Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Paklena naranča - Antiutopija kao dokaz slobode volje

Paklena naranča - Antiutopija kao dokaz slobode volje”Izbor, zabrundao je dubok jak golos. Vidjao sam da je to glas zatvorskog kopelana. On nema nikakvog izbora, zar ne? Samoodržanje, strah od fizičkog bola, nagoni ga na taj groteskni čin samoponiženja. Neiskrenost toga jasno se vidjela. On prestaje biti počinilac zla. Također prestaje biti biće sposobno za moralni izbor.”
Anthony Burgess: Paklena naranča, Zagrebačka naklada, Zagreb 1999. str.130


Antiutopija je dokaz za postojanje slobodne volje. Naime, deterministi (zastupnici teze da nemamo slobodu volje jer sve što mi činimo je određeno razlozima koji su pak određeni nečim drugim što je nezavisno od nas) tvrde da je svrha kažnjavanja kriminalca u tome da se ispravi njegovo ponašanje. Oni kritiziraju zagovaratelje slobode volje i tvrda da ako postoji sloboda volje, onda je jedini smisao kazne u osveti iz razloga što ne možemo biti sigurni kako će osoba u budućnosti reagirat zato jer može birati. Osoba na kraju krajeva može ponovno opljačkati banku, ma koliko je u zatvoru bili kažnjavana i zlostavljana za svoj zločin. Osim toga osveta se ne slaže sa zaštitom ljudskih prava, nije humana. Prema tome deterministi za sebe drže da su humani, jer se ne svete, te da za njih kazna ima korektivnu vrijednost, da novi razlozi zamjene stare razloge kriminalca te da od krvoločnog nasilnika nastane mirna bubica za koju sa sigurnošću možemo tvrditi da nikada više neće počiniti kazneno djelo.
Tada ako je svačije ponašanje determinirano mi možemo otkriti «formulu» kako ispraviti loša ponašanja i odvesti društvo u sretno utopijsko društvo.
Tako nešto je pokušao znanstveno fantastični pisac Isaac Asimov u svojoj sagi «Fondacija». Tamo matematičar Hary Seldon smišlja formulu za utopijsko društvo i znanost Psihohistoriku koja može predvidjeti buduće događaje na temelju ljudskog djelovanja i samim time može usmjeriti ljudsko ponašanje prema željenom cilju, a to je u Asimovljevom slučaju obnova Galaktičkog carstva.
Ipak i kod njega se može predvidjeti samo ponašanje masa, dok je ponašanje pojedinca nemoguće predvidjeti, pa se pojavom mutanta sa nadljudskim psihičkim moćima Mule, seldonov plan za utopijskim društvom počinje urušavati.
Jasno, kasnije se plan nastavlja, ali tek nakon što je odstranjen mutant. Situacija s mutantom ipak pokazuje da ponašanje nije determinirano jer mi možemo usmjeravati masu, ali ako je neki pojedinac iznimno jak kao Ahil ili mutant Mula onda on na temelju svojih nepredvidljivih želja usmjerava masu i ništa se ne može predvidjeti, pogotovo ako uz iznimnu psihofizičku snagu je mutant još hirovit. Dovoljno jak pojedinac s dovoljno volje može djelovati protiv prirode i mase.
Također je opasno ako se ljudsko ponašanje želi usmjeriti prema nekom određenom cilju ili idealnom društvu, jer to onda dovodi do totalitarnih režima, čak i ako su namjere za idealnim društvo dobra. Put u pakao je popločan dobrim namjerama, a jedan od najboljih prikaza takvog puta u pakao je roman Anthony Burgessa «Paklena naranča» po kome je snimljen istoimeni film redatelja Stanleya Kubrika.
Zbog povećanog broja nasilja, država je odlučila programirati kriminalce tako da uvijek kada dobiju želju za nasiljem osjete neizdrživu bol koja ih odvrati od nasilja. Cilj države je bio da takvom metodom stvore društvo bez nasilja i kriminala. Prvi koji se javio za tu metodu je maloljetni ubojica i «ultra nasilnik» Alex.
Nakon tretmana, odnosno programiranja Alex ne čini zlo zato što ne želi, već zato što je uvjetovano da se pojavom želje za nasiljem kod njega javi fizička mučnina koja prolazi tek kada on prestane željeti nasilje. Drugim riječima, moguće je programirati tijelo, ali um i dalje ostaje slobodan.
Ipak se perverzni zatvorski svećenik buni da takvo uvjetovano ponašanje negira slobodu volje. Pa donekle je u pravu, budući da je Alex imao volju za nasilje, ali mu uvjetovanost ponašanja to nije dopustila, pa prema tome nije imao slobodu volje.
Navedena situacija sa Alexom je najbolji argument u prilog zagovaratelja slobode volje, iz razloga što pokazuje da je uvjetovano ponašanje nezavisno od naše želje. Naša volja nije determinirana, a kada bi netko raskinuo vezu između naše volje i tijela, tek tada bi bio moguć determinizam, budući da bi se moje tijelo ponašalo isključivo prema poticajima okoline (mučnina u trbuhu, vremenske prilike, itd...), a ne prema željama našega uma.
Sloboda volje se sastoji u tome da ja mogu hodati bez kišobrana po kiši ako to odlučim bez obzira što ću pokisnuti i da mogu biti nasilan ako to odlučim bez obzira što će me okolina osuditi zbog toga. Naše želje su nezavisne od prirodnih i društvenih okolnosti.
Međutim ako netko programira moje ponašanje tako da uvijek kada izlazim na kišu bez kišobrana osjećam neizdrživu bol, onda ta osoba onemogućuje moj izbor, ja bih htio hodati po kiši bez kišobrana, ali zbog ogromne boli ne mogu svoju namjeru ostvariti. I to bi bio pravi primjer determinizma. Ali determinizam je neostvariv, jer sve dok postoji svjesna želja da se nešto napravi ljudi će pokušati preći sve granice da svoju namjeru ostvare. Zato što je cijelo vrijeme žudio za nasiljem, a tijelo se opiralo njegovim željama Alex se radije odlučio ubiti nego da dalje živi bez slobode. Nije umro, ali mu je zbog skandala koji je izbio ukinuta je uvjetovanost u ponašanju i Alex je ponovno postao nasilan. Roman završava tako da Alex ima novu bandu sa novim imageom i sreće člana svoje stare bande koji je oženjen i postao normalan čovjek. Time autor Anthony Burgess želi reći da je slobodna volja važnija i od morala, odnosno, da ako trebamo birati između totalno moralnog ispravnog svijeta bez slobode volje i zlog svijeta sa slobodom volje trebamo prije izabrati zao svijet sa slobodom volje. Jer uvjet bez koga se ne može biti moralan je sloboda volje.

