Ne cvikaj generacijo! (I dio)

Nedavno sam surfajući internetom nabasala na spotove Atomaca koji su u meni pobudili sjećanja na prve susrete s njihovom glazbom. Bilo je to u srednjoj školi na jednoj od čajanki koje su u to vrijeme bile popularne. Čula sam pjesmu Za ljubav treba imat dušu koja me je osvojila mističnim tekstom ali i dobrim gitarama.
To me ponukalo da se malo više pozabavim Atomcima. Iako se to mnogima ne bi činilo, taj bend ima zanimljivu povijest, ali i veliki značaj na našim prostorima, a tako i na prostorima bivše Jugoslavije.

Evo kako je sve počelo...
Sadašnji frontmen pulske grupe Atomsko Sklonište, Bruno Langer rođen je 21. 07. 1949. u Rijeci. Dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, a zatim se trajno vezao za Istru i Pulu. Kao dvanestogodišnjak trenirao je boks u generaciji budućeg svjetskog prvaka Mate Parlova. Uskoro je Langer trebao otići na državno prvenstvo u boksu, no ipak se odlučio za gitaru i tako završava njegova boksačka, a započinje glazbena karijera.

Kao četrnaestogodišnjak na poklon od prijatelja dobiva svoju prvu gitaru i to sa samo dvije žice. Njegova prva bas gitara bila je iz kućne radinosti Dinka Bijažića, pulskog glazbenika koji mu je otkrio svijet električnih instrumenata i bio njegov učitelj gitare. Bijažić i njegov sastav Beat Stones predstavljali su začetnike pulskog rocka, a ostali su upamćeni i po nastupima po Italiji, što je tada predstavljalo velik uspjeh. Bijažić je 1964. godine bio u potrazi za basistom, pa mu je Branko Umković (bubnjar i pulski ”kralj pjevanja”) doveo Langera. Iz te će se suradnje izroditi službeni Langerov bend Fantomi, mada je Langer još prije svirao u bendu Apaši.

S Fantomima prvi put nastupa 2. svibnja 1965. Evo kako Bruno Langer, u izjavi za časopis ”Pop Rock” u listopadu 1990., opisuje svoj prvi nastup: ”U Vodnjanu, 2. svibnja 1965. godine u Domu Mladih, održao sam svoj prvi koncert s grupom Fantomi. Imao sam 16 godina i bio sam ubjedljivo najmlađi. Branko Umković je bio bubnjar, Dinko Bjažić ritam gitarist, a Milan Miletić gitarist. Ja sam bio basist. Imao sam napravljen bas od drveta i trofazni kabel za struju, a na gitari je bio zidni prekidač. Prvi dio koncerta mislio sam da mi gitara ne radi, jer se nisam čuo, a poslije sam uvidio da sam od silnog uzbuđenja zaboravio uključiti utikač. Imali smo limene zvučnike, a i jedno staro pojačalo, kao i kožne bubnjeve, jedan doboš i činelu. Na bubnjevima je bila nacrtana španjolka s velikim grudima, a pisalo je la kukarača, tako da su svi mislili da se zovemo ”la kukarača”. Svirali smo Shadows-e. Imao sam strašnu tremu. Svirali smo skoro do zore. Prespavali smo na drvenim klupama u tom domu. Sve je bilo sjajno. Tada nismo ni vjerovali da ćemo jednog dana svirati svoje stvari.”
No Fantomi ne traju dugo, pa Bruno postaje basist Logaritma. U Puli u isto vrijeme djeluje i suparnički bend Sateliti što je uzrokovalo razdor među ljubiteljima rocka. Godine 1965. izbio je skandal koji je šokirao gradsku javnost: na lokalnoj gitarijadi u kinu “Pula” su različite strane publike voćem i povrćem gađale “protivnički” bend na pozornici.

Nakon što Logaritmi prestaju s radom, 1968.godine nastaje Hush, preteča Atomskog Skloništa. Bruno Langer je svirao bas, Dragan Gužvan gitaru, Saša Dadić bubnjeve, a Branko Umković je pjevao. Kasnije, 1972. godine u Hush dolazi Sergio Blažić (rođen 08.04.1951.), koji je prvo svirao bubnjeve, a kasnije paralelno pjevao sa Brankom. Iste godine Umković se seli u Split i Blažić postaje vokalni solist. Međutim kao i ostali reproduktivni bendovi, ni Hush nije zabilježio značajan uspjeh mada su predstavljali veliku atrakciju u Puli. Langer se 1974. godine priključuje koparskoj grupi Bumerang koja djeluje od 1970. godine i koja je do tad objavila jedan autorski singl. Na Langerov nagovor Đoser se pridružuje Bumerangu.

