Neil McCormick - Autorizirana biografija ”U2 o U2”

Duhovito, pronicavo i zapanjujuće iskreno, U2 i njihov menadžer Paul McGuinness, kroz ’U2 o U2’ i slike iz vlastite zbirke uvode nas u skriveni svijet, po mnogima, najveće rock grupe našeg doba.

Grozne frizure, još gori mamurluci, molitvena okupljanja i divlje zabave, susreti s predsjednicima i papom, intimni trenuci nastajanja svih njihovih klasičnih pjesama: sve je okupljeno u ovoj izvanrednoj knjizi, pisanoj pod nadzorom same grupe U2 s jednakim stilom, nepogrešivom preciznošću i strašću za esenciju koji su nam tako poznate iz njihove glazbene karijere.

Godine 1975., četiri tinejdžera iz Škole Mount Temple u Dublinu, okupilo se pretrpanoj kuhinji kako bi porazgovaralo o stvaranju grupe. Bubnjevi su jedva stali u sobu, vodeći je gitarist svirao na gitari iz kućne radinosti, basist jedva da je znao svirati, a nitko nije želio biti pjevač. Više od trideset godina kasnije, Bono, The Edge, Adam Clayton i Larry Mullen Jr. još su zajedno, povezani snažnim osjećajem odanosti, strastvenim idealizmom i usrdnom vjerom u moć rock and rolla da promijeni svijet.

U epskom putovanju koje ih je iz Dublina odvelo na mnoge svjetske stadione, U2 je prodao preko 130 milijuna albuma, zauzeo prvo mjesto top-ljestvica diljem svijeta, uveo revoluciju u nastupe uživo, predvodio političke kampanje i stvarao glazbu koja je odredila naše doba.

Od anarhističkih dana i njihova punkerskog porijekla sedamdesetih, kroz uspon do statusa superzvijezda u osamdesetima s epskim albumom ’The Joshua Tree’, mračnom postmodernističkom ironijom ’Achtung, Baby’ u devedesetima te, naposljetku, velikog povratka u dvadeset i prvom stoljeću kao najveće i najodvažnije rock grupe, priča o U2 priča je o vjeri, ljubavi, drami, obitelji, rođenju, smrti, preživljavanju, sukobima, krizama, stvaralaštvu... i mnogo smijeha, iz pera odličnog Neil McCormicka.

Naši prijatelji sa U2croatia.net stranice u suradnji s izdavačem autorizirane biografije grupe U2 na hrvatskom jeziku donose ekskluzivne ulomke iz ove knjige. Pročitajte dio Bono Voxovih razmišljanja po prvi put objavljena u ovoj knjizi:
Ponekad se ljudima čini da sam ušao u U2 da spasim svijet. Ušao sam u U2 da spasim sebe. Na ulici susrećem ljude koji mi prilaze kao da sam Mahatma Gandhi.

Kad netko kaže “budi pozdravljen, čovječe mira”, čujem kako se Larry tiho smije: “Imaš sreću što te nije razbio.” Grupa se jako čudi što me privlači nenasilje jer znaju da se nitko ne može toliko udaljiti od pjesama kao pjevač. Oni znaju da me toliko privlače ti likovi, junaci pjesama, zato što je moj život i karakter vrlo daleko od njih. U meni nešto kipti, ali ne samo nepravda.

Naučio sam biti uljudan da to prikrijem. Sada sam bolji u tome, ali nekad je bilo teško govoriti sa mnom nakon koncerta, zato što bih sat vremena ludovao, a kad koncert ne bi prošao dobro, osjećao sam se prevareno i bolno. Kad dođete iza kulisa naših koncerata, to je kao da ulazite u svlačionicu nakon boksačkog meča ili nogometne utakmice, a ne u rokersku garderobu. Pazite, za U2 svaka večer mora biti najbolja večer. Ako nije najbolja, mora se naći razlog. Imamo vrlo visoke standarde i nikad ne zaboravljamo od koga živimo. Naša publika zaslužuje najbolju moguću zbirku pjesama, a ne odrađivanje nekakvog džuboksa da nam ne bude dosadno. Mogu osjetiti kad publika počne gubiti interes, a onda mi dođe da bacim petardu u taj dio publike, a petarda bih vjerojatno bio ja. Zapalim fitilj i gledam što će biti.

Pjevati te pjesme, podignuti glas u visine, zahtijeva strahovitu koncentraciju i predanost. Moraš ući u pjesme i proživjeti ih. Tako stojiš usred Derryja i pjevaš “Sunday, Bloody Sunday” ili stojiš u Memphisu na skupu za građanska prava s dr. Kingom i pjevaš “Pride in the Name of Love”. Ja sam usred toga. Imaš prijatelja koji sebi uništava život s vrećicom heroina. To je “Bad”. Uđeš u osjećaje. Mislim da je grupa jako dobro shvatila da ulazim u sve. Sigurno im je znalo biti jako teško, zato što im pjevač nekamo odlazi.