I upravo su totalitaristička društva ta koja su zla jer nam onemogućuju slobodu izbora. Sloboda izbora je dobro, dok je uniformnost nešto loše. Danas imamo privid slobode izbora. Današnja sloboda se sastoji samo u biranju između marki koje se reklamiraju. Ako neka osoba kupi nešto što se ne reklamira ili nije moderno odmah biva odbačena od društva kao neprilagođena i teže joj je osigurati egzistenciju, budući da će poslodavci prije zaposliti onoga tko odgovara standardima koje postavljaju korporativni marketinški stručnjaci.
Prava sloboda i pravo dobro se nalazi u tome kada osoba temelji svoje ponašanje na razlozima koje je stvorila svojim umovanjem, a ne da temelji svoje ponašanje na sljeđenju drugih. Ako se osoba ponaša u skladu sa razlozima dobivenim vlastitim umovanjem ona se je samospoznala, jer je upoznala svoje sposobnosti i svoje želje je prilagodila sebi, tako da je nitko neće moći uvjeriti u nešto što njoj ne paše, niti će joj moći prodati proizvod koji joj ne treba, niti će toj osobi biti žao zbog toga. S druge strane osoba koja se samo povodi za masom se uopće ne može nazvati čovjekom iz razloga što nije ostvarila kriterije slobode, a taj je već navedeni da temelji svoje ponašanje na razlozima dobivenim vlastitim umovanjem.

Da, osoba koja slijedi masu nije slobodna, nije niti čovjek, takva osoba je rob. Zašto korporativni kapitalizam želi ljude pretvoriti u roblje?

Marin Tomić

Objavljeno 02.11.2005.

Vremeplov

Stvaram glazbu koju i sama želim slušati i za koju želim da je drugi čuju.
Dido