Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Joe Bonamassa- Niti bolest ga nije spriječila da oduševi publiku!

Joe Bonamassa- Niti bolest ga nije spriječila da oduševi publiku!Za sve ljubitelje i poklonike muzike Joea Bonamasse koji se koriste tehnologijom zvanom Facebook stajalo je dan prije koncerta u klubu Boogaloo da je njihov miljenik bolestan, da je prehlađen i da mu podršku pružaju njegova djevojka i njegov prijatelj kao i dečki iz benda. (foto: Bojan Lazić)

Dočekan ovacijama tj. krenuvši iza bine s rifovima pjesme ‘Cradle Rock’ obratio se publici poslije treće pjesme ispričavajući se jer je bolestan, te je objasnio da ima upalu sinusa i da će dati sve od sebe…

Ako je po minutaži (nešto preko 120 minuta koncerta) onda je dao i više od sebe. Da je bolestan jedino se moglo primijetiti po dužim solažama koje su probile standardnu minutažu pojedinih pjesama za minutu ili dvije.

Na bini su se pojavili i njegova djevojka Sandi Thom koja je plijenila kako svojom ljepotom tako i pjevačkim predstavljanjem sebe u pjesmama ‘So It’s Like That’ i u kompoziciji ‘If Heartaches Were Nickels’.

Drugi gost je bio prijatelj Bonamasse Paul Raferty koji je stasom, likom i (zanimljivo) glasom otpjevao ‘Walk In My Shadows’ (s Joevog albuma ‘A New Day Yesterday’) i ‘Mr. Big’ (obje pjesme su vlasništvo grupe Free).

‘Bird On Wire’ (pjesma Leonard Cohena i jedina odsvirana s posljednjeg Bonamassinog albuma ‘Black Rock’) pred samu završnicu koncerta je opet donjela Sandi Thom na binu ali su je zajednički otpjevali Bonamassa i ona (i dobili dug, dug aplauz).

I taman kada se pomisli da je gotovo ‘Just Got Paid’ i Bonamassina Flying V gitara dovode koncert do usijanja gdje se jamma kroz zvuke ‘Dazed & Confused’ (Led Zeppelin standard) ulazeći u duge solaže na koje publika nije ostala ravnodušna tako da su uslijedili uzvici i dobacivanja “Bravo Maestro!”.

Bubnjar Bogie Bowles jako vješto je dominirao tokom svirke ne stavljajući sebe u prvi plan no dočaravajući Bonhamov duh i stil sviranja bubnja kakav su imali Led Zeppelin tokom svog djelovanja.

Carmine Rojas, basist svojim stilom sviranja jako dobro koketira s načinom sviranja basa kakvim je u nasljeđe ostavio Andy Fraser (basist grupe Free). Rick Melick na klavijaturama je kao Chick Churchill iz Ten Years After – u prvom dijelu koncerta je imao jednu solažu i do kraja koncerta ostao blago u sjeni dominacije prethodno opisane trojke.

Bonamassa je izazvao buru oduševljenja predstavljajući svoje umijeće na akustičnoj gitari u pjesmi ‘Woke Up Dreaming’ (tokom koje je dolazeći do ruba bine “razgovarao” s publikom preko gitarskih fraza (princip razgovora: ja vama gitarsku frazu vi meni povike”).

‘Mountain Time’ (s albuma ‘So, It’s Like That’) je kombinirana s pjesmom ‘India’ (s albuma ‘Slow Gin’). Nije izostala ni prelijepa ‘The Ballad Of John Henry’ (s istoimenog albuma)… Do nje se došlo preko ‘Sloe Gin’ kompozicije.

Poznavaoci povijesti rock and rolla mogli su primijetiti da je Bonamassa definitivno (kada je gitarsko umijeće u pitanju) spoj Paul Kossoffa (na način kakav zvuk njeguje preko svojih Gibson i Ibanez modela gitara) i Jimmy Page (kada su solaže u pitanju).

Ono što ga definitivno izdvaja su kompozicije koje vješto koketiraju s nasljeđem hard rocka i bijelog bluesa koji potječe od Claptona, Becka, Wintera, Rorija i ostalih.

Svirkom u Zagrebu Joe Bonamassa je predstavio sebe i kao rokera i kao bluesmena. Možda ga, kako se moglo primijetiti, ipak samo vokal (tj. raspon glasa) obavezuje da se obraća u pjesmama kao blueser ali ipak svirkom u klubu Boogaloo Bonamassa je predstavio sebe kao hard rock umjetnika.

Publika je definitivno otišla prezadovoljna. Skandiranja u toku pjesme nisu izostala kao podrška bendu ali i mali doprinos onome što bend ostavlja te večeri iza sebe.

Ovim koncertom zagrebačka publika (i posjetioci iz ostalih zemalja u regiji) uvjerili su se zašto je Bonamassa jedan od potencijalnih gitarista koje ljubitelji takve muzike vole nazivati gitar herojima (ili bogovima gitare).

Nagađa se da će i Black Country Communion krenuti na tuneju… možda ubrzo Bonamassini fanovi i poštovaoci mogu doživijeti da čuju ‘Good Evening Again, Boogaloo’… Agencija Dobri Duh Rock And Rolla je tu da se i to dogodi.

P.S. Ako Bonamassa ovakav koncert ostavi za sjećanje bolestan kako onda nastupa kada je zdrav… jer koncert u Zagrebu će se pamtiti i prepričavati još dugo… Pogriješio je tko nije bio.


Ivica Stanković

Objavljeno 02.11.2010.

Vremeplov

Svjestan sam da bi me opsesivnije bavljenje jazzom posve udaljilo od glazbe kojoj sam posvetio čitavu svoju karijeru. Strah me, također, da bi jazz u meni probudio neku vrstu srama prema većini onoga što sam minulih godina pjevao.
Oliver Dragojević