Bienale Kvadrilaterale 2 koje se održava u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci od 15. 10. do 15. 12. ove godine nosi naziv ”Heroj kulture”. Tamo se na pojam heroja osvrću i s cinizmom ali i s poštovanjem prema osobama koje su kroz razna vremenska razdoblja bile proglašavana takvima. Jasno često negiraju mogućnost da u našem posmodernističkom dobu postoje takve osobe, jer to zahtjeva nekakvu eshatološku ideologiju, a heroj je ujedno i cilj ali i kao nekakav arhetip ili uzor heroj je sredstvo za dostizanje cilja, pa sam podcrtao riječi iz teksta Nevenke Šivavec koja kaže ”Točnije, heroizam rađa jednu urgentnu asocijaciju i predviđa vrstu stabilnog fokusa, budući je upravo to jedno od centralnih obilježja konzistentnog napretka prema plemenitom idealu”.
S obzirom na komentare sa prošlog teksta i pokušaj ustoličenja jednog pop pjevača pod heroja kulture, napisao sam sljedeći tekst:
Umrijeti mlad
Je li dovoljno za neku pop zvijezdu umrijeti mlad pa da odmah postane ”heroj kulture”? To pitanje me počelo zanimati nakon što sam počeo nailaziti na razne tekstove povodom smrti pop izvođača Toše Proeskog u kojem ga autori tekstova (ne želim navoditi da se netko ne uvrijedi) svrstavaju uz bok s mračnim herojima rocka Kurtom Cobainom, Ian Curtisom i Jim Morrisonom. Jeli, svi su umrli prije tridesete, imali svoje fanove, a mogli su još toga dati. Ipak postoji ogromna razlika. Naime, za Cobaina, Morrisona i Curtisa nije presudno što su umrli mladi, jer su oni stvorili neke od najvažnijih rock pjesama, odnosno od rocka učinili umjetnost, pa bi postali mitske figure rocka bez obzira jesu li umrli mladi, imamo primjer Jimmy Pagea koji je živ i zdrav, a drži se za gotovo najboljeg rock gitaristu. Prerana smrt navedenog trojca je možda samo ojačala njihov mitski status, a nikako nije bila presudna za njega. Znači presudne su bile njihove pjesme. Dok u situaciji kod makedonskog pop pjevača nema nekih antologijskih pjesama rock i pop kulture, sve su to manje više zabavne pjesme koje se štancaju na pokretnoj vrpci i koje popularnost ne stječu same po sebi, nego kao popratna muzika sapunica. Stoga je čak uvreda za makedonskog pjevača kada se njegova smrt koristi da bi se od njega učinila legenda, jer ispada kao: ”Ako već nije imao pjesme kao Morrisson, onda je barem umro mlad kao on”.
Životni stil određuje smrt
Druga stvar s kojom mogu povezati ovu priču je stih iz pjesme ”Frantic”, grupe Metallica koji glasi ”My life stile determines my death stile”. Pa onda vidimo kako je Curtisovo samoubojstvo preslika njegove depresivne prirode, Morrisonova smrt je preslika njegove furke da se pretjerivanjem u opijatima preopterete osjetila kako bi se prodrlo u nepoznato, a baš takav njihov životni stil je utjecao da njihove pjesme budu toliko kvalitetne. Kakav životni stil se odražava u smrti makedonskog pjevača? Poginuo u saobraćajnoj nesreći u sponzorskom autu. Sponzorski auto, luksuzni terenac. Njegov životni stil je tipičnog korporativnog pjevača koji izvodi pjesmice koje nizu provokativne, ne propitkuju stvarnost, ništa nego podilaze masovnom ukusu publike. Još jedan razlog za odbijanje mitskog statusa. Stoga čini mi se da je potpuno nepotrebno precjenjivati nekoga. Razumljiva je žalost nekog fana, ali od Toše činiti nešto što nije, nit je imao ambicije biti (jer bi onda sigurno izvodio drugačiju muziku) to je vrijeđanje same te umrle osobe. A izjednačavanje s Curtisom samo pokazuje ili da zbilja pojam heroja u današnje doba više nema smisla ili da je plemeniti ideal našeg doba dobro se prodati, slično se može primijeniti i na Nobelovu nagradu za mir koju je dobio Al Gore, ali o tome možda u komentarima...
