Open air festivali
Bog je čovjeku na Zemlji podario četiri godišnja doba. Čovjek se shodno atmosferskim uvjetima u tim godišnjim dobima i ponašao. Ujesen bi brao grožđe, zimi bi se zavukao u kuću, u proljeće bi se zaljubljivao. A ljeti, ljeti bi skupio ekipu i zapalio na neki opaki open air!
Glazba je stvorena kako bi se ljeti izvodila na otvorenom. Jer gotovo da ne postoji ništa što bi se moglo usporediti sa feelingom koji te pere dok se okružen sa desetak tisuća svojih najboljih prijatelja kreveljiš na prostranoj livadi okupanoj suncem i pjevaš ono što ćeš za dvadesetak godina zvati himnama svoje mladosti. Jasno je iščitati kako su ljetni festivali, puno, puno više od glazbenog događaja. Oni su zapravo savršeno okupljanje ogromnog broja srodnih duša, a samim time i nezaobilazni sociološki fenomen koji na cjelokupno društvo ima ogroman utjecaj.
Prvo da razjasnimo što je to uopće open-air jer u hrvatskom do sada nismo uspjeli pronaći odgovarajuću inačicu, a sudeći po složnosti naših akademika nikada ni nećemo. Open-air je dakle, glazbeni koncert na otvorenom koji se događa uglavnom ljeti i podrazumijeva velik broj izvođača te trajanje od najmanje dva dana. U današnjem se smislu za isto značenje često upotrebljava i izraz «rock festival» jer je podsjetimo se, baš rock’n’roll bio prvi pokret koji je uspio na livadu dovući na desetke tisuća što buntovne što tripom razdragane mladeži kojoj je zelena livada (kao i sve ostalo) vjerovatno izgledala ljubičasto.
No, nije to sve baš tako jednostavno pa bi valjalo krenuti redom. Naime, danas popularni rock festivali trebali bi odati počast svom starijem bratu jazzu jer upravo su jazzeri još kasnih 50ih i 60ih bili prvi koji su se sjetili ljeti, iz zadimljenih barova na livadu izvesti ekipu samo naizgled manje zabijenu nego što su to kasnije bili hipici. Ti festivali nisu bili toliko masovni, a tradicionalno su se održavali u Newportu, Rhode Islandu i Montereyu – sva su tri grada u Americi. Smatra se kako je izvjesni gospodin George Wein koji je bio idejni začetnik prvog takvog festivala upravo u Newportu, «tata» svih open-airova. Sredinom 60ih je sa sve većom popularnošću folk mjuze rasla i potreba za takvim festivalima, ali nije dolazilo do nekih revolucionarnih preokreta, već su gore navedeni postojeći festivali tada jednostavno proširili opus svoga djelovanja te postali «jazz i folk» festivali,a opet je predvodnik takve promijene bio festival u Newportu.
Sve je to tako vozilo poprilično mirno i uljuđeno, bez nekih većih ekscesa. Ljudi su se na festivalskim okupljanjima pojavljivali uglavnom zbog glazbe jer sociološka komponenta nije postojala. Sve do famoznih kasnih 60ih i pojave «djece cvijeća». Suprotno uvriježenom vjerovanju, prvi rock festival u formi kakvim ga danas doživljavamo nije bio Woodstock, već Monterey u lipnju 1967. Festival nabijen energijom hippie pokreta koji je propagirao novu pozitivnu životnu silu kojoj je izvor u raznovrsnosti, najavio je svijetu rođenje novog načina razmišljanja. Pod okriljem «Svi će ljudi biti braća» ideje, furao se pluralizam koji je bio očit već pri samom pogledu na listu izvođača na kojoj su bili: Simon& Garfunkel, Jimi Hendrix, Otis Redding, Hugh Masakela i Ravi Shankar. Monterey je bio potpuno neprofitabilan i antiestablišmentski festival i svi su glazbenici svjesno nastupali bez novčane naknade. Festival je bio dobro organiziran i bez većih ekscesa, a sa ciljem širienja poruke.To je i uspio - i te kako!
Na temeljima Montereya uskoro se izgradila čitava jedna zajednica nježnih anarhista inspiriranih revolucionarnom politikom, opijenih glazbom, omamljenih drogom i povezanih ljubavlju. Dotad su već i lovatori skužili da bi na takvoj masovki mogli dići i neku lovu pa su svoj toj ekipi u kolovozu 1969. odlučili organizirati jedan festivalčić koji se zvao Woodstock. Zbog pojave nevjerovatnog broja ljudi čitava je infrastruktura ošla u k....Srušene su ograde, bilo je afera sa ulazom i kartama, smeća je bilo posvuda, medicinske pomoći nigdje – potpuna logistička i financijska katastrofa organizatora iz koje je izrastao najpopularniji open-air svih vremena. Samo tri i pol mjeseca nakon toga dogodio se Altamont kojim je jedna preluda era i završila. Naime, završetak američke turneje Rolling Stonesa kulminirao je u San Franciscu u kaosu i tragediji koju su dobrim dijelom izazvali Hells Angelsi koji su u Altamontu bili zaposleni kao redari. Tako je nedugo nakon Woodstocka u kojem je unatoč nevjerovatno lošim uvjetima pobijedila ljubav, u Altamontu došlo do najgoreg. Festivali su kao forma opstali i u 70ima kad su razni biznismeni, kako to uvijek biva, na nečemu što je nastalo kao bunt protiv njima sličnih,uspjeli zaraditi ogromne novce.
U 80ima dolazi do novih festivalskih tendencija. Na svijetlom primjeru Geldofova «Live Aida» koji je početkom osamdesetih totalno razvalio i pomogao milijunima gladnih u Africi počeli su se organizirati nebrojeni drugi spektakularni humanitarci. Cijeli je taj period bio omražen od strane glazbene industrije koja više nije mogla tržiti lovu od velikih koncerata, a javna je tajna da osim Live Aida niti jedan veliki humanitarac nije bio u baš nekom značajnom plusu. Najviše je popušio «US Festival» 1983. koji je da se pokrije trebao prodati nevjerovatnih 800 000 karata. Prodali su 300 000. Dodatnu je zbrku svojom pojavom stvorio i MTV jer su se počeli organizirati razni ljetni festivali kojima se pokušalo zaraditi prodajući prava MTVju, a bandovi su bili uvjereni da će se na taj način vrtjeti, a neće biti primorani snimiti spot. I drugi su glazbeni pravci već u 80ima festivalski u potpunosti zaživjeli da bi u 90ima neki (poput elektronske glazbe) doživjeli svoj vrhunac na otvorenim zabavama. U istom je desetljeću većina open air festivala postala godišnji događaj sponzoriran od strane ogromnih svjetskih korporacija.
U cijelom tom moru događanja, opstalo je na desetke velikih festivala koji su stvorili svoje ime i tradiciju. Donnington, Reading, Glastonbury, Ozzfest, Dynamo, Bizarre, Lollapalooza, Pukellpop, Roskilde i mnogi drugi postali su garancija za nezaboravnu zabavu.
Dražen Baljak
Objavljeno 22.09.2005.
