Guarana Belgrade Calling – treći i četvrti dan

Ponovno sa kašnjenjem te uklonjenim prostorom za one sa VIP kartama i one sa onim jeftinijim, a pred oko 300 ljudi, na jakom suncu, Ugly Kid Joe su, za nevjerovati zbog vremenskih okolnosti, privukli masu i napravili koncert sa svojih 45 minuta nastupa, za pamćenje.

Raspoloženi za svirku, svojom pozitivnom energijom i nepoznatim pjesmama ponudili su svoju kalifornijsku verziju hard rock-a sem jedne pjesme, na sredini koncerta koju su svi otpjevali – ‘Cats In The Cradle’.

Za kraj ostavljena ‘Everything About You’, otpjevana opet sa publikom, gdje se sve zaista orilo ostavila ih je, kao i The Cult, kao bend kome treba dati 10 kao ocjenu. Vidno je bilo na video bimu, poslije nekih 15ak minuta svirke, da je lice pjevača Whitfield Cranea poprimilo čudnu crvenu boju koja se nije slagala s njegovom crnom majicom na kojoj je bio logo grupe Motorhead i njegovim crnim naočalama. Da li će oni pamtiti Guarana Belgrade Calling festival po boji kože, pored publike koja ih ispratila povicima i pozitivnom energijom, ostaje kao dio ovoga teksta.

The Horrors su zvučali hladno, neuvjerljivo. I pored publike koja je došla da se glazbom zabavi ali i dobije ono što joj pripada plaćanjem karte ovaj bend je uspio čak da tu istu publiku rastjera. Mnogi su tijekom njihovog nastupa otišli kako bi se odmorili za sljedeće nastupe. Treba dati priliku i mladim bendovima ali trebaju i ti bendovi zaslužiti tu priliku. The Horrors nisu dorasli - barem svojim nastupom na Guarana Belgrade Calling Festivalu.

PIL ili Rotten Lydon je otvorio svoj show pjesmom ‘This Is Not A Love Song’. Nazdravivši flašom vina, rečenicom da će svirati ‘mrtvi disko’ zahvalio se što je prvi put u Beogradu, u Srbiji, pozdravio nazočne sa ‘Bok dobri ljudi, zdravo loši ljudi, zdravo svima!’ I tek na kraju s pjesmom ‘Rise’ podigao atmosferu.

Jednoličan ritam, verbalna maturbacija koju drugi nazivaju pjevanjem će definitivno kod kvazi intelektualnih ljubitelja takve glazbe koji uživaju u snobizmu i reciklaži izazvati podozrivost nakon čitanja ovakve recenzije ali jedno je definitivno: ako netko na bini vrti jedan te isti ritam dok pjevač isprobava mogućnost svojih glasnica a gitarist nakon odsviranog tona trese se kao da je propusto 220 volti kroz sebe ostaje jedno da se prisutni posjetitelj zapita: a gdje je tu glazba? Nakon njihovog nastupa ostala je tišina.

The Darkness su zapalili publiku kako znaju i umiju. Akrobacije pjevača Justina Hawkinsa koji je na bini dubio na glavi, njegovo šetanje kroz publiku ne leđima jednog od ljudi iz njihove ekipe, s neprestanim soliranjem na gitari, obraćanje publici, rock rifovi - sve to je donijelo, kao i The Cult prethodne večeri uvertiru za zvijezde večeri. Ostaje činjenica, da iako publika ne zna njihove pjesme to ih nije spriječilo da, i publika i bend naprave show za pamćenje. Sam kraj nastupa je ostavio povike i zvižduke iz publike koji su označili: hoćemo još.

Bina, sva u bijelom, gdje su i pojačala prekrivena bijelim tkaninama i cvijeće ispred publike otvorila se pred posjetiteljima negdje malo poslije ponoći. Faith No More su krenuli sa pjesmom Tom Jonesa ‘Delilah’ gdje su poslije teksta ‘I felt the knife in my hand and she laughed no more’ prešli u ‘Midlife Crises’.

Uslijedila je ‘Ricoshet’. Svi u bijelom pa čak i njihovi tehičar koji su bili u bijelom - topla ljetna noć i publika sa majicama svojih ljubimaca (vidjelo se na video bimu). I onda manji incident gdje se na binu pojavljuje momak u crnoj majici, očiigledno iz organizacije festivala koji odmotava zamršeni kabel Mike Pattona i koji dobiva udarac u glavu tu pred publikom od frontmena koji, sačekavši da otpjeva svoj dio, nalijeće na istog momka koji se za to vrijeme povukao sa strane bine. Incident je spriječen iako je Mike Patton naletio šakom na istog, od strane ljudi koji su se tu zadesili.
Uslijedile su pjesme ‘Evidence’, ‘Last Cup Of Sorrow’, ‘Digging The Grave’, ‘Star AD’, ... Sa bine su Roddy Bottom i Billy Gould poručivali: ‘Kako ste?’ i ‘Dobro?’’ Easy ‘se orila, jednoglasno pjevanje publike i Mikea što je bilo prelijepo za čuti i doživjeti.

