Malleus maleficarum ili o ”uzvišenosti” skolastike

U nedavnom nedjeljnom broju Novog lista 14.kolovoza 2005. u osvrtu Zlatka Crnčeca pod nazivom ”Rock? Eto vraga skok na skok” se iznosi teza da se crkvenjaci bolje ostave napada na rock muzičare konkretno Marilyn Mansona, jer je rock muzika banalna u odnosu na filozofiju Tome Akvinskog.

Jasno rock muzika nije filozofski sistem ili neki znanstveni rad, ali posjeduje određenu umjetničku vrijednost (pogotovo grupa Black Sabbath, koju autor članka podcjenjuje, a zaboravlja ili ne zna da je ta grupa izvršila ogroman utjecaj na zvuk rocka, poglasnivši ga i pristup skladanja u rocku kombinacijom blues pentatonike sa klasikom, naglim promjenama tempa i dinamike tako ne tipičnim za rock muziku tog vremena).

Ali ne želim sada raspravljati o muzičkoj vrijednosti Black Sabbatha i Marilyn Mansona, već bi se osvrnuo na utjecaj filozofije Tome Akvinskog i filozofskog pravca skolastike, koju autor članka toliko hvali.

Skolastika: to je filozofsko učenje koje se razvija u europi u 9. stoljeću i traje sve do 15. stoljeća. Razvila se na Aristotelovoj filozofiji koju su europljani ponovno susreli preko kontakta s arapima.
Toma Akvinski je pokušao Aristotelovu filozofiju povezati sa kršćanskim dogmama, na taj način što je za razliku od Aristotela koji kaže da čovjek može i treba ostvariti blaženstvo u ovom zemaljskom životu, Toma govori da čovjek dostiže blaženstvo tek nakon smrti u kršćanskom bogu.Dakle najbolje je trpiti udarce, ničemu ne težiti osim kršćanskim vrlinama i nadati se što bržoj smrti da se što prije spojima s bogom.
Zbog dominacije takve filozofije koja oduzima vjeru u ovozemaljski život skoro je cijela Europa poumirala od epidemija kuge u srednjem vijeku, ogroman broj žena je bio spaljen na lomači pod sumnjom da su vještice, a dobar dio medicine je bio osuđivan kao bavljenje magijom.
Skolastičari i Toma Akvinski su najviše osuđivali bavljenje magijom, jer magija odvlači od boga time i od blaženstva. Toma Akvinski u svom djelu «Suma protiv pogana» iznosi deduktivne argumente kako demoni dobivaju tijelo, kako opće s ljudima, kako prepoznati heretika, zašto su heretici u krivu... Zanimljivo je da je Toma Akvinski prvi predložio da se heretici imaju kazniti smrću, zato jer ako svjetovni sud osuđuje krivotvoritelje novca na smrtnu kaznu, onda bi trebalo osuditi i heretike na smrtnu kaznu iz razloga što je hereza mnogo teži zločin nego krivotvorenje novca. Pa predlaže sljedeće rješenje; crkva prvo heretika izopćuje iz crkve, zatim ga predaje svjetovnoj vlasti koji će heretika osuditi na smrtnu kaznu, te je sprovesti nad njim.Takav proces kažnjavanja će biti ključan za ogroman broj žrtava inkvizicije, jer će takav način prgona narediti papa Inocent VIII u buli “žarko željeći” koja će odriješiti ruke inkvizitorima .
Te Tomine ideje kasnije će krajem 15. stoljeća preuzeti dva inkvizitora Henrik Institoris i Jakob Sprenger. Pod utjecajem Tomine «Sume protiv pogana» i ostalih skolastičkih filozofa oni će napisati knjigu koja je neka vrasta «Mein Kampfa» tog doba, knjiga se zove «Malleus Maleficarum»(malj protiv vještica).
Na vrhuncu svoje popularnosti knjiga je bila po broju tiskanja (dakle po popularnosti) na drugom mjestu, odmah iza Biblije. Potakla je progon vještica, a s druge strane progon vještica je potaknuo komercijalnost knjige. Pod njenim utjecajem čarobnjaštvo i sve legende o vješticama postaju znanstvene istine, a progon postaje sve žešći i kulminira u 17.stoljeću, jer knjiga nije bila obična beletristika, već je služila inkvizitorima kao neka vrsta udžbenika.
Malleus maleficarum je pisan, tada popularnim skolastičkim stilom, odnosno na početku poglavlja se postavlja pitanje, zatim se prikazuju dvije suprostavljene teze,da bi se na kraju dao vlastiti zaključak. Budući da je napisana pred sam kraj skolastičkog razdoblja u filozofiji, tu knjigu možemo nazvati labuđim pjevom skolastike.
Knjiga je podjeljena u tri dijela.
