Joe Robinson potvrdio status australskog supertalenta
S 19 godina većina ljudi određuje u kojem pravcu će usmjeriti svoj život, koji fakultet će upisati, koji put će odabrati... to radi većina klinaca dok ispraćaju svoju zadnju teen godinu.
Ali postoji i onaj mali postotak ljudi, onaj neznatan broj sretnika čiji životni put je predodređen samim rođenjem, koji ne trebaju nikakvo usmjeravanje, koji samo trebaju dobiti u ruke pravo oruđe da bi započeli živjeti život za koji su rođeni. Jednog od njih imali smo prilike vidjeti u srijedu 24.11.2010. na stageu kluba Purgeraj.
Lijepo popunjen hodnik Purgeraja Joe Robinsona je dočekao sličnom energijom kao što je i dvije i pol tisuće ljudi dočekalo Tommy Emmanuela u maloj dvorani Doma Sportova točno godinu dana ranije. Nije stvar u količini ljudi u publici, niti je stvar u godinama i iskustvu zvijezde večeri; Joe je krenuo istim putem koji je Tommy u Hrvatskoj već dobro utabao a koji
neminovno vodi do velike popularnosti koju ovakvi gitaristički virtuozi s vremenom steknu u našoj zemlji. A Joe je nesumljivo dokazao da je upravo to – gitaristički virtuoz – kakvi se očito, u redovitim vremenskim razmacima, rađaju u prašnjavoj Australiji.
Bilo je sinoć svakavih usporedbi, spominjala su se imena od Vlatka Stefanovskog do Johna Mayera... ali bez obzira da li svira fingerpickingom ili u ruke uzme trzalicu, bez obzira da li svira jazz standarde ili Beatlese, akustično ili električno, svoje pop pjesmuljke ili posvete Jeff
Becku i inim uzorima... Joe Robinson s gitarom u rukama zrači zapanjujućom kombinacijom smirenosti i jednostavnosti te istodobno žara i predanosti prema onome što radi. Fali mu još malo iskustva na stageu, trebalo mu je nekoliko pjesama da se opusti i počne komunicirati s publikom, ali nakon što ih je jednom pridobio svojim dječačkim šarmom i osmjehom, nije prošla pjesma bez aplauza i ovacija.
Iako je dosta stvari izveo solo na akustičnoj gitari, u ovom fantastičnom nastupu veliku ulogu odigrali su basist Bernard Harris i bubnjar Marcus Hill. Iako kao trio sviraju zajedno tek tri mjeseca, a bubnjar Marcus izgleda čak i mlađe od samog Robinsona (iako su mu „već“ 23 godine), glazbeno komuniciraju kao da imaju cijeli život zajedničkih nastupa iza sebe. Bernard Harris, sa svojim petožičanim „naopakim“ Greg Bennett basom, oduševio je publiku u glazbenoj igri pitanja i odgovora s raspjevanim Gretschom Joe Robinsona, u kojima je pokazao zapanjujuću tehniku, muzikalnost i osjećaj za ritam. Sa svojih 39 godina, Harris je definitivno lider ovog sastava iz sjene.
Nakon dva poziva na bis, Joe nam je sam na akustičnoj gitari (na kojoj neodoljivo podsjeća na samog Tommya) priredio prekrasan medley njemu najdražih pjesama u kojima se posebno istaknuo set posvećen Beatlesima. Publika je na ovo reagirala pjevjući u jedan glas i tako na naljepši mogući način zahvalila Joeu na nezaboravnom dvosatnom koncertu koji je označio početak jedne priče koja će, na ovim prostorima, sigurno imati svojih nastavaka.
I sitnica za kraj; Andy Schoder, Joeov tour-manager, požalio mi se na tonskoj probi da noću ne može spavati jer Joe jednostavno ne pušta gitaru iz ruku. Vježba gdje god i kad god može, a i kad ne vježba ima gitaru na ramenu i tupka nogom o pod. Ali vježbati je kriva riječ... jer to što Joe Robinson radi - to se ne može navježbati, s tim se čovjek rađa i potom to živi. A Joe definitivno ne živi život običnog teenagera, on živi glazbu.
Luka Pavić
Objavljeno 26.11.2010.
