Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Manic Street Preachers - Biografija maničnih propovjednika

Manic Street Preachers - Biografija maničnih propovjednikaManic Street Preachers su nastali kao bend školskih prijatelja u malograđanskoj radničkoj vukojebini depresivnog Walesa (Blackwood u Gventu je velška rudarska pokrajina o kojoj su jednom rekli ”It certainly wasn’t the most interesting place in the world to grow up in”) opčinjenih rockom, poezijom i socijalnim buntom. Richey James Edwards, Nicky Wire, James Dean Bradfild i Sean Moore željni da svoje frustracije pretvore u rock pjesme, i da promijene svijet, u ni manje ni više, bolje mjesto, počeli su kao prototip za plastično dočaravanje pojma ”totalni outsideri”. No postajao je jedan problem - bili su krajnje ozbiljni u toj namjeri, ne dozvoljavajući svojom energijom nikome da posumnja u njihovu ”misiju”.

Iako porijeklom iz radničkog miljea Britanije, njihove sklonosti su, uz nezaobilazni nogomet, bile vezane za još mnoštvo ozbiljnijih stvari - od poezije, povijesti, sociologije i kulture, kao sredsatva kojima su pokušali naći način vlastitog izraza i rješenja za stvari koje su ih mučile, ne dozvolivši niti na trenutak, da ti interesi postanu puko salonsko intelektualiziranje bez energije i konkretnog djela. Zanimljivo je da Richey nije bio u prvoj postavi Preachersa, ali su ga ubrzo uzeli jer je ”dobro izgledao i imao lijepu gitaru”. On je uz sviranje ritam gitare, postao tekstopisac (zajedno s Nickyem), dizajner omota, te čovjek koji je bio zadužen za ”pizdarije” i priču s novinarima.

Početkom devedesetih na britanskoj glazbenoj sceni je bilo teško naći bend spreman da ponese teret glasnogovornika generacije - Suede su bili suvše pop, Stone Roses su se uzgubili u labirintima psihodelije, Radiohead su više bavili svojim osobnim svemirima, Oasis su bili previše pomodni i neoriginalni - jedini koji su bili spremni ponijeti taj križ su bili Manic Streeat Preachers, mada od njih to nitko nije zahtjevao. Pop kultura nikada nije imala previše sluha za, uvjetno rečeno ”više ciljeve”. Jedini koji su taj križ sami tražili bio je ovaj velški bend, krajnje ozbiljan u svojoj namjeri da ga iznese do kraja, ne sanjajući niti u najgorim noćnim morama što ih na tom putu sve očekuju.

Izbacivši svoj prvenac ”Generation Terrorist”, u praskozorje Brit popa 1992. godine, kilometrima od njegovog središta, ponudili su svoju kombinaciju pop rock punka sa bučnim gitarama i puno nekanaliziranog bijesa u tekstovima, bili su daleko od uspjeha, bez obzira na samouvjerenost stavova i priča za medije o milionskim tiražima, te namjerom razlaza nakon ostvarenja ”misije”.

Tiraža albuma objavljenog za koncern Sony je bila oko nevelikih 250.000 primjeraka, no njihova samouvjerenost nije bila nimalo poljuljana, a i kredibilitet im je u očima glazbene javnosti rastao. Polako ali sigurno, stvarala se rastuća baza vjernih fanova koju su samo rijetki bendovi mogu imati u tolikoj mjeri podrške i kultnog sljedbeništva. Glam izgled, skandali njihovog lidera Richeya Edwardsa s anoreksijom, drogama i samopovrijeđivanjem u ime istinitosti iznesenih stavova (famozno Richeyevo izrezivanje žiletom ”4 Real” na podlaktici lijeve ruke prilikom odgovaranja na pitanje o istinitosti onoga što rade šokiranom novinaru engleskog magazina NME), oštrih izjava u kojima nisu štedeli nikoga, te uspjeh kultne i po mnogima njihove najbolje pjesme ”Motorcycle Emptiness”, održavali su bend u fokusu javnosti.

