U ovom tekstu pozabavit ću se rock pjesmama koje se bave samoubojstvima. Na razmišljanje o tome me je potakla pjesma grupe Danzig ”How the Gods Kill”. U toj pjesmi sam isčitao gotovo egzistencijalistički gubitak smisla života, odnosno trenutak kada čovjek osjeti mučninu i hladnoću i ispraznost kao u Sartreovom romanu Mučnina, gdje se gola stvarnost bez ljudskog doprinosa u obliku smisla i ljubavi predstavlja kao jedna ”mučna kaša”. U pjesmi se kaže da je nastavak života u toj situaciji inercija jer se pita ”Would you let it go?”, a ako se osoba ipak ubije to je smrt koju su pripremili Bogovi otkrivši nam besmisao stvarnosti što nas plaši, baca iz ravnoteže i ubija. Dakle dilema je ili živjeti po inerciji ili biti božja žrtva? Prava gothic dilema u stilu Danzig muzike.
Još jedna rock pjesma koja se bavi suicidom, a po kojoj je imenovan ovaj tekst je ”Rock and roll suicide” s albuma ”The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders from Mars” Davida Bowiea. U toj pjesmi se samoubojstvo prikazuje kao jedini mogući kraj (da li i nužni?) ”brzosagorjevajućih” rock i pop zvijezda, koje, kada izgube svoj mladalački ili moderan sjaj, gube svoju sljedbu (fanove) time i smisao svog postojanja. Pa ako već ne umru nesretnim slučajem poput nekog slučajnog alkoholnog ili drug owerdosea, jedini način za spašavanje od budućeg životarenja u anonimnosti, običnosti, što im se čini kao život bez smisla i ljubavi - jest samoubojstvo. Drugim riječima, onaj tko smisao pronalazi u toma da bude obožavan od drugih, kada izgubi to obožavanje gubi i smisao svog postojanja.
Po uzoru na Bowieve postavke o duljini života rock zvijezde je utjecala na samoubojstvo pjevača grupe ”Joy Division” Iana Curtisa, prema legendi baš pjesma ”All the young dudes” iz koje se može isčitati da je poželjno umrijeti do 25 godine (citat: Well billy rapped all night about his suicide, How he kick it in the head when he was twenty-five, Speed jive dont want to stay alive, When youre twenty-five). Još jedan rock samoubojica, Kurt Cobain. On se sprdao sa tekstom grupe The Who iz pjesme ”My generation” koji ide: ”Hope I die before I get old” promjenivši je u ”Hope I die before I turn in to Pete Towsent (gitarista grupe The Who, koji je svojim ostankom na životu prekršio svoje obećanje)”, a u svojem oproštajnom pismu je citirao dio teksta iz pjesme ”Hey, hey, my, my (Into the black)” Nieil Younga u kojoj se kaže ”It’s better to burn out than to fade away”. Dakle, to je još stara beatnička težnja iznesena u romanu ”On the Road” Jacka Kerouaca za kratkim životom, ali koji je toliko bogat iskustvima da brzo izgori. Iskustvo kao gorivo života tijela, što ga je više motor je brži ali brže se i troši.
Sad, mnogi će reći da je samoubojstvo slabost, te da je prava vrlina živjeti dalje bez obzira na nepovoljne okolnosti. Ali, stajući u obranu ”brzogorećih zvijezda”, možemo reći da su oni svojim činom pokazali da se ne žele prilagoditi okolnostima koje im nisu povoljne i u trenutku kada su svjesni da ih više ne mogu okrenuti u svoju korist (bilo da su izgubili fanove, nisu više moderni ili im se sve skupa gadi) svojom slobodnom voljom su odlučili okončati si život, učinivši i svoju smrt uzbudljivom kao što su im bile pjesme. Drugim riječima zaključili su da je jedino takva smrt prikladna kao kraj života kojeg su živjeli ili kako se kaže ”Konac djelo krasi”.
Ali od kuda sva ta silna depresija i toliki niz suicid pjesama u rocku? Neko normalnije tumačenje bi bilo da je to bunt mladih naspram starih, doveden do apsurda, odnosno do zabrane da se postane star i postane jedan od onih protiv kojih se buni, stoga ako već ”brzi” život pun nezdravih poroka ne uništi tijelo, samoubojstvo je jedino rješenje da se bude dosljedan u svojoj pobuni. Drugo tumačenje bi bilo takvo da ti rock izvođači imaju sasvim drugačiji pogled na svijet nego što nam nekakva pragmatična paradigma želi prikazati. Pragmatička paradigma stavljanjem ponašanja ljudi unutar standarda življenja rad - odmor, rad - odmor i tako ciklički stvara dosadnu halucinaciju kod većine ljudi, jer su svi podvrgnuti takvom standardu ponašanja i halucinacija proizvedena takvim ponašanjem proglašava se stvarnošću. A svatko tko želi preživjeti mora se prilagoditi toj stvarnosti i odbaciti svoju drugačiju. To se čak i zahtjeva, jer su norme ponašanja usklađene s takvom pragmatičnom halucinacijom, odnosno s izabranom stvarnosti. Rock izvođači i razni umjetnici nezadovoljni su zahtjevom pragmatičnog društva za odbacivanjem svojeg bogatijeg, ”šarenijeg” pogleda na svijet, a suicid pjesme su samo rezultat tog njihovog nezadovoljstva. Oni se ne mogu uklopiti u pragmatičnu paradigmu, jer ono što oni vide, tj. njihova stvarnost, je mnogo ljepše nego ono što se proglašava stvarnošću od strane institucija, koje takvo tumačenje stvarnosti koriste samo da bi ljude zarobile u začaranom krugu ”rad - odmor”, na svoju korist, a na štetu ukupnog društva koje živi mehanički život. Zato, zbog nemogućnosti življenja u svojoj stvarnosti oni se ili ubijaju ili polude. Dok oni koji ostare i prilagode se često postaju sami svoje karikature, što je najgora sudbina i upravo ona koje su R’n’R samoubojice vlastitom odlukom izbjegle.