Prvi dio obrađuje temu koje opće karakteristike moraju biti zadovoljene da bi došlo do čaranja. Demonska moć se objašnjava time što su demoni pali anđeli koji zbog toga što su anđeoskog podrijetla posjeduju moći koje su iznad ljudskih. Ljudi mogu dobiti demonske moći jedino ako svoje duše predaju demonu, a demonu se najčešće predaju, po tvrdnji dvojice dominikanaca, žene.
Tako se u prvom djelu iznosi teza, koja će povećati progon žena, da su žene podložnije bavljenju magijom nego muškarci. Iako se autori ograđuju od toga da sa subjektivne pozicije muškarca oni žele govoriti protiv suprotnog spola, odn.da preziru ženski spol, oni upravo to čine. Oni tvrde da je žena po svojoj prirodi zla, iz razloga što je prekomjerna, pa tako kada je obuzme zlo žena je u stanju učiniti najgore moguće zamislive stvari te se pozivaju na autoritet starog zavjeta, odn. na opće poznatu priču o Adamu, Evi,zmiji i jabuci, odn. Žena (Eva)j e bila zavedena od đavla (zmije) neposredno,d ok je đavao zaveo muškarca (Adama) posredno preko žene (Eve), time se, slavnom skolastičkom argumentacijom zaključuje da je žena majka grijeha.
Ili recimo pozivaju se na pučka vjerovanja da su žene lakovjerne. Tako im je lako zamjeniti vjeru u Krista s vjerom u đavla, što ih onda čini podložnijim đavlu. Zatim da sugestija zlih duhova lakše utječe na žene zbog ženske tekuće kompleksije (da li se pritom autori pozivaju na Hipokratovu teoriju flegmatika i sangvinika, odn.unutrašnjim ljudskim fluidnim balansom?), te još kažu da žene imaju sklizak jezik, dakle brz, pa onda svojim prijateljicama ne mogu zatajiti ono što znaju o čaranju, pa bi valjda slijedilo da se radi toga čaranje više širi među ženama.
Te na posljetku da se ne bi zaboravilo navesti, autori tvrde da su žene više sklonije putenim strastima,a kako je na sabatima često spolno općenje sa inkubima i sukubima (skolastičko shvaćanje demonskog utjelovljenja, sukub je demon koji je poprimio oblik žene, a inkub je demon koji je poprimio oblik muškarca, njihova svrha jest da putem tjelesnih strasti odvuču osobu od kršćanstva) i ostalo raznoliko orgijanje to žene više privlači, tako da demon ne prisiljava žene na seks, već one same dolaze njemu, recipročno sa rastom njihove tjelesne pohote (drugim riječima što više žena prakticira seks, to je bliža demonu). Osim toga žena je koristan đavlov alat za sakupljanje duša, jer niti jedan muškarac se nije nikada toliko htio svidjeti bogu koliko se žena želi svidjeti muškarcu. Tako žena za đavla skuplja duše. A one žene koje ne podlježu takvome pravilu (da su lakovjerne, nezasitne, pohotne) npr.Djevica Marija (koju sekta čarobnjaka naziva debela žena) su iznimka koja potvrđuje pravilo ili bi se dalo objasniti time što je takvom ženom nekako, tko zna kako zavladalo dobro te je ona, kako je žena po prirodi neumjerena u svemu, postala neumjereno dobra.
Sada bi mnogi prigovorili kada se demon sam može pretvoriti u ženu (sukub) zašto mu je potrebno posredništvo vještica za takvu djelatnost? Pa autori iznose veoma zdravorazumski argument koji glasi, da đavao na kraju uzme i dušu vještice, dakle uvijek na dobitku.
Drugi dio knjige se bavi konkretnim djelima vještica.Uglavnom se izvješća temelje na iskazima dobivenima od izmrcvarenih žena. Što donose ti iskazi? Prvo opisuju način prodaje duše odn. sklapanja ugovora s đavlom koji može biti javan na sabatu ili privatan kada đavao sam nudi pomoć osobi koja je tada u gadnim egzistencijalnim ili emocionalnim neprilikama.
Inače su članovi sekte prilikom dolaska novog člana demona oslovljavali imenom mali magistar, da novi član dobije samo malo mišljenje o magistru (demonu) da se ne bi uplašio, dakle, članovi su se regrutirali i uz pomoć male prevare. Moglo bi se reći da nisu na početku nit bili svjesni što ih čeka. Po iskazima vještica upravo je to bio razlog zašto demona nazivaju malim magistrom, đavao se voli prikrivati.
One koji ne vjeruju u sve te navedene činjenice, Sprenger i Institoris nazivaju hereticima, time i takve osobe postaju potencijalne žrtve inkvizicije.

