Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Masovna ubojstva

Masovna ubojstvaNakon još jednog masakra u obrazovnoj ustanovi, opet su svi mediji iznenađeni i šokirani i pitaju se kako je moguće da se tako nešto dogodi. Opet se uzroci traže u pop kulturi, ovaj put ne u Heavy metalu, već sada u video igricama, te se opet izbjegava ono objašnjenje koje je svima pred očima. Naime, ljudsko društvo, a posebice američko socijaldarvinističko društvo, je u svojoj biti kompetitivno i jaki su pravdavdani ako tlače slabe. Stoga neki slabiji tu i tamo istraumatiziran o vječnim ismijavanjem i torturom tu i tamo pukne i uzme oružje u ruke. S tim oružjem on više nije slab u odnosu na svoje mučitelje, već postaje jači od njih i vrati im istom mjerom.

Stoga ako društvo baš želi riješiti problem takvih ubojstava trebalo bi prestati propagirati kompetitivnost kao vrlinu, te jasno dati do znanja da pretjerana kompetitivnost stvara žestoke sukobe, a ne suradnju i da je evolutivno kontraproduktivna, a ne poželjna, odnosno da je sama bit evolucije.
Također bi trebali raskinuti s mitom da sport oplemenjuje ljude i trebalo bi prestati od sportaša činiti ikone, jer najveća kompetitivnost se očituje na tom planu, tako da djecu ne zanima kontemplacija, istraživanje svijeta i učenje kao nešto samo sebi svrhom, već ih jedino zanima tko je bolji, jači, brži, a na sve one koji ne pokazuju želju za natjecanjem se gleda s podsmjehom i opravdano ih je čak ubiti, jer svojim životnim stilom se ne uklapaju u društvenu paradigmu onoga što je normalno. Pogotovo danas kada se kao vrlina postavlja normalan život tipa posao, žena, djeca, nedjeljna misa, uredna frizura, nikakav interes u neke teme izvan sporta, šopinga i televizije, nikav ekscentričan izgled bilo oblačenjem bilo frizurom, odnosno loše je sve što može izazvati pažnju stupova društva.

Osim toga sam sport ima tendenciju da bude antiintelektualan, jer u krugu svojih drugova onaj koji nešto čita će biti čudak i riskirat će da ga se tu i tamo zbog njegove različitosti izmlati. Tako ljudi postupno gube svoju individualnost jer su im uzori koje imitiraju i koje društvo predstavlja ko posjednike vrline zapravo osobe bez individualnosti, proizvod jednog kolektivnog razmišljanja, filozofije krda.
Nadalje, kada osoba koja je bila ismijavanja pukne opet se za to optužuje njegov nenormalni životni stil (heavy metal, video igrice) i sve zajedno i pojedinac i životni stil se prikazuje kao apsolutno zlo. Međutim, neki masovni ubojice, poput SAD Bush režima zbog kojih u Iraku dnevno gine na tisuće ljudi se amnestiraju zato jer, kao što se kaže u jednom stihu heavy metal grupe Megadeth ”kada ubiješ čovjeka ti si ubojica, kada ih ubiješ na tisuće tada si osvajač, a kada ih ubiješ sve tada si bog”. Takvim se predstavlja USA režim ili kao osvajač ili kao bog koji u svrhu plemenitih ideja tamani svakoga tko mu se nađe na putu.

Jer kao što kaže Marilyn Manson ”ubojstvo jednoga je tragedija, ubojstvo mnogih je samo statistika”, stoga pogledajte govor Marilyn Mansona koji me je i potaknuo na pisanje ovog posta.

Marin Tomić

Objavljeno 21.05.2007.

Vremeplov

Ne, prije svega ja nisam rocker. Mene bi se moglo više svrstati u neki slavonski pandan bluesera. Kad si blueser onda to radiš do smrti, a kad si rocker onda se voziš u bijesnom automobilu, okružen si trebama, znaš ono sex, drugs and rock&roll. Ja sebe danas ne smatram rockerom nego hrvatskom inačicom bluesmana.
Goran Bare