.2)

OSMI dan je višak, luksuz, izobilje stvaranja. Iskače iz rutinskog poretka “sedmice”, uključiv škrtu radničku “slobodu” vikenda kao “odmora”. To je pravi dan Ustanka, bunta, svetkovine, užitka: trenutak neovisnosti o “tjednu” umora, mobbinga, frustriranosti, stresa.
Kao cifra, znamenka, znak “8” upućuje na beskonačnost, na gnostičkog kozmičkog repoždera Ouroboros-a kojem su kraj i početak beskrajno sjedinjeni (iskonski “suvječni” i “suvremeni”). Jedno – Sve u Ovdje – Sada. U pleromi, punoći, praznini… Za inicirane u misterij zvan 8 DAN.

IN THE HEART OF ART AND EARTH – BODY & SOUL – POREČ FOREVER – ISTRA’s RESURECTION SABBATH - THE DAY AFTER–
Korespondencija Rijeka – Pula – Poreč

ISTRA je čas poput Irske, otok, čas poput Indijskog potkontinenta, poluotok. Ćićarija je njena Himalaja, a Učka Mount Everest. Krenemo li od Kvarnera možemo utvrditi neku napetu umjetničku relaciju koja se, ne bez porođajnih grčeva, uspostavlja između gradova, žarišta likovnih zbivanja u toj široj regiji čije obalne obrise iscrtava trokut Rijeka – Pula – Poreč. (Ovom prigodom nećemo o “Piranskom trokutu”!) Između tih koordinata upisano je mnoštvo zanimljivih istarskih gradića i sela, usred njenog “arhajskog torza”.
Za riječke artiste (slikare, performere, akcioniste, multimedijalne transart aktiviste ) uvijek je poseban izazov, pun draži, gostovati na poziv prijatelja u Puli ili u Poreču… Ovom prigodom u Istarskoj sabornici, u entuzijastičkoj korespondenciji sa scenom koja se u nekoliko godina formirala oko snažnih osobnosti Davida Belasa ( Udruga “I ” ), Andreja Zbašnika i prijatelja iz redova glumaca ( Inat! ), glazbenika, višestrano djelatnih protagonista scene razvijene oko Ateliera “I” 00-ih godina, te oko javnih, uličnih, “parkovskih” festivalskih dešavanja na otvorenom i po otvoreno – zatvorenim ruinama ( Arte delle rovine, npr., u Balama 02 – 04 ) kojima drevna Istra obiluje.
Fakir iz radničkog Uljanika, istarski bard radikalnih umjetničkih praksi, pionir ovdašnjeg Body Arta i postkonceptualističkih praksi općenito, ne tek tradicije performansa, Josip Pino Ivančić, najstariji je među njima. Prava korjenika iznikla iz humusa (ne recimo i “groba”!) revolucionarnih 60-ih I 70-ih.
Pino je na festivalu SEDAM DANA STVARANJA u Pazinu 2006. kao gost svakoga dana izveo po jedan performans “na temu” 7 dana stvaranja svijeta ( pošto nije dobio neradnu nedjelju od okrutnog kozmičkog Poslodavca nad poslodavcima! ). Sad kontuirano “šivanje” od onoga na 6. dan u Pazinu, preko onog na riječkom Festivalu FONA 06 – izvedenog u T- objektu Ex – tvornice “Benčić”, te napokon u još razvijenijoj formi na otvorenju samostalne izložbe T3I u pulskom MMC Luka (zima 07) sublimira u DAN 8 ( čime referiramo na prethodnih 7 ), uvijek posvećen heretičkim subverzijama kanoniziranih Sedam sakramenata, specijalno misterija Euharistije ( vidi zlatno – crveni brevijar “T3I”!).
Belasova veza s novom riječkom scenom - koju na ovoj izložbi reprezentiraju Sven Stilinović, Damir Stojnić, Damir Čargonja Čarli ( od 00-ih i kao izlagač osebujnih procesualnih ready – mades eksponata jedva-još-sličnih “pizzi”, a ne “samo” kao direktor znamenitog MMC d.o.o.-a Rijeka, te novopečeni “Gradonačelnik”! ), a i pisac ovih redaka, u smislu moralno - logističke potpore – uspostavljena je i prije “epohe” Ateliera “I ”, za njegova boravka u Rijeci, gdje se i u “Palachu” pokazao vrsnim performerom; a ekipa iz riječkog MMC-a ( Palach – Galerija O.K. ) sudjelovala je od početka u aktivnostima “Ateliera I ”. Ta konekcija nije prekinuta taktičkim povlačenjima / odlascima što potvrđujemo strategijom OSMOG DANA (Putnika).
Njima se uskoro – po povratku iz Londona – pridružuje stari Svenov prijatelj i suborac kao umjetnički fotograf, tv snimatelj, montažer: Željko Bobanović Bobo, nastanivši se baš u malom Dračevcu kod Poreča… U selu Belasovih “grižnjačkih”, “krsničkig” predaka! I tako se splela još jedna “šamansko – artistička” sveza, zorno predstavljena Bobanovićevom fotografijom u boji, na kojoj vidimo Belasa u glumačko – performerskoj akciji.
AKCIONISTIČKU, dinamičnu bit poetike i metodologije većeg broja protagonista “Osmice” vidimo u snažnom prisustvu momenta Tijela, teatra, performativnog čina, naročite osobne geste – bilo u izvedbenom ili u “mitskom” kontekstualnom značenju osobnog garda prema umjetničkom činu i djelu.
Pri čemu kao u grčkoj tragediji ENERGEIA, dionizijski aspekt “djela” s temporalnom, tranzitornom, glazbenom, “igračkom”, hazarderskom dimenzijom izmicanja “jasnoj artikulaciji” relativizira djelo kao neki definitivni, zatvoreni ERGON.
Suočeni smo s redanjem misterija povezanih s obredima hranjenja, entropije, razmjene tvari… S mesom, krvlju, kožom, znojem… kao “nositeljima poruke”. A to na najparadoksalnije načine stupa u odnos sa skulptorskim, slikarskim i inim radovima drugih umjetnika i umjetnica na “Osmici”.
SVEN Stilinović u radu “Tuxedosrce” izvedenom i snimljenom u Rijeci, u ČARGONJINOM neboderskom stanu – orlovom gnijezdu – preobraženom u “Galeriju Moći Umjetnika”, potkraj 2006. Godine varira motiv iz svog čuvenog performerskog ciklusa “Geometrija krvožednosti” ( 1998 – 2007 ).
Već spomenuta BOBANOVIĆEVA kolor fotografija s BELASOVIM likom za performansa / predstave / obreda svjedoči konceptualno o multimedijskoj svezi i “touch-u” između performansa i foto dokumentacija istoga. Jer upravo fotografija ( film, video … ) pri toj medijaciji ( posredovanju ) postaje “tragom”, materijalnim dokazom egzistencije neke fizičke izvedbe “izgubljene”, iščezle u vremenu. Od snimljenog materijala s festivala Bobo je montirao video “Gledajte brzo”.

