Nakon četrnaest godine najave tipa ”samo što nije izašao”, Axl je dao dozvolu i ”Chinese Democracy” je na tržištu. Da je ovaj album izašao 1995. godine kritika bi ga pokopala jer je pun preproduciranih, pomalo kičastih laganica, što vjerojatno ne bi pasalo tadašnjem kontekstu prljave rock muzike kojeg je nametnuo grunge. Ipak, možemo reći da je Axl zapravo iskombinirao power balade hair metala 80-ih i tehničke inovacije novog milenija.
Sada, eto, oborio je ”time” rekord myspacea, preko tri milijuna klikova na dan! Ipak vrijedi naglasiti da nema previše zajedničkih točaka sa Gunsima kakvima smo ih do sada znali.
Novi bend ima sasvim različit zvuk gitara, koje se više naslanjaju na Nine Inch Nails nego na neke legende rocka kao New York Dolls, što su bila referentna točka nedostajajućih članova Slasha, Izzya i Duff-a. Dodatni razlog toj razlici jest što su svoj doprinos novim Gunsima dali ljudi koji su nekada svirali u NIN-u, odnosno gitarist Robin Finck koji je suautor pjesme Better.
Gitare na albumu odsvirale su osobe koje se odazivaju na ime Buckethead, priznati virtuozo u gitarističkom svijetu, a drugi je Bumblefoot, a treći je već spomenuti Robin Finck. No samo gitare su NIN, i uopće album ima genijalne gitarističke pasaže. Ali dojma sam da su gitare odsvirane bez filinga, onako ”to im je posao, za lovu-bez strasti” što nije bio slučaj na prijašnjim GNR albumima, dok je ostatak ”Chinese Democracya” čista komercijala. RnB ritam mašine, sintetičke klavijature itd...No ajmo mi pjesmu po pjesmu.
Album otvara ”Chinese democracy” pržilica u stilu ”It’s so easy” s ”Appetite for Destruction”, jedna od boljih i rijetka koja podsjeća na stare Ganse. ”Schacklers revenge” je elektro rock pjesma, gdje se najočitije može čuti Axlova fascinacija Nine Inch Nailsima. Također jedna od boljih na albumu. Imate malo rock blues pjevanje, pa disco bridž i malo ”kornovski” refren. ”Better” počinje kao neka pjesma od “Britni Spirz” i već poželite poslati Axla kvragu, da bi se kasnije razvila u techo hard rockericu, s iznimnim gitarskim solom. Ipak, taj “B. Spirz” dio svako toliko se pojavi te unatoč dobrom refrenu pokvari dobar dojam pjesme. Na, sve u svemu, ”Better” je ona pjesma u kojoj je Axl uspio sintetizirati sve svoje ideje iznesene na albumu i da se nije dogodilo ono što slijedi, odnosno da je ”Better” ostala najkomercijalnija pjesma ”Chinese Democracya”, ovo bi bio genijalan CD. Ali nije. Zato, logički, slijedi slabija pjesma ”Street of Dreams” koja se naslanja na stvar ”Breakdown” s ”Use your illusion II”, ali kako nema rockerskog zvuka starog benda, ”Street” ne dostiže sjaj i frenetičnost ”Breakdowna”, već zvuči kao neka adult oriented rock pjesma za blagovanje u skupim restoranima. Prva ljiga na albumu.
Nastavljamo Axlovo potonuće s pjesmom ”If the world” koja je propali pokušaj skladanja kulerske funky pjesme. Više zvuči kao šminkerska podloga za seriju ”Miami Vice” ili neku kapitalističko propagandističku tupljavinu poput ”James Bonda”. Posebno su iritirajuće sintetičke “ejtis” klavijature. Slijedi još jedna “šećerlema”, ”There was a time”, koju otvara, onako vilinski zbor i RnB klavijature u pozadini. Uhhuh....i onda pjesma skreče u hard rock vode i tako to, pravi AOR. Još jedna AOR balada ”Catcher in the Rye”, sa inflacijom Axlovih la, la, lajka i na, na, njajka. Po svemu sudeći Axl ima ambiciju pridružiti se iscijeđenim rock izvođačima kao što su Rod Steward i Elton John.
Onda nam slijedi funk hard rockerica, pjesma ”Scrapped”. Iako nije ništa posebno, dođe kao osvježenje nakon tupljavine od balada. Zatim konačno opet imamo jednu dobru pjesmu. Hard rockerska ”Riad and the beduins”. Dakle ovako hard rock riff i onda neočekivani prijelaz na fluidni refren. Ipak zamjerka, previše aaaaaa uništi pjesmu. Također, poput stvari ”Scrapped”, čini mi se da ova pjesma zvuči dobro samo zato jer je iznimka u ovom baladastom albumu.
No svakako ima interesantnih rješenja na gitarama i zanimljivih poigravanja sa zvučnim efektima. Solaže su isto najs. Prva je onako rockerski saftasta, druga je ....eksperimentalna, na tragu Tom Morella. Onda nam pjesma ”Sorry” počinje sa zvučnim efektima koji bacaju na Floyde s kraja 70-ih. I to bi mogla biti jedna od boljih laganica, iako je sve i dalje takooo sterilno. Pjesma ”IRS” počinje kao neki RnB hitić, pa se razvija u rockić hitić koji bi, da je stari bend na okupu, bio eksplozivna pjesma, ovako je, kao neka minijaturna petardica.
Pjesmu ”Madagaskar” Axl svira već godinama i nije se mnogo promijenila. To mu je kao najambiciozniji komad muzike. Počinje sa sint fanfarama, pa imamo easy lisning ritam mašinicu i ljiga sinteve sve dok ne uđu bubnjevi i Axlovo falše kričanje, da nas podsjeti kako još zna dodatno usrati pjesmu svojim urlicima. U sredini pjesme imamo semplove iz filmova, govor Martin Luther Kinga, pa čak i referencu na stari hit Gunsa, ”Civil war”. I tako to, pretenciozni komad RnB-a.
Na to se nastavlja možda najužasnija pjesma na albumu ”This I Love”, sterilna balada na klaviru, kao da ju je maznuo Oliveru, bljak! Ekstra bljak – kičaste orkestracije, tako da u usporedbi s ”This I Love”, ”November rain” zvuči kao neki Venomov brutalni komad muzike. Bljak totalni! I konačno na kraju još jedna balada s RnB ritam mašinom, pjesma zvana ”Prostitute”.
Ostaje za zaključiti, album počne dobro da bi postepeno sve više i više tonuo u komercijalne baladaste vode AOR izvođača poput Elton Johna i totalno potonuo sa zadnje tri pjesme. Nije preporučljivo za fanove Gunsa, jer ovo nije rock and roll ploča, već komad sterilnog popa i preproduciranog AOR elektro hard pop rocka. Tako da fanovima Gunsa preporučamo ili Velvet Revolver, čiju vrijednost sam tek sada shvatio kada sam poslušao ovu ”Axlovu ekstravagancu” nazvanu ”Chinese democracy”, a također fanovima Gunsa bi preporučio solo album Duff McKagana ”Beutifull Disease”.