‘The Gentle Art Of Making Enemies’ je ostavili briljantan nastup benda. Mike Patton nije štedio sebe u pjesmama,. Snaga njegovog vokala je dostojna poštovanja. I pored vrištanja, bacanja po pozornici, temperature na istoj potpomognutoj reflektorima i metalnoj konstrukciji nijednog trenutka nije se moglo čuti ‘gutanje zraka’ ili falš ton. Ne treba zaboraviti da ni Patton nije mladić več čovjek od 44 godine koji prijeti da i u starosti interpretira svoje pjesme podjednako snažno kao Paul Anka ili Tom Jones.

Nije izostalo Patton-ovo pozitivno djelovanje s pozornice - neka od djevojaka iz prvih redova u publici bila je počašćena prijedlogom da mu dostavi broj telefona jer je on ‘single man’. ‘Just a Man’ je odnijela prvi sat nastupa i odlazak benda sa bine koji se vratio poslije nepune 3 minute. Naravno svi su očekivali repliku njihovog nastupa sa Exita prije dvije godine tako da je ushićenje bilo preveliko kada se krenulo sa etno numerom ‘Ajde Jano’. Patton je bolje, može se reći, baratao srpskim tekstom i dok se spuštao u publiku ponovio je svoju slobodu kretanja ‘otimanjem kamere koja je sve to snimala’ i postavivši sebe kao kamermana ... Još dodatnih 15 minuta svirke i Faith No More odlaze u povijest, kako Guarana Belgrade Calling Festivala tako i kod svojih fanova. Koncert za pamćenje!

Međutim, kašnjenje je rezultiralo da su mnogi na polovici nastupa Faith No More odlazili zbog noćnog prijevoza ne dočekavši nastup The Sisters Of Mercy. A ne dočekavši ni kraj nastupa omiljenog benda.
Po priči organizatora, očekivala se posjeta od 12.000 ljudi. Jedino što se sa sigurnošću može reći da je posjećenost bila veća od prve, manja od druge večeri, ali daleko od toga da je zaista bilo 12.000 posjetitelja.

Iako je bilo planirano da koncerti počnu u 18:20 četvrtog je dana sve kasnilo oko sat vremena. Ponovno. Mada, pored par desetaka, uglavnom klinaca i prijatelja nekog od članova iz bendova koji nastupaju, nije imao tko ni da se žali. Pivo, Guarana i sladoledi su bili tu da se posjetitelji rashlade.

Ulaz je bio slobodan, a cijene pića snižene za oko 30 posto, ali bendovi Straight Mickey & The Boyz, Sharks, Snakes & Planes, pa i Bjesovi nastupali su pred tek nekoliko stotina posjetitelja. Zvijezde tog četrtog dana su bili definitivno Darkwood Dub ali je pomaknuta satnica utjecala da kraj koncerta nije dočekalo ni pola publike, a koncert grupe Goribor pratilo je veoma mali broj ljudi. Koliko je bilo posjetitelja tog posljednjeg dana festivala - po pisanju medija oko 5000. Ali to je nebitno - ulaz je bio besplatan.

Sažetak: Prvi Belgrade Calling Festival je prošao. Tko se kako proveo - ostaje na osobnom doživljaju. Može se reći da je zvuk bio odličan tijekom sva četiri dana festivala, organizacija na visokom nivou, majice bendova skupe (pa ipak su se prodavale - od 25e do 35e). Piće - kako kome - nekome skupo nekome obrnuto. Koliko je zaista prodefiliralo posjetitelja, a što je najvažnije samom organizatoru, ostati će na uvid po broju prodanih karata. Jedno je definitivno: Karte su bile u ponudi na crno i do 50 posto niže nego u slobodnoj prodaji. Da li je to propust - neka sumira onaj tko treba to raditi. Ipak, s publikom i bendovima Avalon produkcija je iznjedrila jedan četvorodnevni ugođaj za pamćenje. Koja je korist od toga - neka vrijeme bude pokazatelj.

Ivica Stanković

Objavljeno 04.07.2012.