Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Shane Mac Gowan & The Pogues - Crtice iz života

Shane Mac Gowan & The Pogues - Crtice iz životaMacGowan se ne sjeća zbog čega je točno napustio Poguese, osim da mu je bilo ’vraški drago’ što je iz svega toga izašao živ. A zbilo se to 1991, u jeku iscrpljujuće japanske turneje koja je kompletnu postavu benda dovela do ruba izdržljivosti i živaca. Kako je Shane u tom trenutku bio na vrhuncu svoje autorske krize, idealnog sudruga u samosažaljenju pronašao je u sakeu. ’Putovali smo vlakom’, prisjeća se Terry Woods, svirač mandoline. ’Dogovorili su nam dva vagona, a Shane je bio u toliko lošem stanju da smo mu prepustili cijeli jedan vagon. Japanci su prema nama bili iznimno ljubazni i stalno su nam otvarali vrata, ali Shane je u jednom takvom manevru jednostavno ispao iz vlaka na ulicu. Bio je strašno krvav i pao je u nesvijest od udarca. Kad smo ga vratili u hotel, ljudi su mislili da je preživio automobilsku nesreću.’

Trinaest godina kasnije, MacGowan dolazi na vrijeme u jedan dublinski hotel na intervju, a slijedi ga ekipa Poguesa koja se okupila po prvi put nakon 1985. kada je basistica Cait O’Riordan napustila bend zbog napornih turneja. Iako se disciplinirao što se dogovora tiče, MacGowan još uvijek predstavlja vrlo teškog sugovornika jer kod njega nikad ne znate priča li istinu. ’Sve sam to napravio samo radi para’, reći će vam o pjesmama koje su ukrasile albume kao što su ’Red Roses for Me’ (1983), ’Rum, Sodomy and the Lash’ (1985) i ’If I Should Fall From Grace With God’ (1988). Svoju zaslužnost za status koji Poguesi još uvijek imaju vrlo oštro negira: ’Pa ja sam napisao samo nekoliko pjesama. Nisam ja napisao ’Dirty Old Town’, ’The Irish Rover’...’ Kao da namjerno zaboravlja da je upravo on krivac za kultne glazbene minijature kao što su ’A Pair of Brown Eyes’, ’Sally MacLennane’, ’Fairytale of New York’ i mnoge druge.

Kad ga pitate misli li s ponovno okupljenim Poguesima ponovno krenuti stvarati pjesme, zagonetno odgovara: ’Pa meni to ne bi bilo loše... ali zar stvarno mislite da bih vama to rekao? Ha, ha, ha!!!’ Ljudi koji najbolje poznaju Shanea tvrde da bi ponovno okupljanje Poguesa moglo označiti njegov izlazak iz mračnog perioda u kojem je bilo vrlo bizarnih (Sinead O’Connor ga je prijavila policiji jer je na njene oči ušmrkavao heroin), kao i tragičnih epizoda (smrt Kirsty MacColl, pjevačice koja je sa Shaneom odradila ’Fairytale of New York’; prekid ljubavne veze s Victoriom Clark koja mu je bila muza za pjesme poput ’Rainy Night in Soho’).

MacGowan je oduvijek bio vrlo kompleksna i kontradiktorna ličnost, a pjesme su mu zrcalile upravo tu stranu njegovog karaktera – brutalno iskrena i jednostavna, njegova je glazba uvijek imala naglašenu emotivnu dubinu. Iako se njegova osjećajna strana i nije dala naslutiti u samim počecima karijere – MacGowan je upao na londonsku punk scenu 1976, nakon odrastanja na jednoj farmi i stipendije u jednoj javnoj školi u kojoj je stekao tek šestomjesečnu naobrazbu. Tada, baš kao i danas, njegova glavna ’hrana’ bile su knjige, i to one autora kao što su Oscar Wilde, Ernest Hemingway, Marx i Engels i sl., uz obavezan alkohol koji je ispirao teško ’progutane’ riječi. Njegova prva epizoda rehabilitacije zadesila ga je već sa 17 godina, kada se sam prijavio u bolnicu nakon što je shvatio da više nema novaca za novu dozu valijuma. ’Imao sam sreće. Prvi bend na koji sam naletio nakon izlaska iz bolnice bili su Sex Pistolsi.’

Na koncertu Ramonesa Shane je upoznao kasnijeg člana Poguesa Spidera Stacyja, čijem je bendu uskoro postao menadžer. Nedugo kasnije, dečki su oformili bend The New Republicans te su u jednom klubu izvodili irske pobunjeničke pjesme pred publikom sastavljenom uglavnom od tada modernih londonskih novoromantičara. ’Svjetska svirka. Ljudi su nas doslovno skinuli s pozornice, ali nekolicina ih je bila zainteresirana. Čovjek koji je bio vlasnik tog kluba, Bog ga blagoslovio, bio je Irac te je nakon šest pjesama mudro isključio struju kako bi spasio i nas i reputaciju svojeg kluba. Rekao nam je: ’Super svirka momci. Nemojte više nikada doći ovamo’. I nismo, nikad više.’

