Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

MetalCamp - jednodnevni osvrt

MetalCamp - jednodnevni osvrt09.07.2010. prije podne stigla sam u Tolmin, a MetalCamp je bilo jednostavno pronaći, jer je trebalo samo pratiti rijeke metalaca koje su se kretale u tom pravcu. Nevjerojatan prizor. Predivna priroda ukrašena šarenim šatorima, prikolicama, automobilima, otkačenim štandovima i (samo na prvi pogled) mračnim i opakim ljudima.

Sudeći po istaknutim zastavama, najbrojniji su bili Nijemci i Talijani. Paklena vrućina natjerala je mnoge na kupanje u hladnoj Soči. Kao novopridošlica i ja sam počela trošiti na piće i hranu unutar kampa. Brojni neznanci odmah su mi objasnili kako se to ne radi i uputili su me na obližnji veliki trgovački centar, gradske kafiće i restorane. Rekoše mi da su cijene tamo puno niže, hrana svježija i ukusnija; piva nije ishlapila, ni alkohol razrijeđen, a osoblje je puno ljubaznije.

Opterećena: kamerom, stativom, fotoaparatom i diktafonom za dogovorene intervjue, krenula sam zadovoljiti glad i žeđ. Iako mi je tehnika bila ugašena, nećete vjerovati koliko mi je ljudi bilo spremno uputiti tipični metal pozdrav s ispruženim kažiprstom i malim prstom, uz bučan vrisak. Mnoge je zanimalo što radim i za koga. Bilo je i onih koji su mi bez ustručavanja pokazivali nage stražnjice ili cijelo obnaženo tijelo. To je za ovaj, kako ga već odavno zovu, Woodstock kamp, uobičajen prizor. Pijanih, raspjevanih, uspavanih, mokrih, nagih ili obučenih bilo je na sve strane, a svima je zajedničko dobro raspoloženje. Ako ste posjetitelj kampa, od srca vam ga preporučam i garantiram nezaboravan provod. Ne morate se brinuti ni gdje ćete spavati. Metalci su najbolji ljudi na svijetu. Moji prijatelji i ja upoznali smo puno genijalnih ljudi iz različitih zemalja svijeta, a svi su nam nudili i hranu i piće i spavanje u njihovim šatorima, ako želimo ostati još koji dan. Posebno mi se zanimljiv učinio štand koji su postavili Poljaci. Imali su veliku ploču s na kojoj je pisalo da nude popust djevojkama koje pokažu grudi. Oni vas odmah mole da im njihovu ponudu napišete i na vašem jeziku. Duhovitih natpisa bilo je na svakom koraku, a izdvojit ću još jedan koji su nosila dva pijana i dobro raspoložena dečka: „Hoćeš li spavati samnom“? Dobro sam ih odmjerila i rekla: „Ne“- na što su oni teatralno odglumili tugu i očaj. Malo dalje šetala se grupica feminiziranih muškaraca u haljinama, koja je svima nježno mahala. Umrla sam od smijeha. Neki su im također feminizirano odmahivali, a neki su ih gledali s gađenjem. Dok sam bila pored njih, pitala sam se radi li se tu o skrivenoj kameri koja treba pokazati agresivnu i divlju metal populaciju. Ništa od toga. Trebali su se prošetati po nekom cajkaroškom klubu; kladim se da bi reakcija bila neusporedivo primitivnija i agresivnija. Metal rules!

Već sam naglasila da vam MetalCamp kao posjetitelju od srca preporučujem, ali ako ste novinar s nekog Internet portala, čeka vas niz neugodnosti. Neki su zaboravili da metalci ne sjede kao bakice ispred televizije i tako čekaju informacije o glazbi koju vole. Oni su ovisnici upravo o Internet portalima.

