Ian Gillan u Beogradu pružio više od očekivanog

Na koncertu u Beogradu Ian Gillan je dokazao da godine ne samo da ne mogu biti razlog za promjenu imidža…(Foto: I.Stanković)

Snažno od samog početka pa do kraja koncerta Gillan je sebe predstavio kao pravog hard rock pjevača kakvog ga znamo od najranijih snimaka. Dostojanstveno (u skladu s godinama) nije nijednog trenutka prepustio publici da pjeva već je neštedimice pjevao sve dionice.

Pohvalno, Gillan je bio sastavni dio jedne cjeline koju su sačinjavali kako Don Airey bend, dirigent Steven Bentley Klein tako i beogradski simfonijski orkestar. Opet, u punih 122 minuta koncerta ostavio je koncert koji će se prepričavati.

Publika je dobila legendarne skladbe iz razdoblja rada sa Deep Purple; Gillan je poslije prve pjesme ‘Hang Me Out To Dry’ (pjesma je iz Gillanovog solo razdoblja) krenuo s ‘Pictures Of Home’, slijedila je ‘No Lotion for That’ a za njom legendarna ‘Strange Kind of Woman’.
‘Razzle Dazlle’ s albuma ‘Bananas’ smirila je atmosferu jer je bilo vidno da publika očekuje sada već legendarne skladbe iz sedamdesetih.

Uslijedila je duga verzija pjesme ‘Lazy’ koja je donijela glazbeni razgovor tj. razmjenu instrumentalnih ideja kroz improvizaciju samog Don Aireya i dirigenta Stevena Bentleya koji se predstavio kao izvrstan jazz-rock violinist.

Izmjenjujući stare pjesme s onim novijeg datuma uslijedila je ‘Rapture of the Deep’. Sljedeća numera ‘When a Blind Man Cries’ donijela je tišinu u publici jer je Gillanovo interpetiranje, i danas poslije toliko godina i izvođenja te pjesme, donijelo onaj vid emocija koji ta pjesma pobuđuje i kada je slušate u studijskom izvođenju. Gromki i dug pljesak potvrdio je vrijednost same kompozicije ali i pečat koji je sam Gillan ostavio u toj pjesmi kako nekada tako i na koncertu.

Iz Gillan razdoblja tj. Gillanovog solo rada došla je pred beogradsku publiku i kompozicija ‘No More Cane On the Brazos’. A onda je dočekano nešto neočekivano, Don Airey Band izveo je pjesmu ‘Difficult To Cure’ iz razdoblja rada grupe Rainbow spojivši tako na jednom mjestu u živo Gillan i Rainbow bendove , skupine koje su nastale iz Deep Purple benda ali koje su, ma kako to smiješno ili trivijalno danas zvučalo, bile rivali tj. bile nespojive zbog tadašnjih (iz vremena kada su radile) prekobrojnih angažmana, tj. prečestih koncertnih nastupa da ih doživite uživo.

Sljedeća numera je na neki način počela zagrijavati publiku. ‘Anya’, pjesma iz 1993. godine, najavljena kao pjesma s motivima iz isotčne Europe počela je oslobađati publiku stege tj. pojedini prisutni plesali su unutar svojih redova a i počelo se pjevati s Gillanom.

‘Perfect Strangers’ je burno pozdravljena i nagrađena prejakim aplauzom. ‘Hell to Pay’, pjesma sa, za sada posljednjeg albuma Deep Purple, je dobro unjela nemir u publici (potaknuta odličnim gitarskim rifom koji prati Gillanovo pjevanje).

‘Demon ’s Eye’ je vratila publiku u 1971. godinu i Centar Sava je odjekivao zborskim pjevanjem jer je uslijedila čuvena ‘Smoke On The Water’.

Kratki predah od nekih minutu dvije poslije toga donio je opet glazbenu bravuru Don Airey benda. Krenuli su sa solo dionicom pjesme ‘Spotlight Kid’, pjesma iz spomenutog benda Rainbow, da bi ušli u ‘Hush’ (prvi veliki hit grupe Deep Purple).

U toj pjesmi u kratkoj solo dionici predstavili su se i basist i bubnjar ali to nije smetalo publici u Centru Sava koja je bila na nogama i plesal u ritmu, unutar redova tj. onoliko koliko je to prostor dozvoljavao.

‘Black Night’ za sam kraj. Punih 120 minuta glazbe, a publika bi htjela još ali ... svakako će se pamtiti ovaj koncert.

Vidno glazbeno razigrani i sami muzičari na pozornici su uživali što se primijetilo kada je Gillan poslije maestralno odsviranog sola prišao Don Aireyu i pružio mu ruku.

Bilo je vidljivo da sami simfoničari ne sjede kruto kao na koncertu klasične glazbe već osmijesima ili pomicanjem tijela u ritmu uživaju dok bend svira neovisno od njih, a sam dirigent Steven Bentley pjevao je s Gillanom u onim dionicama gdje nije sudjelovao, točnije bio je okrenut ka publici gdje je tako na neki način išao u raskoraku s principima tj. pravilima predstavljanja sebe kao dirigenta u klasičarskoj formi tj. glazbi.

Gillan je na koncertu u Beogradu predstavio svoju kćer Grace (koja je pjevala pozadinske vokale tijekom čitavog koncerta). Izvedena je numera ‘You’re Gonna Ruin Me Baby’ (pjesma datira iz 1963.godine, a potpisuje je Lazy Lester).

Sama Grace izvela je svoju pjesmu ‘Crazy Floss’ , jazz pjesma, ali publika u Centru Sava morala je prejakim aplauzom nagraditi Grace. Gillan je definitivno ponosan otac, umjetnički dojam bio je prejak.

Sve u svemu, više nego odličan hard rock koncert. Pohvale idu i produkciji ali ... za kraj: sve pohvale legendi Ianu Gillanu… i više od očekivanog.

Ivica Stanković

Objavljeno 10.11.2016.