Nick Hornby – 31 pjesma
Tko ima Hornby-evu knjigu o kojoj pišemo u ovoj kolumni je kao da ima dvostruki CD-e, i to ne običan CD-e, već onaj koji je sastavio, ne ludi šeširdžija, nego urednik šviknut sto posto. Budući da je riječ o knjizi koja melodijom slova, umjesto melodijom nota svira jednu životnu priču, CD-e, odnosno knjiga ”31 pjesma” sasvim je OK. Čak i više od toga. U nju se zaljubiš na prvo slovo, odnosno na prvoj stranici koju pročitaš, a nije važno čitaš li onu pod rednim brojem jedan, 31, ili pak 188 tj. zadnju.
Ukoliko se ljubav ne javi tada, javiti se neće nikada i najbolje je čitaču neupućenom u to što drži u rukama, jednostavno to nešto što se zove Hornbyjeva ”31 pjesma” odložiti, pokloniti, ili jednostavno smatrati promašenom investicijom. Drugim riječima – ovu knjigu obožavat će oni koji inače vole Nicka, i oni koji jednakim intenzitetom vole i slova, i glazbu. I to ne neku glazbu, nego rock glazbu u svim njezinim vrstama i podvrstama. Dobro, mogu probati i oni koji vole slova ,a glazbu nešto manje, no nije im nešto strano. Uostalom, u tu kategoriju spadam i ja. Uvijek najprije tekst, pa onda glazba.
Nisk Hornby – 31 songs, knjiga je koja štošta skriva i razotkriva između korica, a sam Hornby govoreći o svom uratku kazao je sljedeće - ni jedna od pjesama koje volim mi ne znači ništa kao glazba, nego samo kao uspomena, a nije mi bila namjera pisati o uspomenama. To nije smisao ove zbirke. Želio sam pisati ponajprije o onim odlikama tih pjesama zbog kojih sam ih i zavolio, a ne o onome što sam ja upisao u njih. Kad me tkogod upita kakvu glazbu volim, shvatim da mi nije nimalo lako odgovoriti na to pitanje jer ljude obično zanimaju imena, a ja im mogu dati samo naziv pjesama. I gotovo sve što o njima mogu reći jest da ih volim, da rado pjevušim uz njih, da prisiljavam druge ljude da ih slušaju i da se naljutim ako se tim drugim ljudima pjesme ne svide onoliko koliko su se svidjele meni.
Eto, tako o svojim kratkim esejima o glazbi zbori autor. Možda je ovo knjiga generacije, ono što se zove generacijskim djelom, a možda i nije, jer i u mojoj, i u vašoj, i u svačijoj generaciji vrijedi ona – sto ljudi, sto ukusa. Stoga, ja generacijsko pitanje ovdje ne bih potezala. Ustvari, ne bih potezala ništa što već Hornby nije potegnuo, a potegnuo je, bolje reći upregnuo je tisuće konja za samo 31 pjesmu koju spominje. Ali spominje Hornby i stotine ljudi, situacija i dogodovština vezanih uz te pjesme.
Listajući Hornbyjevu 31 pjesmu spomenut ćemo samo neke, a on je spomenuo mnoge – i Brucea Springsteena, i Nelly Furtado, pa Zeppeline, Santanu, Roda Stewarta, Dylana, Aimme Mann, Ian Dury, i mnoge druge, ali ne zato što oni nešto silno vrijede u svijetu glazbe, već zato što vrijede njemu kao uspomene. Primjerice Hornby govoreći o Santani i njegovom djelu imena „Samba Pa Ti“, ne govori o Santani kao glazbenom virtuozu, već o skladbi za koju je kao mulac mislio da pjeva o seksu, i maštajući o tom istom seksu zamišljao kako će se baš njegov onaj ”prvi put” zbiti dok svira ta stvar. I naravno da tomu nije bilo tako, i naravno da je sviralo nešto ili nije sviralo ništa dok je Hornby doživljavao svoj ”veliki prasak”, ali koga briga, u njegovoj je svijesti uvijek Santanina stvar ”Samba Pa Ti” ostala sinonim onog prvog još uvijek i nevinog, i nespretnog seksa.
Svatko od nas ima neku svoju, nazovimo, glazbenu uspomenu, ali dok ne napišemo svoju ”pjesmaricu” dobro je došla i ova Hornbyjeva. Štoviše, prava je to stvar, a nit ima neku astronomsku cijenu, nit ju je teško pronaći. Put u prvu knjižaru, i imate svoj ne samo čitajući, nego i svirajući dupli CD-e. Sve je samo stvar mašte, a u ovom slučaju i istraživanja, jer recimo ja, za neke sam glazbenike prvi put čula od Hornbyja, našla ih, poslušala i tek onda rekla – sva sreća da knjiga nije odraz Hornbyjevog glazbenog ukusa, već isključivo emocija koje su te neke stvari, u nekim situacijama probudile u njemu.
Uostalom ako vam se ne svidi ”31 pjesma” Nickyja Hornbyja, uvijek možete napisati svoju.
Slavica Mrkić - Modrić
Objavljeno 21.11.2008.