Godinu dana nakon prvijenca, albumom ”Gold Agains The Soul” kreću u glazbeno još tvrđe vode. Stalnim produbljivanjem idejnog (sve više neo-komunističkog političkog) radikalizma bivaju potisnuti nadolazećim brit-pop hypeom još dublje u glazbenu ilegalu. Ipak se, uz stalne probleme sa Richeyevim ekscesima, te naglom smrću menadžera Philipha Hala, praktično petog člana grupe, upuštaju u snimanje trećeg albuma ”The Holy Bible”, mračnog remek djela, koji će ideje benda dovesti do samog vrhunca. Objelodanjen 1994., uz Nirvanin ”In Utero”, ovaj glazbeno-tekstualni materijal je vjerovatno najekstremniji obračun sa društvenim i ličnim demonima u rocku devedesetih godina prošlog stoljeća. Svake godine jedno diskografsko izdanje, a posebice posljednji album, praktično su ogledalo pravog križarskog rock pohoda na sva zla moderog društva, čiji je bijes i žestina kuluminirala sa nestankom Richeya Edwardsa.

Rastjerujući svoje intelektualne i duševne demone na najekstremniji mogući način, rastrgan shizofrenijom, manijakalnom depresijom, drogama i alkoholom Richey iznenada nestaje bez traga. Pripremajući se za turneju po Americi, 01.02.1995. Richey je svojim autom iz Londona otputovao u Cardiff, jer je kod kuće ostavio svoje antidepresive i putovnicu. Njegov je automobil nađen 12.02.1995. pokraj mosta Severn, koji je lokalno poznat kao ”most samoubojica”, no njegovo tijelo nikad nije nađeno. Ostavio je ostalu trojicu u šoku, s teretom rastućeg kulta i potrebe za albumom koji će (i njima samima) objasniti stvari na pravi način i mnogim osobnim preispitivanjima, nevjericama i turobnim emotivnom stanjima. Izgubio se vođa i vrhovni prorok u misiji mijenjanja svijeta, ne samo Manicsa, već mnogih zabezeknutih fanova kojih je diljem svijeta bilo sve više. Nakon tog nemilog događaja mnogi su ”svjedočili” njegovom ukazivanu na mnogim mjestima diljem svijeta (čak i u Indiji), band je, za primjer, do dan danas ostavio otvoren njegov bankovni račun na koji mu se isplaćuju novčana sredstva od njihove glazbe, no od Richeya niti glasa. Koliko je nama poznato, njegova smrt nikada nije službeno objavljena, niti je pronađeno tijelo nakon potrage u blizini mjesta nestanka. Njegova obitelj i članovi benda ne žele se pomiriti s činjenicom da Richeya više nema, te traže od britanskih vlasti da ga ne proglase mrtvim (po zakonu osoba se proglašava mrtvom nakon što protekne sedam godina od nestanka) već da ostane ”nestao”. I want to walk in a snow and not leave a footprint... samo je jedan od njegovih stihova.

Nakon bolnog i konfuznog perioda za Seana, Nickyja i Jamesa, shvativši da ako nešto započneš to moraš i završiti, njih trojica 1996. snimaju povratnički ”Everything Must Go” prvi bez Richeyja, te s donekle obuzdanijim pristupom cijeloj stvari. Rezultat je remek dijelo, koje je definitivno zacementiralo kultni status benda i mnogostruko proširilo njihovu publiku, dok su tek neki radikalniji fanovi Manicse bez Richeya proglasili izdajicama ”misije”. Sjajnih melodija i profilirane snage, s jasnim i konkretnim stavovima u tekstovima dobijen je vrhunski album. Krcat odličnim pjesmama, od hita ”A Design For Life”, pjesmi o radničkoj klasi, do potresne ”Kevin Carter”, o tragično preminulom fotografu, gdje svaka pjesma udaru u trulež moderog kapitalizma, bez patetike i kiča, samo se redaju iskrene, dubokoemotivne priče uz sjajna glazbena rješenja osvježena povremenim pojavljivanjem orkestracija i bogatijom produkcijom na koju bend sve više obraća pažnju. Ne odstupivši ni za milimetar od svojih stavova, promijenivši samo način pričanja, Manicsi su ponudili zalogaj, na koji nije ostala ravnodušna ni kritika ni publika, iako je mnogima zalogaj ostao u grlu. Netko nije bio tu...

Dočekavši najzad uspjeh svjesni činjenice da nisu isti bend bez Edvardsa, no takođe svjesni da izlaz iz nezavidne situacije mogu ostvariti samo promjenom, učinili su to najbolji mogući način. Nicky Wire je objasnio - ”S Richeyem smo mislili promijeniti svijet preko noći, a bez njega nam treba puno više vremena”. ”Everything Must Go” je bio najbolji mogući početak.

Bend je sa takvim stavom mogao samo više, što je i učinjeno na albumu ”This Is My Truth Tell Me Yours” (Sony, 1998.), apsolutnog remek djela i jednog od najboljih albuma u povijesti cjelokupne rock glazbe. Savršena ravnoteža tekstova i glazbe, nadrealnog spoja gitarističke buke, melodija i tekstova koji udaraju pravo u cilj (bilo politički, društveni, intimni, emotivni...), nije ostavljala mjesta ravnodušnosti. Take it, or leave it.