PINO Ivančić, najsvježiji primjer je njegova Sveta pričest s već spomenute “Trojke”, godinama elaborira simbolički prehrambeni lanac kakav je putem samožrtvovanja, “sacrifitio”, traumatično upisan u samo srce kršćanskog “credo”, ali i u drevne prakse sakralnog kanibalizma. I u suvremene šamanske, fakirske, tantričke, artističko – orgijastičke prakse “umjetnosti u tami” ( od plejade američkih i europskih, naročito famoznih Bečkih akcionista s “Teatrom Orgije – Misteriji” nadalje ).
ČARGONJA na izložbi servira promatraču grozovit primjerak transupstancijacije trule pizze u estetski fenomen pod staklom.
Taj njegov konceptualni, NO – slikarski rad vuče podrijetlo iz izložbe “Poreč forever” ( Atelier I, 2004. ). Ta “memento pizza” delicija jeste simbolički ostatak, “relikvija” koja referira na puno kompleksniji referencijalni sustav projekta “Novi hrvatski turizam”, te na temporalnost postanka “među-scene” na relaciji Rijeka – Poreč 1998 – 2007.
Nižu se i ukrštaju međusobno umjetnički pristupi Andreja ZBAŠNIKA, Luke STOJNIĆA i ostalih sudionika tog “sabata” u Istarskoj sabornici, a njegove nevidljive ali djelatne silnice naznačene su “Istarskim pentagramom” na prepariranoj mapi Damira STOJNIĆA. On će izložiti crteže koji se bave skrivenom, okultnom dimenzijom Istre. Inače je na festivalu 7 sudjelovao s performansom “Ignis”, spalivši Zvijezdu, Srce, Leptira u središtu Poreča.
ZBAŠNIK izlaže jabuku prerezanu na pola s upisanim riječima:
svetost / hrana / nafta / egzistencija, te slikarsku instalaciju s radovima starijeg datuma postanka.
Skulptorski radovi u staklu i drugim materijalima, te slike Luke STOJNIĆA predstavljaju nam autora koji je proveo venecijanske dane komunicirajući sa zanimljivm umjetničkim osobnostima pokojnog Tripara ( čiju posthumnu retrospektivnu izložbu smo imali prilike vidjeti u Istarskoj sabornici ), živih Kopljara, Sošića i inih…

Da stanem s nabrajanjem … Za segment izložbe o kojemu pišem, a mogu ga za svoje potrebe označiti parom pojmova “Body & Soul”, mogu primijetiti da ga odlikuje istodobna anarhoidna razigranost otvorene strukture i jak pathos “podzemnog”dosluha i životne, plodotvorne korespondencije
radikalnijih protagonista nove riječko – istarske scene.

Napomena:
Izložba je već prezentirana u “Istarskoj sabornici” u Poreču, u “Galeriji Vincent iz Kastva” u Puli, a “Sedam dana stvaranja” dešavalo se tijekom srpnja,od 07.07.07. u Pazinu. 8. DAN se, nakon Pazina, u modificiranoj verziji i uz jaku logističku potporu riječkog MMC-a, postavlja u Galeriji “Kortil” kao najava skorog Festivala nove umjetnosti FONA 2007.
Autor teksta je stručni suradnik svih postava 8. DANA kao i izložbi MMC-a “10 GODINA MMC-a” te Festivala FONA. (B.C.)

Marino Baldini / Damir Čargonja / Branko Cerovac

Objavljeno 26.07.2007.