Ry Cooder - Strastveni lovac na glazbeno blago

Ryland ”Ry” Peter Cooder, rođen 15. ožujka 1947. godine u Los Angelesu, priznati je američki gitarist, pjevač, kompozitor i strastveni muzikolog koji je svjetsku slavu stekao prepoznatljivim načinom sviranja gitare, posebno ”slide” gitare, i stvaranjem glazbe u različitim glazbenim žanrovima.

Za njega je malo reći da je glazbenik. Puno ispravnije i bliže istini bilo bi opisati ga kao lovca na blago - glazbeno blago. Zahvaljujući Cooderovoj muzikološkoj upornosti i predanosti spašene su mnoge stare pjesme od kojih su već mnoge bile pale u zaborav. On im je udahnuo novi život, oplemenio ih svojom glazbenom senzibilnošću i predstavio ih svijetu. Učinio je mnogo za popularizaciju glazbe koja je u javnosti i medijima bila manje ili nimalo zastupljena, poput meksičke i kubanske.

Prvu pozornost medija i publike Cooder je privukao na sebe 60-ih godina prošlog stoljeća svirajući s tada popularnim glazbenikom i vizualnim umjetnikom Captain Beefheartom i grupom Magic Band. No, Ry Cooder htio je više od članstva u nekom bandu i tako je započeo s traganjem za zaboravljenim pjesmama, nepopularnim žanrovima, glazbom koja nije dopirala do širokih masa.

Njegov album ”Into the Purple Valley” iz 1971. godine bio je ”izložba” zvukova, neobičnih instrumentacija i ”cooderovskih” aranžmana crnačkog bluesa, gospela i bjelačkog countryija. Na albumu se našlo jedanaest pjesama među kojima su i obrade tradicionalne ”Billy the Kid”, ”Hey Porter” Johhny Casha i ”Vigilante Man” Woody Guthriea.

Paralelno uz rad u studiju Ry se posvetio i filmskoj glazbi. Prvi film na kojem je surađivao s drugim glazebnicima u stvaranju soundtracka bio je ”Performance” Donald Cammella i Nicolas Roega iz 1970. godine. Za ovaj je film Cooder napisao pjesme ”Get Away” i ”Powis Square”. Cooderovu glazbu možemo slušati i u Wim Wenderovom filmu iz 1984. godine ”Paris, Texas”, Walter Hillovom filmovima ”The Long Riders” iz 1980. godine za čiji je soundtrack osvojio ”Best Music Award”, ”Southern Comfort” iz 1981. godine i ”Trespass” iz 1992. godine, Brewsterovm ”Millions” iz 1985. godine i ”Last Man Standing” iz 1996. godine, te Mike Nicholsovom filmu ”Primary Colors” iz 1998. godine. U filmu ”Crossroads” umjesto glumca Ralpha Macchioa odsvirao je sve gitarske dionice, ali to nije bio kraj njegovim suradnjama i uplivima u druge umjetnosti, kao što je filmska.

Cooder je poznat kao čest gostujući gitarist na snimanjima popularnih Stonesa. Svoj im je doprinos između ostalog dao i u pjesmama ”Love in Vain” gdje je odsvirao mandolinu i ”Sister Morphine” gdje se čuje njegova slide gitara. Legenda kaže da je Ry kada su Stonesi to zatražili odbio zamijeniti Brian Jonesa na gitari. No, nisu samo Stonesi cijenili Cooderov talent i senzibilnost. Jedinstvenost ovog umjetnika prepoznao je i Van Morrison te je angažirao da mu svira, pogađate, slide gitaru u pjesmi ”Full Force Gale” koja se našla na Vanovom albumu ”Into The Music”. Popis glazbenika s kojima je Ry surađivao podugačak je. Na njemu se među ostalima nalaze i The Chieftains, John Lee Hooker, Pops, Mavis Staples, Gabby Pahinui, Flaco Jimenez i Ali Farka Toure.