Treći dio Malleusa maleficaruma je praktični dio. To je najozloglašeniji dio knjige. On donosi metode kojih se moraju pridržavati inkvizitori, suci i krvnici prilikom ispitivanja i suđenja osumnjičenice. Točno propisuje kakve metode torture treba primjenjivati, kako prepoznati vješticu, kakve trikove će koristiti vještica da bi dokazala svoju nevinost i kako se od takvih trikova treba obraniti. Npr.vješticu možemo prepoznati po đavoljem pečatu (lat.Stigma diabolicum) to je uglavnom neka bradavica, madež ili nekakva fleka,t rajna rana kojom đavao žigoše osobu nakon što je spolno općila sa njim i nakon što mu je takva osoba podala (prodala) dušu.
Kako prepoznati pravi đavolji pečat? Krvnik bi probio iglom (gore opisani)znak, pa ako ne bi potekla krv onda je to bio pravi đavolji pečat. Također se prakticiralo brijanje svih dlaka sa optuženikova tijela da bi se našao đavolji pečat ili da optuženi kojim slučajem među dlakama sakrio kakvu čaroliju pomoću koje bi podnio torturu. Takve metode preporučuju Sprenger i Institoris, jer kažu da đavolji pečat čini osobu otpornom na torturu, tako da takva osoba neće priznati grijeh jer neće osjetiti bol. Međutim nepriznavanje grijeha bi osobi malo pomoglo jer osumnjičena osoba je uglavnom bivala spaljena, priznavši ili ne. Čak su inkvizitori činili trik,valjda da bi dobili što bizarnije informacije o djelovanju sekte čarobnjaka. Trik se sastojao u tome da bi oni osumnjičenoj osobi rekli da će joj biti oprošteno ako prizna grijehe i vrati se Kristu. Tada, ako bi osoba povjerovala u obećanje, priznala bi grijehe i na mjestu bi bila spaljena, a inkvizitori bi imalo novo svjedočanstvo koje bi potvrđivalo njihove teze. No ako osoba ne bi odmah priznala, prvo se je podvrgavala blažem obliku torture, citiram dio iz trećeg dijela Malleusa maleficaruma:”Dok se sprave postavljaju, neka sudac sam ili pomoću drugih dobrih ljudi i revnih vjernika potiče onoga, koji treba da bude ispitan na mukama, da otvoreno prizna istinu. Ako on neće da prizna, sudac ga izručuje krvniku i njegovim pomoćnicima, da ga privežu na uže ili da osjeti druge sprave. Kod toga neka (krvnik i njegovi pomoćnici) odmah poslušaju, ali ne veselo nego preplašeno. Zatim ga na molbu nekih treba opet osloboditi, povući na stranu i pokušati ponovo potaknuti (da prizna), kod čega ga treba poučiti da neće biti predan smrti (ako prizna)... Ako okrivljenik nije htio priznati istinu niti na prijetnje niti na takva obećanja, posao se dalje sastoji u tome, da krvnik i njegovi pomoćnici izvrše uzrečenu presudu i okrivljenicu podvrgnu ispitivanju na mukama i to na uobičajeni način, a ne na neki novi ili birani način, lakše ili teže,v eć prema tome kako to zahtjeva zločin delikventkinje...Ako onaj koji je ispitan na mukama na umjereni način, nije htio priznati istinu, posao se dalje sastoji u tome da se pred okrivljenika postave druge vrste mučila, pa mu se kaže da će ih morati izdržati, ako ne prizna istinu. Ako ga se niti na ovaj način ne može zastrašiti ili dovesti do priznanja, izreći će se u okrivljenikovoj prisutnosti osuda na nastavak ispitivanja na mukama, za drugi i treći dan, ali ne na ponavljanje, jer se mučenje ne smije ponavljati, ako nisu pridošli novi osnovi sumnje.”