U jesen 1976. Bumerang prestaje s radom između ostalog i zbog toga što su glazbenici bili iz različitih gradova. Blažić i Langer se vraćaju u Pulu i 1976. započinju suradnju s pulskim pjesnikom Boškom B. Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama, bavio režijom i organiziranjem različitih umjetničkih manifestacija. Godine 1968. režirao je predstavu ”Atomsko Sklonište” koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom kazalištu, a temeljila se na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane nekim njegovim pjesmama. Obradović pristaje na suradnju i 26.02.1976. daje im svoje tekstove te se taj datum uzima kao službeni osnutak Atomskog Skloništa.

Mada ni po žestini muzike nije bilo mnogo bendova u SFRJ koji bi se s njima mogli usporediti, potpuno nov pristup donijeli su svojim multimedijalnim projektom: tekstovima, scenskom pojavom te umjetničkim fotografijama kojima su se predstavljali javnosti. Na koncertima su nastupali okruženi bodiljikavom žicom, u poderanoj odjeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana kao simbolima zaštite. Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na sceni, predstavljao otuđenog čovjeka, van vremena i prostora. Sa koferom pored sebe izgledao je kao neki prognanik s planeta. Tijekom koncerta nije bilo najava pjesama ni zahvaljivanja publici. U početnoj fazi djelovanja grupe bit će uključeno oko 20 stalnih suradnika iz različitih segmenata djelovanja: slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film. Za naziv grupe članovi su imali nekoliko prijedloga, ali ih je Obradović ipak ubijedio da je Atomsko Sklonište najprihvatljivije ime.

Pored Obradovića, koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (vokalni solist), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Iz čisto marketinških razloga proglašavaju se punk grupom iako nisu ni znali što je to punk. Uspjeli su zainteresirati javnost. Godine 1977. često nastupaju u Puli, ali Puljani ih ne primaju dobro. U njima se zbog toga javlja razočaranje, ali i pozitivan inat. Krajem sezone na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili široj rock publici, bio je na Boom festivalu u Novom Sadu, krajem 1977. Izvještaj sa Boom festivala ’77 objavljen je u časopisu Džuboks, u siječnju 1978.:
”Kao drugi predstavnici našeg ”novog talasa” predstavili su se istarski rockeri Atomsko Sklonište. Kao kod Tetke Ane i njihovo punk usmerenje može se obeležiti pre kao praćenje najnovijih trendova nego istinsko opredeljenje. Muzika koju sviraju najbolje se može uporediti sa teškometalnim delom repertoara Uriah Heep, a šta njen vođa misli o punku mogli ste pročitati u jednom od prošlih brojeva Džuboksa. I njihovi tekstovi po svojim temama pre pripadaju opštim temama hipi mitologije (antiratni i ekološki, koliko sam ja uspeo da razberem), a odrpana odela se odmah posle nastupa zamenjuju klasičnom jeans regalijom. Ipak, u jednom trenutku njihov nastup je poprimio pravu punkersku dozu neumerenosti i provokacije. To je bilo kada je na pozornicu uleteo jedan kepec i sa članovima grupe otpevao završnu kompoziciju. To je izazvalo priličnu pažnju i komešanje u već zamorenoj publici i usled toga navelo je neke ljude, na Festivalu nisu bili samo radi zabave, da izjave da su Atomsko Sklonište jedna od grupa koje obećavaju.”

Nešto kasnije sa većim uspjehom nastupaju u omladinskom domu Uljanik i odlučuju da umjesto značajnije organizacije koncerata, svoje snage usmjere na snimanje prve ploče. Nakon što su ih odbili u dvjema najvećim diskografskim kućama, zagrebačkom Jugotonu (čija će ih komisija odbacivati čak 6 puta) i beogradskom PGP RTB-u, Sklonište doživljava još jedno u nizu razočaranja. Kao spas pojavljuje se RTV Ljubljana s kojom potpisuju ekskluzivni ugovor. Album prvijenac (na kome su se predstavili pojačani Rudolfom Grumom koji je pjevao prateće vokale) snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u ožujku 1978., u vrijeme kad nijedan član Atomskog Skloništa nije imao gramofon.