Dakle, kada sam došla po svoju akreditaciju, koja je podrazumijevala i jednu besplatnu kartu, ljudi zaduženi za podjelu počeli su me slati s kraja na kraj kampa. Osjećala sam se kao teniska loptica usred turnira. Bahato i neljubazno su mi objašnjavali da ne mogu dobiti akreditaciju s jednodnevnom kartom, a za onu besplatnu su mi se samo bezobrazno cerili. I dok su me tako šetali dva sata s jednog kraja kampa na drugi, zakasnila sam na dva davno dogovorena intervjua s članovima Sonate Arctice i Ensiferuma. Vidno uzrujana i trčanjem izmorena, samo zahvaljujući ljubaznosti gore spomenutih i njihovim tour managerima uspjela sam odraditi zadano i stići na nastup Ensiferuma.

Ako volite neobuzdano, divlje i agresivno, ovo je vaša grupa. Golog poprsja, u škotskim suknjama, uz neprestano growlanje, natjerat će vas da se ozbiljno ozlijedite u wall of deathu ili u mosh pitu. Kada Petri Lindroos zapjeva „Twilight Tavern“ na svaki njegov pokret dobije ludo i bučno: „Hej! Hej! Hej!“. Odlaskom Ensiferuma krenuo je nastup Obituarya, na kojem, na žalost, nisam bila prisutna jer mi je bio potreban predah; dehidrirala sam. Nakon njih došlo je do potpune promjene publike. Prve redove popunile su teenagerice, koje su u transu vrištale i očarano promatrale dečke na stageu. Frontman Sonate Arctice, koji je ujedno i skladatelj i tekstopisac bio je izvrsno raspoložen za šale. Prvih nekoliko uputio je klavijaturisti Henriku „Henkki“ Klingenbergu. Zatim nam je pokazao kako mu uz metal glazbu odlično ide i jodlanje. Saznali smo ponešto o pjesmama koje izvode. Dobro nas je zabavio i nasmijao, te smo potom s njim zapjevali neke nove i stare hitove, među kojima su: „Flag in the Ground“, „Paid in Full“, „Don’t say a Word“… Nakon sat vremena odlične svirke, Sonata Arctica odlazi sa scene, a ja trčim po novu bateriju za kameru i propuštam britanske goth metalce – Paradise Lost. Po povratku primjećujem da su iz prvih redova nestale hormonima preplavljene teenagerice, a zamijenili su ih oni samo na prvi pogled divlji i opasni metalci.

Poljanom je odzvanjalo tisuće uzvika: „Hammerfall!“. Na scenu je izašao karizmatični Joacim Cans. Precizno odrađen scenski nastup bio je popraćen na dva velika video zida. Prvi put sam imala priliku gledati jedan metal bend koji uz odličan zvuk ima i razrađenu koreografiju. Naime, na pozornici su postavljena tri uzvišenja na kojima su članovi grupe naizmjenično i usklađeno headbangali. Savršeno i za oči i za uši. U sred nastupa, kroz zaštitare se progurao obožavatelj, popeo na pozornicu, te dobio autograme gotovo svih članova benda, a oni su nastavili kao da se ništa nije dogodilo. Mase su pjevale i radile sve što im Cans kaže, a on im je, na sveopće oduševljenje, obećao zajedničko opijanje unutar MetalCampa. Nizali su se hitovi poput: „Any Means Necessary“, „Last Man Standing“ i „Hearts on Fire“, s kojom su završili sat i pol nezaboravnog spektakla.

Točno u ponoć pozornicom je zavladao Sabaton. Moćna pirotehnika i snažni zvukovi izazvali su navalu adrenalina u publici. Zapjevali su „Ghost Division“, a na svaki jači udarac bubnja, ispred uzbuđenih fanova pojavljivali su se vatreni plamenovi. Tijekom pjesme „Primo Victoria“ Joakim Brodén je uzviknuo: „Jump for me MetalCamp“ i tisuće očaranih metalaca ludo je skakalo u istom ritmu. Bio je to zadivljujući prizor opće ekstaze. Neopisivo!


Ivana Prica

Objavljeno 15.07.2010.

Vremeplov

Bili smo prenezgrapni da bi postali pop grupa.
Roger Daltrey (The Who)