Prva bizarna pojedinost je ona kada krvnici moraju preplašeno optuženika privezati na mučila. Sprenger i Institoris, kako se iz citata da zaključiti,o sim fizički shvatili su da se na optuženika treba djelovati i psihički. Osim prestrašenosti krvnika druga psihološka totrtura se da iščitati kada neke osobe mole da se optuženik, tek privezan na mučilima sa njih skine, kada se na optuženika ponovno obećavanjem života djeluje da prizna istinu. Istina, to je treća bizarnost koja se da izvući iz ovoga citata. Nekako se čini da je sama optužba za osobu značila krivnju. Oko 99% osoba optuženih za herezu je pripadalo potlačenim klasama tadašnjeg društva, iako se u buli “žarko želeći”navodi da su pred inkvizicijom svi jednaki bez obzira na povlaštenost, da se zaključiti da možda cilj ove inkvizicije i nije bio toliko teološki koliko praktični, odn.da se uklone sve nepoželjne klasne i etničke(romi, židovi i žene uglavnom) devijacije u društvu.
Uglavnom, vidi se kako je skolastička filozofija i teologija iznad banalnosti. Skolastička tradicija je utjecala na masovno ubijanje žena samo zato što se logičkom analizom biblijskih mitova i narodnog praznovjerja da zaključiti da je žena sklonija grijehu nego muškarac. Eto, toliko o uzvišenosti skolastike.
Dakle, Institoris i Sprenger nisu pioniri takvog načina progona. Toma Akvinski je bio prvi koji je predložio smrtnu kaznu za svaku herezu, a osim toga i podjela na sukube i inkube je plod skolastičke filozofije. Što nam to govori? To nam govori da ne možemo isključivo inkvizitore i pape tog vremena kriviti za toliki broj žrtava koje je izazvalo djelo Malleus maleficarum i ostala djela protiv vještica koja su slijedila modu koju je započeo Malleus maleficarum,već moramo pronaći početni uzrok tog progona. A početni uzrok jest Toma Akvinski i cijela skolastička filozofija i kršćanska teologija, koja je tada bila neprijeporna znanstvena istina, kao što je danas teorija relativnosti..Oni su da bi potkrijepili neke svoje filozofske postavke (to da anđeli i demoni kao viša bića nemaju unutrašnjih organa i unutrašnjih izlučevina) izmislili su cijelu demonologiju inkuba i sukuba, a inkvizitori su samo djelovali po uputstvima znanstveno dokazanih tvrdnji da demoni postoje i da su žene zle.

Izvor za tekst je knjiga: Vjekoslav Bayer - Ugovor s đavlom, državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1953.

Marin Tomić

Objavljeno 15.09.2005.