Prije desetak godina Cooder je uložio energiju u popularizaciju tradicionalne kubanske glazbe. Okupljanje kubanskih glazbenika u ”Buena Vista Social Club” rezultiralo je istoimenim albumom pod Cooderovom producentskom palicom koji je svijetlost dana ugledao 1997. godine. Album, pjesme ali i sami glazbenici oduševili su publiku širom svijeta. Stvorio se veliki interes za ono što stvaraju i kako stvaraju, te je uskoro snimljen i film o velikanima tradicionalne kubanske glazbe, koji su nakon što su pridobili svijet krenuli na veliku turneju donoseći u gradove mirise i okuse Kube. Glazba na albumu i dokumentarni film inspirirani su klubom koji je djelovao 1940/50-ih. Mnogi glazbenici koji su sudjelovali u stvaranju ovog albuma i sami su bili članovi ”Buena Vista Social Cluba”. 2003. godine Rolling Stone je ovaj album stavio na 260 mjesto u listi ”The 500 Greatest Albums of All Time”. ”Buena Vista” je time postao jedan od dva albuma s ne-engleskog govornog područja na ovoj listi. Cijela priča oko snimanja albuma, a potom i filma, njegovo probijanje i veliki uspjeh postaje još zanimljivija ako znamo kako je uopće došlo do snimanja.
Naime, 1996. godine engleski producent Nick Gold iz World Circuit Recordsa pozvao je Coodera da snime svirku dva afrička glazbenika s Malija u Havani. Ispostavilo se da glazbenici nisu imali potrebnu vizu te nisu mogli ući u Havanu. Cooder i Gold promijenili su plan i odlučili snimiti album s lokalnim glazbenicima, među njima su bili basist Orlando ”Cachaito” López, gitarist Eliades Ochoa, pjevači Manuel ”Puntillita” Licea i Compay Segundo, pijanist Rubén González i glazbeni direktor Juan de Marcos González. Ostalo je legenda.

2005. godine izlazi konceptualni album ”Chávez Ravine” koji govori o meksičko-američkoj zajednici Chávez Ravine koja je demolirana 1950-ih pod izlikom da će se na njenom mjestu sagraditi javni smještaj koji nikada nije sagrađen. Umjesto njega sagrađen je stadion. Na album su uvrštene izvanredne ”Poor Man’s Shangri-La”, ”Don’t Call Me Red”, ”It’s Just Work For Me”, te su svoje vokalno umijeće uz Rya pokazali i Little Willie G., Lalo Guerrero, Ersi Arvizu, Juliette Commagere i Carla Commagere. 2006. godine album je nominiran za Grammyijevu nagradu ”Best Contemporary Folk Album”.

Sljedeći album izlazi 2007. godine pod nazivom ”My Name Is Buddy” i priča priču o mačku koja putuje po svijetu. Album je popraćen knjižicom u kojoj su priče i ilustracije za svaku pjesmu Vincenta Valdeza. Ry Cooderov posljednji album ”I, Flathead”objavljen je u lipnju ove godine. On je posljednji dio tzv. ”California Trilogy”. Mnogi smatraju da se ovim albummom vratio utjecajima glazbe iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Na albumu su svoje mjesto našle pjesme ”Waitin’ for Some Girl”, ”Little Trona Girl”, ”Can I Smoke In Here” i ”Pink-O Boogie”.

Bogata glazbena karijera u vidu mnogobrojnih suradnji, velikog broja studijskih albuma i gostovanja na albumima drugih izvođača pribavila su Cooderu Grammyje za ”Meeting by the River” 1993. godine, ” Talking Timbuktu” u suradnji s Ali Farka Toureom 1995. godine te za ”Buena Vista Social Club” 1998. godine. Još jedno u nizu priznanja stiglo je i od strane Rolling Stonea koji ga je pozicionirao na osmo mjesto ljestvice ”The 100 Greatest Guitarists of All Time”. Za one kojima nagrade ništa ne predstavljaju tu je glazba koja govori sama za sebe. Upravo je ona najbolji dokaz Cooderova talenta i glazbene uspješnosti.

Diskografija:

Performance (1970)
Rising Sons featuring Taj Mahal i Ry Cooder (snimano 1965/66, objavljeno 1992)
Ry Cooder (1971)
Into the Purple Valley (1972)
Boomer’s Story (1972)
Paradise and Lunch (1974)
Chicken Skin Music (1976)
Showtime (1977)
Jazz (1978)
Bop Till You Drop ( 1979)
The Long Riders (1980)
Borderline (1980)
The Slide Area (1982)
Paris, Texas (1985)
Music from Alamo Bay (1985)
Blue City (1986)
Crossroads (1986)
Why Don’t You Try Me Tonight (1986)
Get Rhythm (1987)
Johnny Handsome (1989)
Little Village (1991)
Trespass (1993)
A Meeting By The River (1993) (u suradnji s VM Bhattom)
Geronimo, An American Legend (1993)
King Cake Party (1994) (u suradnji s The Zydeco Party Bandom)
Talking Timbuktu (1994) (u suradnji s Ali Farka Touréom)
Music by Ry Cooder (1995)
Buena Vista Social Club (1997)
The End of Violence (1997)
Mambo Sinuendo (2003) (u suradnji s Manuel Galbánom)
Chávez Ravine (2005)
My Name Is Buddy (2007)
I, Flathead (2008)

John Lee Hooker & Ry Cooder - Live 1992.



Anamarija Simčić

Objavljeno 22.09.2008.