Teško je promijeniti ljudsku narav, treba vremena za to. U duhovnom se životu može dogoditi iznimna preobrazba - tvoje karakterne mane ne nestanu, ali počnu raditi za tebe. Negativno postaje pozitivno: imaš veliku gubicu, pa postaneš pjevač. Nesiguran si, pa postaneš izvođač koji želi pljesak. Čuo sam priče o ljudima kojima se život okrenuo naglavce u jednom čudesnom trenutku, o ljudima koji su se riješili ovisnosti nakon jedne molitve, o spašenim vezama gdje su obje strane pustile Boga da radi. Ali sa mnom nije bilo tako. Koliko god govorio “bio sam izgubljen, sada sam nađen”, točnije je reći “bio sam stvarno izgubljen, a sada sam malo manje”. Pa još manje i još manje. To je za mene duhovni život. Redovno popravljati i resetirati kompjuter, čitati sitna slova u priručniku za uporabu. Tako sam se malo-pomalo obnovio u nešto bolje. Ali trebale su mi godine, a još nije gotovo...

Neka Edgeova razmišljanja:
Kad u studiju sviraš električnu gitaru s pojačalom Marshall, pa ga pojačaš toliko da se zvuk više ne može dobro prenositi, stvorio si efekt kompresije. Kao da je zvuk previše eksplozivan da bi ga zvučnici obuhvatili. Čini ti se da se sve zgužvalo, a zapravo se to događa ušnom bubnjiću kad ga pogodi nevjerojatno glasan zvuk - prirodno se zatvori. Zvučno uzbuđenje je ono što ljudi vole u rock ‘n’ rollu. Ne možeš to dobiti s akustičnom gitarom.

Zvuk električne gitare ima neku čudnu magiju. Gitare Stratocaster, Telecaster, Les Paul ili Explorer zapravo su obični komadi drveta s vratom, žicama i pragovima, ali zapanjujuće se razlikuju i svaka od njih drukčije reagira na uređaje za efekte i pojačala.

Nisam vezan ni uz koju posebnu gitaru, nisam tako sentimentalan. Samo vidim razne mogućnosti koje mi nude. Očaran sam zvukom i načinima kako ga današnja tehnologija oblikuje. Danas mi je nemoguće zamisliti život izvan glazbe, ali iskreno ne znam bih li ikad postao profesionalni glazbenik da me U2 nije uvjerio da to mogu. Zajedno smo otkad smo odrasli, što pokazuje nevjerojatnu predanost i drugarstvo između četvorice ljudi koji su 1975. odlučili osnovati grupu. Sve ono zbog čega smo se tada radovali još postoji.

I danas izvrsno radimo zajedno, smišljamo nove ideje i sviramo emotivne, uzbudljive, duhovne koncerte, na kojima osjećam da se može dogoditi bilo što.

U nekom smislu, U2 je vrlo neprilagođena grupa. Postali smo takvima zato što nismo bili pretjerano sposobni kao glazbenici. Nismo znali svirati tuđe pjesme, pa smo morali napisati svoje. Ta glazbena neprilagođenost može nas zaskočiti i danas. Ponekad, dok se spremamo za putovanje, ponovo slušam naše stare stvari i zbunjeno se pitam: “Kako sam to odsvirao? Ovo je čudno, odakle mi to?” Ali nekako smo uspjeli od slabosti napraviti prednosti. Iako nismo glazbeno najsposobnija grupa u povijesti rock ‘n’ rolla, mislim da smo vrlo originalni.

Slaganje između karaktera je važan element. Bono je predsjednik i osnivač Kluba megalomana. Ima neobuzdanu potrebu za veličinom i strast za životom. Želi proživjeti sve, pa je vrlo ranjiv. Ponekad se brinem da su mediji od njega i njegovih stavova stvorili mit. Nadam se da će ljudi unatoč silnim pričama shvatiti da je Bono samo čovjek koji traži sebe. Svatko se mora boriti da otkrije što zapravo radi i kamo želi poći. U2 piše pjesme o toj borbi, ali jednako se pitamo kao i drugi.

Bono me privlači na razne načine. Znatiželjan sam, zato tražim načine da stvaram svježu i novu glazbu, a mogu se držati jednog smjera dok ne ostvarimo cilj. Ako je Bono u Klubu megalomana, ja možda spadam u Klub radoholičara. Nas dvojica zapravo izvlačimo odlučnost, koncentraciju i snagu jedan od drugoga.

Adam i Larry čine protutežu Bonu i meni. Adam ima čudesnu dušu, on je pritajena savjest grupe. U ranim danima, kad smo se mi ostali razmahivali svojim kršćanstvom, Adam je zapravo bio najveći kršćanin zbog svoje snošljivosti i čovječnosti. U nekom smislu, budući da se ne mora toliko brinuti za glazbu i stihove, može pridonositi stvari kojih se nikad ne biste sjetili, ubaciti nešto što nema veze s razgovorom. On je naš džoker, rođena avangarda. Larry je praktičar, on je pouzdana i vrlo oprezna osoba, uvijek nas spušta na zemlju kad se previše zanosimo. Uvijek je za kormilom broda i pazi da se ne nasučemo, dok ja gledam dalekozorom na drugu stranu, Bono visi s jarbola, a Adam nešto prčka u strojarnici.