Uz prve abume Time-a i Drugog Načina, to je jedan od najupečatljivijih prvijenaca ex yu rocka. Krenuli su žestoko: bio je to klasični hard rok. Bili su jedna od rijetkih grupa koja nije u svoje stvaralaštvo uplitala narodni melos. Dominirali su hard rock rifovi, s upečatljivim klavijaturama, zadivljujućim vokalom i čvrstom produkcijom. Album je zaprepastio kritičare svojim neobičnim konceptom i drugačijim pogledom na svijet. Tekstovi su bili nešto što tada nije postojalo na ovim prostorima. Tekstopisac Boško Obradović je na prvom albumu ponudio mnoštvo potresnih i kataklizmičkih stihova. Za razliku od drugih grupa koje su uglavnom imale ljubavne tekstove, Obradović je u svojim tekstovima obrađivao socijalne, političke i antiratne teme. Dominiraju proročanski tekstovi kojima su glavne teme ratovanja, nekontrolirani razvoj civilizacije, loše stanje u društvu i sl. Zatečeni kritičari rock glazbe oštro su napali Atomce.Tekstove su nazivali”banalnim” i ”plitkim”, “besmislenim” i “smješnim”. Ideje Skloništa činile su im se nejasnim i nedorečenim. Očigledno, u to vrijeme riječi rat, rušenje, droga, panika, psihoza, racija, ... su se činile previše dalekim i neshvatljivim za rock’n’roll umjetnost na našim prostorima. Petnaestak godina kasnije na Balkanu će sve biti drugačije, i ono o čemu je Boško Obradović pjevao, postat će surova stvarnost. Time su kritičari započeli pravi ”rat” protiv Atomskog Skloništa koji će sa promjenljivom žestinom trajati narednih desetak godina. Atomci odgovaraju na to žestoko, i koriste svaku priliku da i oni pređu u napad razračunavajući se sa kritičarima u čemu su glavni bili Boško Obradović i Bruno Langer.

Hitovi s prvog albuma su dans svima poznate stvari: ”Kinematograf Našeg Djetinjstva”, ”Tko Će Tad Na Zgarištu Reći”, potresna priča ”Saznao Sam Dijagnozu” te ”Pomorac Sam Majko”, glazbeno i zasigurno najimpresivnija sa snažnim gitarskim rifovima i izuzetnim solom na klavijaturama. Tekstualno najupečatljivija je “himna” grupe : ”Ne Cvikaj Generacijo”, sa interesantnim dječijim zborom u refrenu.
Tu su još i ”Umro Je Najveći Mrav” koja nam donosi sporiji tempo i laganiju glazbu s predivnim gitarskim uvodom, te snažan tekst o moralnim problemima u društvu. Predivna ”Poslednji Let Boinga 707” (sa odličnim uvodom na bas gitari) daje zaokret ka ljubavnoj temi i dotiče se hipi ideologije. ”Otmica Naše Ljubavi” je još jedna žestoka hard rock pjesma, dok album zatvara melankolična ”Nek Vam Je Sa Srećom”. Tekstopiac je Obradović dok su glazbu skladali, Gužvan te Blažić i Langer u duetu.

Dizajn omota (rad Ivana Obrovca) je takođe malo remek -djelo: dječje lice simbolizira zemaljsku kuglu, a oko nje je, sa svih strana, opasnost. Na rubovima omota nanizano je 46 zastava država iz raznih dijelova svijeta. Jedina koja se leprša je zastava tadašnje SFRJ.

I tu nije kraj, priča se nastavlja. Toliko zanimljivosti i trajanje jedne glazbene povijesti ne može stati u nekoliko redaka. Stoga do nastavka, lijep pozdrav! I da, otkrijte čari Atomaca.

Za RiRock.com prilagodila Iva Major
Izvori: Wikipedija, časopisi: Pop Rock, Studio, Džuboks, enciklopedija: International Who’s Who in Music, Volume Two: Popular Music.

Objavljeno 15.01.2009.