Jesenski noviteti II

Novom jeseni ljubitelji gitare mogu biti i više nego zadovoljni. Bilo da se govori o blues zaljubljenicima, ili onima jazz ili heavy hard zvuka – gitara odoljeva i dominira nad ostalim instrumentima. Izdvojiti ćemo nešto iz bogate ponude.

Ronnie Earl - Spread The Love’

Ronnie Earl je sa svojim Broadcastersima izdao novi album pod nazivom ‘Spread The Love’. Potpisujući se i kao producent ovde je u dvostrukoj ulozi.

Promatrajući s glazbene strane jasno je da Ronnie utjehu u ljubavi prema glazbi (koju širi svojom pozitivnom energijom kroz tonove) pronašao u povijesti gitare, glazbenoj povijesti, ali u novih 14 numera (većinu je napisao sam Earl osim jedne koju je potpisao njegov bubnjar Lorne Entress i Dave Limina) Ronnie nudi sasvim novog sebe kako za fanove tako i za one koji ga ne poznaju.

Od obrada tu su numere “Backstroke” Alberta Collinsa, Kenny Burrellova “Chitlins Con Carne” (omiljena pjesma pokojnog bluzera Stevie Ray Vaughana) i zadivljujuće odsvirana Duke Pearsonova “Christo Redentor.

Ljubitelji ovog slow hand gitariste pronaći će dosta razloga da ovaj cd iznova preslušavaju, oni koji bi nešto za promjenu a ne poznaju umjetnika kakav je Ronnie Earl mogu se slobodno poslužiti ovim novitetom, bez opterećenja da kopaju po prošlosti.


Brian Bromberg - ‘Plays Jimi Hendrix’

Svakako umjetničkim jezikom rečeno, jedan od raznovrsnih basista (uključujući sviranje kako na električnom tako i na akustičnom basu) Brian Bromberg , čovjek koji je u stanju reproducirati jazz, fusion i funk dionice a u isto vrijeme uz Stanley Jordana majstor tapping tehnike (gdje slušajući stječete dojam da slušate trojicu basista istovremeno) objavio je novi album.

Brian je do svoje 13. godine bio bubnjar da bi prešao na bas gitaru. Sa svojih 19 godina bio je u grupi Stan Getza. Nadalje se samo nižu imena gdje je bio čovjek iz pozadine: Horace Silver, Monty Alexander, Dizzy Gillespie, Richie Cole, Lee Ritenour, Dave Grusin, and Freddie Hubbard.

Izašao je iz sjenke kada je snimio svoj prvi album 1986. godine (‘A New Day’) Svoj novi album jednostavno nazvan ‘Plays Jimi Hendrix’ posvetio je čovjeku koji je prije 40 godina prerano otišao.

Bromberg je potpisan da svira wood bass, electric bass, piccolo bass, ali i kao snimatelj i aranžer dok od ostalih muzičara gostuje jedino Vinnie Colaiuta. Izdavačka kuća je King Records. Jednostavno umjesto recenzije: štovatelji Hendrixa, Bromberga, dobre muzike mogu se pohvaliti da su dobili još jedan u nizu dobrih albuma.


Robbie Krieger – ‘Singularity’

Novi album Robbie Kriegera (gitariste The Doorsa) može se opisati kao kaleidoskop žanrova, zvuka, tonova…

Kretanje između improvizacije i pažljivo odabranih aranžmana izdvaja ovaj cd kao široku paletu glazbenih utjecaja. Kroz flamenco do orkestriranih aranžmana jazza, bluesa i rockom inspiriranih improvizacija Krieger pokriva mnoštvo ideja koje znalački kroz zapis šalje konzumentima kako dobre glazbe tako i ljubiteljima gitare.

Album se sastoji od 10 instrumentalnih kompozicija koje otkrivaju ovog gitaristu kao gitaristu i člana The Doorsa ali i kao kompozitora I glazbenog umjetnika.

Ljubav prema jazzu i sposobnost snalaženja u istoj glazbi pokazala se u kompoziciji ‘Trane Running Late’, u pjesmi ‘Solar Winds’ umjetnik je inspiriran Wes Montgomeryjem, dok je flamenco prisutan u pjesmama ‘Russian Caravan (Intro)’ i ‘Event Horizon (Intro)’.

Ali da se ne ulazi nepotrebno u analize poznavanja glazbe treba se reći: čovjek je u glazbi prisutan već 40 godina i ovaj cd je potvrda da je vrijeme utjecalo da se “izuči” glazbeni zanat.
‘Singularity’ je prijatan album koji će se svidjeti ljubiteljima zvuka Robbie Kriegera ali i potvrda da je ovaj gitarist evoluirao u umjetnika u glazbi koji nudi neka nova glazbena uzbuđenja.


Blac Country Communion - ‘Black Country’

Blac Country Communion (izašao u Evropi 20.09.2010. u US dan kasnije) je projekt već unaprijed nazvan super grupom.

Joe Bonamassa, Glenn Hughes (ex Trapeze, Deep Purple, Black Sabbath,…), Jason Bonhahm (JB Group, Foreigner, i jedna od reinkarnacija formacija Led Zeppelin) i Derek Sherinian (ex Dream Theather, Billy Idol) su unaprijed najavili svojim fanovima da ih čeka poslatica u hard rock maniri.

Glenn Hughes, poznat po tome što “može biti svugdje i na svakom mjestu” dominira na ovom albumu svojim vokalom. Pjesme su pjevne, hitoidne tako da od prvog trenutka donose prepoznatljive forme koje hard rock glazba zahtijeva: snažne rifove koji nisu virtuozni, lako pamtljive strofe, još pjevnije refrene, melodične balade ali i formu pjesme u kojoj minutaža seže do 7 pa čak i do 10 minuta (‘Too Late For The Sun’ – preko 11 minuta).