Zajedno smo odrasli, zajedno smo naučili svirati. Često mi se čini da čitamo misli jedni drugima. Kad Bono pjeva, osjećam što želi od akorda. Čak i kad sjedim sam i pišem, čujem njegov glas dok promišljam nove ideje. Ali najzanimljivije je kad te pjesme idu u drugu fazu, pa dođu Adam i Larry i sviraju s nama - to je kao druga evolucija. Uostalom, mislim da je prednost ove grupe što zna iskoristiti četiri različita gledišta. Dobiva se nešto mnogo veće nego što bi itko od nas postigao sam.

Adam Clayton kaže:
Uvijek sam htio biti roker. Kad sam s petnaest godina dobio prvu bas gitaru, nije mi više trebalo ništa. Nisam ni imao drugo u životu.

Da U2 nije uspio, Bog zna gdje bih završio. Zapravo se nisam brinuo, jer sam ionako imao strahovito mnogo ambicije i energije, koju sam iskoristio da postanem čovjek kakav sam htio biti. Uzeo sam sve što mi je život nudio, pa kad se ukazala prilika, živio sam punom parom. Onda sam krenuo dalje, riješio se automobila, odbacio neke stvari u svojem načinu života. Skrasio sam se sa Susie. Otkrio sam da sam zapravo jednostavnija i smirenija osoba nego što sam ikad sanjao. Uvidio sam da ne putujem zbog imidža rock ‘n’ rolla, nego zbog glazbe i prijateljstva. Snimanje glazbe u ovoj grupi nije zabava nego rad. Kad vježbamo, ne pucamo od smijeha i veselja. Često nam Bono kaže da ne valjamo ništa, a pritom misli i na sebe. U studiju vlada napetost. Moramo vrlo brzo procjenjivati stvari, a ako nisu genijalne, nisu dovoljno dobre. To zna biti težak radni okoliš, moraš biti spreman braniti svoje ili pustiti da drugi gaze tvoju ideju. Stvaranje iscrpi čovjeka. Kao da moramo isprobati sve mogućnosti i istražiti svaki put prije nego što izaberemo konačnu verziju. Pjesme idu od A do Z i često opet natrag do A. Trudimo se zgrabiti nešto što bježi, nešto što pokazuje gdje smo u emotivnom, tjelesnom i duhovnom smislu, ali mora biti svježe i uzbudljivo. Ako nije najbolje moguće, zašto uopće raditi?

Nema sumnje da je Bono naš motor. Kako god opisivali Bona, nećete naći prave riječi jer u njemu ima toliko toga. Reći da je on zbirka suprotnosti jedva malo pomaže. Strašno je pametan i sposoban, on je strateg s nesmiljenom logikom, ali ne bi znao skuhati jaje. No nema veze, jer ga kuhanje jaja ne zanima. Urođeno mu je da bude glavni mužjak u krdu. Bez problema odluči što želi i onda to uzme. Ne vidi ograničenja, samo mogućnosti. On je nekakva svijest grupe, predstavlja nešto u svima nama.

I Edge je vrlo ambiciozan i preuzetan, ali to bi vam moglo promaknuti ako ga ne poznajete dobro, zato što je toliko čovječan i drag. Uvijek misli na druge. Ako usred noći radi nešto svoje, a vi ga zamolite da vam pomogne, svu će pažnju usmjeriti na rješavanje vašeg problema. Divan je prijatelj i suradnik, vrlo oštrouman. Bono traži rezultate, a Edge gleda pojedinosti. To je snažan spoj stvaralačkih sila.

Larry je vrlo osjetljiv momak i vrlo odan prijatelj. Osim toga, sve mu je crno-bijelo. Gleda na svijet kao na bubnjanje: ili držiš ritam ili ne, nema nijansi. Inače, obično sam ja taj koji ne drži ritam. Ali Larry je strahovito nadaren bubnjar. Tko zna kako to uspijeva, ali samo dođe i odsvira stvar. Zna doći iz teretane, sjesti za bubnjeve i raspaliti. Kad on to radi, izgleda vrlo jednostavno.

Ne znam čime ja pridonosim grupi. Ne nužno bas gitarom. Ponekad je svira Edge, ponekad Bono. Nije rezervirana za mene. Preživjeti će najbolja ideja, bez obzira tko je smisli. Ali kad grupa svira zajedno, nešto se dogodi. Nešto neopipljivo, ali to me uvijek najviše uzbuđivalo. Na tome smo izgradili U2, na iskri uzbuđenja i energije među nama, ali moramo biti zajedno da se to ostvari, zaključuje Adam Clayton u biografiji grupe U2.

Link: www.naklada-ljevak.hr

Robert Paulić / Artist info

Objavljeno 17.11.2006.