Kings Of Strings: Zašto predugo kad je moglo kraće
U okviru 13. Guitar Art Festivala, u prepunom Centru Sava trio pod nazivom Kings Of Strings trojica majstora gitare održali su svoj prvi koncert. Najavljeni kao super grupa Vlatko Stefanovski, Tommy Emmanuel & Stochelo Rosenberg su se predstavili publici sa oko 2 sata svirke dok je bis trajao još dodatnih 20-ak minuta. I tu bi mogao doći naslov: Zašto predugo kad je moglo kraće?
Balkan, ili dio bivše Jugoslavije zaista komercijalno ali i tehnički ne poznaje nijednog drugog gitaristu osim Vlatka koji na uspješan način priča priču o Makedoniji ukrštavajući je, muzički naravno, s rock ali i jazz rock elementima.
Ljubimac publike je pored njega i Tommy Emmanuel sa svojim sve češćim gostovanjima. Ali spoj ili pravljenje super grupe često donosi neželjeni efekt – predstaviti virtuoznost, praviti svetkovinu instrumenta ili u neželjenim situacijama, zarad sopstvenog ega izgubiti svoju ulogu u sudjelovanju kada je takva formulacija u igri.
Ne smije se zaboraviti pomisao da bi i pravljenje super grupe od, recimo, Bacha, Paganinija i npr. Liszta dovelo do istog rivaliteta ali i podilaženje publici gdje bi se npr. u Centru Sava svirala “Tamo daleko” a u Lisinskom “Lijepa naša” (što je davno jedan bend ovdje i isprobao)… Sve za komercijalni uspijeh. Ali gdje je tu onda umjetnost, oačnije, što dobiva onaj dio publike koji nije došao promovirati svoju garderobu od preko 2000 eura ili orgazmično pljeskati na svako soliranje (koje je u suprotnosti s pravilima i teorijom muzike koju su, tu istu teoriju u praksi ispisivali pojedinci - danas marginalizirani zarad jeftinih ego manijaka koji vole da se slikaju).
Iako je bilo malo pjevačkih kompozicija, iako je publika pljeskala u ritmu pjesme “Gypsy Song” malo je svijetlih trenutaka koji su vrijedni spomena.
“Isn’t She Lovely” odsvirana od strane Stochela i Tommyja donjela je predah sa svojim 3. minutnim trajanjem od kompozicija koje bi se mogle nazvati: “Sada sviramo na blues harmoniju gdje ću prvo ja solirati, onda ti, onda on, pa idem opet ja”… Zašto su takve kompozicije trajale i po 10-ak minuta ostaje samo tumačenje – kupovina vremena.
Tommy Emmanuel se u solo partiji osvrnuo na The Beatles kompozicije i spominjanje Georga Harrisona. Vlatko je i dalje bio nosilac glavne priče (da li zato što je ljubimac Beograda i publike u Centru Sava) ali solo deionice koje uporno predstavlja na električnoj gitari ne donose neku promjenu kada se sviraju na akustičnoj.
I dok je Stockelo bio nekako po strani uporno predstavljanje fraza za električnu gitaru od strane Vlatka su imale slab odjek kada bi solo, na momenta preuzeo Tommy Emmanuel. Tommyjeva pozitivna energija koja, kako na svojim koncertima, tako i na koncertu Kings Of Stringsa, se odražava i na sviranje tako da dobijate vrcavost I jednu simetriju ličnosti Tommyja kroz njegovo muzičko izražavanje.
Stochelo – definitivno najizgrađeniji od prethodne dvojice donio je u svojim solo izrazima efektnost improvizacije kroz stil koji svira (manoush jazz) ali i umijeće oblikovanja tona kada je dinamika u pitanju. Vlatko, uz dužno postovanje, nije se snašao, što je bio slučaj i kada je radio s Miroslavom Tadićem akustični koncert.
Sve u svemu, projekt Kings Of Strings može živjeti na prostoru oko i unutar Balkana. Van tih granica gdje se gitara ne uči sa Youtube-a i gdje se proučava pored teorije i harmonije i kompozicija – procijenite sami. Kings Of Strings su na turneji. I vraćaju se u Beograd. I to je lijepo. Ako ništa drugo da mlađi malo dožive u živo majstore gitare. Ma kako ti isti majstori tretirali svoj instrument.
Ivica Stanković
Objavljeno 21.03.2012.