Bonamassa se ne ističe pretjerano solažama (‘The Stand’), čak niti previše brzim solažama ali svakako dosta dobro rockerski figurira kao centralna figura ne podsječajući na bluzera Bonamassu tj.sebe.

Derek na svojim klavijaturama podsjeća tek u posljednjim kompozicijama na Hughesov boravak u Deep Purple (‘The Stand’ i ‘Too Late For The Sun’) i tu se i ističe napuštajući virtuoznost po kojoj je poznat, a podređujući sebe zahtjevu glazbe kojoj bend teži, dok Bonhamovo sviranje bubnjeva doprinosi da se osjeti duh Led Zeppelin-a (‘No Time’).

Iz perioda rada s grupom Trapeze izabrana je kompozicija ‘Medusa’ (1970.) kao obrada. Sam album djeluje kao sudar britanskog i američkog poimanja hard rock glazbe (nešto na što Ritchie nije htio pristati davne 1975. godine u radu s Hughesom u skupini Deep Purple).
Interesantno je da u ovom projektu Hughes nikako ne koketira s funky glazbom (na što su naviknuli njegovi fanovi).

Od 12 pjesama 10 je otpjevao Hughes i primjećuje se da ga glas izuzetno dobro služi za razliku od njegovih kolega David Coverdalea i Ian Gillana. Dvije piesme, ‘Song Of Yesterday’ i ‘The Revolution In Me’ otpjevao je Bonamassa.

Album traje preko 70 minuta, na prvo slušanje djeluje dosta kompaktno, jedino ostaje pitanje koliko će trajati. Poznato je da ovakvi pokušaji zažive s jednim ili dva albuma i postaju zaboravljeni dok se ne pojavi neki sljedeći pokušaj (1.Bozzio, Levin, Stevens ili 2.Hughes Turner npr.).

Steve Morse - ‘Angelfire’

Čovjek koji je ostavio traga u hard rocku, country glazbi, klasičnoj barok glazbi i jazz fusionu debitirao je s novim albumom pod nazivom ‘Angelfire’.

Steve Morse (Deep Purple, Dixie Drags, ex Kansas, SM band,…) je izdao akustičan folk vokalni album. Uz nezaobilaznog Dave Larue na basu i Van Romaine na bubnjevima Morse je predstavio na ovom albumu pjevačicu Sarah Spencer.

Talentirana Sarah i virtuoz Morse su komponirali moćnu glazbenu kemiju. Pozivajući se na svoja iskustva u instrumentalnoj glazbi uzbudljiva progresija se ispoljava u pjesmi ‘What Made You Think?’ gdje je slijede ‘Far Gone Now’ i ‘Terrible Thing To Lose.’

Sarah svojim pjevanjem doprinosi da pjesme na albumu postanu eterične, točnije, približava ih onim slušaocima koji nisu poznavali Morse-đa ali utječe i na samog Morsea kako bi se izrazio kroz jednostavnost (pjesma ‘Urban Decay’ – upotreba harmonije ali do granice da ne postane komplicirana).

Iako Morseom prepoznatljiv stil arpeggio sviranja dominira tijekom slušanja albuma Morse ostavlja predivne “akustične “ solaže u pjesmama ‘Here Today’ i ‘Terrible Thing To Lose.’
‘Angelfire’ je svakako lijepo izbalansirano glazbeno izdanje koje izbacuje Sarah Spencer u vrh mladih i talentiranih pjevačica.

Za Steve Morsea je ovo još jedna pobjeda u karijeri u kojoj se gradi glazbeni ali i osobni integritet.


Blackmore’s Night -‘Autumn Sky’

Novi album inspiriran i posvećen novorođenoj djevojčici Autumn Esmereldai bračni par Blackmore/Night poznatiji kao Blackmore’s Night je izdao 03.09.2010. pod nazivom ‘Autumn Sky’.

U novih 15 pjesama nastavlja se forma koja je bila prisutna i na prethodnom Secret Voyage albumu (‘Can’t Help Falling in Love’ - obrada Elvis Presleya) je “zamijenjena” na novom albumu pjesmom Ray Davisa ‘Celluloid Heroes’ (The Kinks).

Ritchie Blackmore je potpisao 8 pjesama dok su ostale tradicionalne pjesme.

Priča koju priča Ritchie Blackmore od 1997. godine, a potpisana kao Blackmore’s Night je donjela 8 studijskih nosača zvuka ljubiteljima folk muzike ali i štovateljima Ritchijevog rada i zvuka njegove gitare.

Možda na ovom albumu slušatelj neće naći ništa “novo” ali jedno ipak ostaje kao podatak: 14 godina rada u ovakvom izdanju i ne može donijeti neke novine… ostaje priznanje da Ritchie daje ideje i dalje, da Candice pjeva bolje i kvalitetnije, ali da vrijeme nije više vrijeme gdje će ispasti neki novi rif za neki novi “Smoke On The Water” ili “Burn”.

Drugim riječima, priča traje još malo pa duže od Ritchijevog rada u grupi Deep Purple,a on sam i dalje opstaje na novim idejama a nikako na staroj slavi. I uporan je u tome zato što ima suradnike, pored Candice sada i kćer Autumn Esmeraldu. Album koji će vjerni fanovi Blackmore’s Night slušati…


Ivica Stanković

Objavljeno 27.09.2010.