Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Glazbeni film - 24 Hour Party People

Glazbeni film - 24 Hour Party PeopleFilm “24 Hour Party People” Michaela Winterbottoma bavi se poviješću Factory Recordsa, kluba Hacienda te manchesterskom glazbenom scenom između 1976. i 1992. u kojem su Joy Division (igrani od drugih glumaca) jedna od centralnih figura.

Sofisticirana biografska semifantazija o manchesterskoj glazbenoj sceni osamdesetih (u kojoj upravo glazba i jest prava zvijezda filma); okupljena oko TV-ličnosti i impresarija utjecajne nezavisne kuće Factory Records — Tonyja Wilsona; jedan od onih rock-nostalgičarskih filmova (poput Koraka do slave, primjerice); gusta, zbita, razigrana scenarija, naenergetizirana pulsom vlastite glazbe — anarhijom punka od samih početaka (s kraja sedamdesetih) — finalizirajući sve raveom i houseom kao njegovim posrednim izdancima (do početka devedesetih). Tehnika snimanja dočarava grozničavu, protestnu senzibilnost doba; kamera (digitalna!) uistinu se kreće, a odlično se u ispranu sliku filma uklapaju, poput nje izblijedjele, ubačene arhivske snimke koncerta Sex Pistolsa.

Tony Wilson kultna je figura britanske glazbene povijesti (u više nego izvrsnoj izvedbi Stevea Coogana, koji lik prezentira kao dobroćudan, s pseudo-intelektualnim napadima zlovolje i prepuna kicoške samodopadnosti), mesijanske uloge u promoviranju nove glazbe — agresivnosti i buntovna bijesa, vlasnik Factoryja (poslije Haciende) — utočišta (vrhunskoga grafičkog dizajna) postpunk-dark kvarteta Joy Division; promotor semiotike i postmodernizma (»I am being postmodern before postmodern was cool«); ali i tajna primalja pri rođenju bendova poput New Order (osakaćene verzije Joy Divisiona, nakon samoubojstva karizmatičnog epileptičnog lidera Iana Curtisa — u intenzivnoj izvedbi Seana Harrisa), te Happy Mondays.

I dok je prvi dio filma o ushitu, radosti i nadi (pri čemu su Joy Division reprezenti početka novog — preobilja kreacije), drugi je o kaosu, rasapu, drogi — no kako je cjelokupno djelo u premisi dobrohotno, te poput samog mladenaštva i r’n’r-a — idealistično, tako poziva i nas da budemo isti — uživajući u radosti trenutka.

Link: www.neworderonline.com

N/A

Objavljeno 07.04.2007.

Vremeplov

Ništa mi nije dosadnije od smišljanja naziva pjesama.
Damon Albarn (Blur / Gorillaz)