Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Jukebox naš svagdašnji

Jukebox naš svagdašnjiGovore da ih se samo u razdoblju od 1930.-1960. kada su vladali svijetom proizvelo gotovo 2 milijuna primjeraka, a danas su istrijebljeni do mjere da ih većina nas neće nikada imati prilike vidjeti. Sprava se zove jukebox, a s njom je baš svatko na svijetu mogao postati glazbeni urednik ili DJ! Genijalno!

Priča zapravo počinje još u pretprošlom stoljeću, točnije s pojavom sprave nazvane fonograf iz koje se kasnije rodio gramofon, no to je već jedna zasebna tema. Patent je 1877. potpisao Thomas Alva Edison, iako će hrabriji ustvrditi kako je pravi krivac za ovu umotvorinu možda jedan drugi genijalac. Naime, javna je tajna da je bahati Alva maznuo gomilu izmišljotina gospodinu Nikoli Tesli koji nije baš previše mario za svoju promociju.

Fonograf je zaživio u roku od odmah, a već 1889. lukavac Louis Glass sa svojim partnerom William Arnoldom u Palais Royal Saloonu u San Franciscu postavlja Edisonov modificirani višestruko cilindrični fonograf s električnim motorom u koji morate ubaciti novčić i prisloniti slušalicu na uho da bi vam zasvirao. Iako je nudio samo jednu pjesmu koja bi se mijenjala svakih nekoliko dana, u prvih je šest mjeseci stroj zaradio 4019$ što bi značilo da je novčić u automatu zazveketao 80 tisuća puta. Tako su Glass i Arnold u povijesti ostali zapamćeni i kao dvojac koji je prvi zaradio ozbiljniju lovu od snimljene mjuze. Za njihovom se igračkom rulja toliko pomamila da ju je počela kupovati i sebi za doma.

Biznis s fonografima išao je glatko sve do 20-ih godina 20. stoljeća kada je radijska revolucija gotovo uništila prodaju ploča i onoga na čemu se one slušaju. Oporavak glazbene industrije od pojave zvane radio trajao je sve do 30-ih godina i američke ’Velike depresije’ koja je začudo spasila tu istu industriju od propasti. Naime, ljudi su bili primorani zabavljati se na što jeftiniji način pa su iz prašine opet izvukli gramofone i ploče. 1927. kompanija ’The Automatic Music Instument’ izašla je na tržište s fonografom s većim brojem ploča. Njegovoj je popularnosti uvelike pomogla i prohibicija jer je svim, zbog točenja alkohola u to vrijeme ilegalnim okupljalištima, trebala glazba jeftinija od živog benda. No pravi jukebox boom slijedi ranih 30-ih kada je usavršen mehanizam koji je žednim ušima omogućio bitno veći izbor singlica.. Uz AMI, to su im zadovoljstvo priuštili Wurlitzer, Seeburg i Rock-Ola (koja nema veze s rock’n’rollom već se odnosi na najobičnije prezime) koji su do danas ostali ključna imena u proizvodnji jukeboxa.

Oni su i krivci za masovnu proizvodnju kultnih mašina za još masovniju zabavu koje su najprije postale hit u južnijim američkim državama gdje su im baš nekako u to vrijeme garavi južnjaci nadjenuli ime. A ono je došlo iz afričko-američkog slanga u kojem ’jook’ znači razuzdan i bučan. Kada je fina industrijalistička gospoda skužila da njihovo čedo nazivaju razuzdanom, bučnom kutijom smjesta su zabranili taj naziv tvrdoglavo inzistirajući na imenu automatski fonograf. To je otišlo toliko daleko da Wurlitzer u svojim reklamama nije upotrijebio riječ jukebox sve do smrti svoga gazde Farneya Wurlitzera 1972. Djelomično je zahvaljujući i tome jukebox postao predmet raznih kontroverznih rasprava.
Roditelji su taj pakleni stroj povezivali ne samo s crncima koji su baj d vej izmislili swing, jazz, a kasnije i r’n’r; nego i sa zadimljenim barovima u kojima se takva glazba puštala i sustavno trovala njihovu dječicu. Unatoč tim puritanskim gnjavažama, bijeli su sinovi i kćeri sve u šesnaest đuskali oko kutija koje su bile od strašne pomoći upravo obojenim glazbenicima. Oni su naime, na taj način izbjegavali medijsku i inu rasnu diskriminaciju i kroz njih pronašli put do slušatelja. Za razliku od radija koji je sve do kasnih ’50-ih bio ’bijeli’ medij, jukebox nije raspoznavao boje. Otuda i legendarna priča o Chuck Berryu i dugogodišnjem vjerovanju bijele mladeži kako je čovjek zapravo bijelac. Kruna lošeg imidža jukeboxa bila je afera u kojoj se otkrilo da na području New Yorka distribucijom aparata operira mafija.