Mnogi su bili nespremni da se suoče s ”novim” bendom, koji se penje na vrhove top lista pjesmama o nepravdi, istini, nasilju, kada se to može učiniti sa jednokratnim saharinskim pop singlovima. Mnogi su ih zavoljeli još više, a pojavili su se mnogi novi štovatelji oduševljeni ”This Is My Truth Tell Me Yours” djelom. Stari fanovi su se pak podjelili u dva tabora, one koji su ih zauvijek otpisali, i one koje su ih podržali u promjeni kao jedinom načinu da budu ono što jesu. Sasvim svjesni svoje uloge, ali i neopterećeni istom, Manic Street Prechers su postali bend kojem se bezrezervno vjeruje bez imalo zadrške, dok zauzvrat daju neke od najemotivnijih pjesama desetljeća.

Beskompromisni u svojim stavovima, 2001. godine su izabrali za promotivni koncert nešto manje nadahnutog albuma ”Know Your Enemy” Havanu na Kubi, sa svim političkim konotacijama koje taj izbor nosi, pred nosem Amerike koja je bahato odbila potencijal, kvalitetu i hrabrost benda. Noseći križ koji su izabrali i koji su, što je najvažnije, iznijeli, bez obzira na sve žrtve, na tom putu, oni su postali ”velik” bend, ne praveći niti jedan kompromis, osim onih koje su sami izabrali. Koliko znate takvih bendova?

Godinu dana kasnije objavljuju CD, DVD i knjigu ”Forever Delayed (Greatest Hits)” gdje nas s naslovnica svih izdanja gledaju u (virtualnom) Richeyevom društvu.

Nakon komercijalno neuspješne prođe ”Know Your Enemy”, te nakon obnovljenih glasina da band razmišlja o tome da se raziđe jer su, eto, zaokružili karijeru s ”Forever Delayed”, Manicsi krajem 2004. izdaju album ”Lifeblood” na kojem nalazimo odlične pjesme ”Empty Soul”, ”A Song For Departure”, ”1985” i ”I Live To Fall Asleep”, dokazavši time mnogima koji su im predviđali kraj da znaju napisati i snimiti odlične numere nakon što ih je dotaknula stvaralačka prosječnost u ”Know Your Enemy” fazi.

2006. godina, kako stvari stoje, za njih će proteći u znaku solo albuma Nickyja Wirea i James Deana Bradfielda, za koje kažu da se ne radi o prekidu rada već u pjesmama koje su nastale neovisno o Manicsima. ”Prvenstveno smo prijatelji” - izjavili su u jednom od zajedničkih intervjua naglasivši da bend postoji i da nema razloga da se raziđu. Manicsi idu dalje, konstantni u promjeni i iskrenosti kao uporišnim točkama iz kojih većim dijelom izvire njihova snaga i stvaralačka ljepota. Treba li išta više tražiti od onog što su dali ovi ”totalni outsideri” iz nekog Blackwooda u Gventu, velškoj rudarskoj pokrajini? Jesu li promijenili svijet, kao što su u početku htjeli? Ako čitate ovaj tekst onda znate i odgovor.

Diskografija:

Generation Terrorists / 1992.
Gold Against The Soul / 1993.
The Holy Bible / 1994.

Everything Must Go / 1996.
This Is My Truth Tell Me Yours / 1998.
Know Your Enemy / 2001.
Forever Delayed (Greatest Hits) / 2002.
Lipstick Traces (2CD B-sides and rarities collection) / 2004.
Lifeblood / 2004.

James Dean Bradfield - ”A Few Home Truths” / 2006.
Nicky Wire - ”Zeitgeist” / 2006.

DVD izdanja:

Leaving The 20th Century, Cardiff Millennium Stadium; Live / 1999 - 2000.
Louder Than War; Live in Havana, Cuba / 2001.
Forever Delayed (Greatest Hits Videos) / 2002.

Knjige:
Forever Delayed: The Manic Street Preachers by photographer Mitch Ikeda
Everything - A Book about Manic Street Preachers by Simon Price

Službeni website: Manics.co.uk

Branislav Predojević, Robert Paulić

Objavljeno 08.01.2006.

Vremeplov

Glazba je uzvišenija forma od mudrosti i filozofije... u njoj duh živi, razmišlja i kroz nju utječe.
Ludwig van Beethoven