Iako je sve to u početku bediralo proizvođače, s vremenom su prerasli u goleme korporacije kojima je najveća frka postala kefanje oko toga tko je na scenu stupio prvi. Vjeruje se da je ipak Wurlitzer taj koji je 1933. izbacio svog ’Debutanta’ sa 24 singlice koje su se vrtile na 78 rpm-a i prodao ga u 100 tisuća komada. Na tom je principu radio i najpoznatiji juke svih vremena – opet Wurlitzerov model 1015 iz 1947. Rock-Ola i Seeburg su s druge strane svojim revolucionarnim pristupima sve do 60-ih konstantno doprinosili razvoju kutije izbacujući modele s većim brojem singlica, pločama na 45 i rijetko 7˝na 33 rpm-a, a konačno i onima koje su se mogle vrtiti na obje strane čime je priča o jednoj evoluciji i završila.
Stalna je kompetitivnost ove 3 firme zapravo bila izrazito zdrava jer su i u 21. stoljeću jukeovi koji nose imena ovih faca ostali daleko najcijenjeniji, pa će neki čak ustvrditi kako sprave drugih proizvođača i ne možemo zvati pravim jukeboxima. Lijepo je to budućim glazbenicima objasnio manje poznatiji brat Knopfler iz Dire Straitsa. U svojoj teoriji o uspješnosti pojedinih diskografskih kuća shodno tome kakve jukeboxe imaju u svojim sjedištima naveo je:
a) male kopije jukeboxa-vjerojatno znače i male kopije karijere.
b) pravi Wurlitzer-ako ne radi, diskografska kuća je blefer; ako je u odličnom stanju i prepun novih singlica-naišli ste na pravi zlatni rudnik.
c) glomazan okrugao jukebox, ali nažalost ne Wurlitzerov-budite vrlo oprezni. To možda znači ’mogli smo kupiti Wurlitzer, ali toliko smo uspješni da nismo morali’. A možda i nije baš tako.
No Knopflera na stranu jer slijede ozbiljniji podaci. Prema nekim istraživanjima, kraljica jukeboxa je Patsy Cline sa svojim hitom ’Crazy’ koji je američki rekorder po broju izvođenja. Slijedi ju Bob Seger s ’Old Time R’n’R’, a kralj Elvis Presley je tek na trećem mjestu s pjesmama ’Hound Dog/ Don’t Be Cruel’.

A s blijeđenjem tih hitova i gotovo pa nestankom vinila, prorijedili su se i junaci ove naše priče. Oni su danas dokument jednog, nažalost prošlog vremena i možemo ih naći još samo po kolekcijama bogatih nostalgičara. Iako se pokušavalo s raznim jeftinijim inačicama od ’70-ih pa sve do ovog našeg 21. stoljeća, zlatno je doba jukeboxa završilo tamo u ’60-ima. Putovanje je to koje je trajalo tek nekoliko desetljeća no bilo je vrijedno svakog ubačenog novčića.

Tina Cray, Dražen Baljak

Objavljeno 30.10.2005.

Vremeplov

I nijedna odrasla osoba neće nikada razumjeti da je to toliko važno...
Antoine de Saint-Exupéry