Godinu dana nakon ovog incidenta stvoreni su Poguesi koji su imali prilično sličan odnos prema tradicionalnoj irskoj glazbi. Jedina stvar koja ih je razlikovala od drugih izvođača takve vrste glazbe bilo je, po Shaneovim riječima, ’to što smo mi svirali mnogo brže i uzimali speed’. Stacy je bio zadužen da u bendu svira zviždaljku i lupa u tacnu za posluživanje piva nad svojom glavom. Irski glazbenik Noel Hill ih je svojedobno nazvao ’abortusom irske glazbe’. Ali cijela jedna generacija uspjela se zaljubiti u njihove pjesme: ’Sjećam se da sam nakon jednog koncerta vidio nekog klinca – majica mu je bila istrgana na leđima, nije imao cipele niti jedne nogavice hlača. A vani je lijevalo kao iz kabla. Sjećam se da sam pomislio: ’Kako će dečko kući?’ Ali on se vjerojatno provodio kao nikad u životu...’

Divlji koncerti Poguesa izgledali su kao rave partyji mnogo prije nego je techno postao masovna zaraza, a engleski su posjetitelji tih rock spektakala obavezno nosili irske zastave. No ispod naoko luđačkog glazbenog pustošenja, krila se vrlo inteligentna nakana. Naime, ono što je MacGowan nekoliko puta naglasio, cilj Poguesa je bio promijeniti stav koji su Englezi gajili spram irske kulture i Iraca. Kad su se Poguesi pojavili, engleska javnost još je uvijek bila dosta sumnjičava spram bilo kakvog oblika iskazivanja irske nacionalnosti koji su podsvjesno povezivali s IRA-om. ’Bilo je vrlo teško odrastati kao Irac u Londonu sedamdesetih’, prisjeća se Cait O’Riordan. ’Imati to čudno ime i roditelje s tim čudnim naglaskom, a tamo padaju bombe...’ Ali odjednom, cijela je generacija engleskih slušatelja pjevala Shaneove pjesme kao što su ’Birmingham Six’ (koja je isprva bila zabranjena zbog svojeg antiengleskog stava) te je počela razmišljati koliko ustvari ima istine u onome što su o Irskoj naučili od starijih i medija: ’Kad smo mi došli, cijela ta rasistička priča bitno se promijenila’, tvrdi Spider.

MacGowan sumnja da je njegov bend pomogao u rušenju starih predrasuda o Ircima: ’Englezi još uvijek misle da smo mi pijane budale, bez obzira na broj irskih pubova koje su pootvarali u posljednjih par godina’. Alkohol je uvijek nadopunjivao MacGowanovu kreativnost, ali čim su počele duge turneje, to je postao problem za cijeli bend. Tijekom koncerata u Njemačkoj medijska je pažnja bila u tolikoj mjeri usmjerena na Shanea da je čitava javnost propustila podatak da je Spideru tih dana doktor predvidio tek tri tjedna života (danas više ne pije). U međuvremenu, frontmen je počeo mrziti svoj status i teško breme očekivanja koje su mu nametali obožavatelji te se počeo toliko napijati da se nije mogao sjetiti riječi vlastitih pjesama. ’Postalo je vrlo jasno da Shane više ne želi to raditi i to je bio njegov način da nam to kaže’, tvrdi Spider. Nakon incidenta sa sakeom, kolege su zamolile MacGowana da napusti bend. ’Bilo je to pravo olakšanje’, priznaje Spider.

Danas će vam Shane uz pun stol alkohola reći kako su neke priče o njegovim pijanstvima bezobrazno napuhane: ’To je sve samo priča, svaki put kad uzmem piće u ruku, uz mene se nađe neki fotograf i odmah izađe moja slika u novinama s naslovom tipa: ’Evo ga, opet je pijan?’’. No s druge strane, Shane ne bježi od uloge koja mu je preko medija dana – u najnovijem filmu Johnnyja Deppa ’The Libertine’ glumi pijanog putujućeg pjevača igrajući se tako s javnom percepcijom samoga sebe. Nedavnog Božića Cait O’Riordan baš je bila izbačena iz jednog dublinskog puba kad je na ulici naletjela na poznato lice: ’Vidjela sam ga i počela sam se derati: ’Shaaaane!!! Pa ja sam nekad svirala u tvom bendu!’ Shane je vrlo lijepo reagirao na tu njezinu gestu i priznao joj kako bi baš volio ponovno okupiti Poguese (prvo okupljanje nakon raspada dogodilo se 2001, ali je trajalo samo tjedan dana i u toj postavi nije bila Cait).

Par godina nakon susreta, izašlo remasterizirano izdanje nekoliko njihovih albuma, a Shane je, sudeći prema izjavama bližnjih, opet u punoj kreativnoj snazi. Osim toga, čovjek se naposljetku preselio natrag na farmu gdje uživa u ’šetnji šumom i pucanju u prijestupnike’ i povremenim koncertnim nastupima diljem svijeta.

Dvostruki album naslovljen ’The Ultimate Collection’ iz 2005. godine donosi ono najbolje od The Poguesa – u studiju i na stageu. Prvi će vas CD počastiti sa 22 najpoznatije skladbe skinute s njihovih sedam studijskih albuma, dok CD drugi donosi također 22 pjesme, ali one odsvirane na Brixton Academy u sklopu njihove UK turneje iz 2001. godine. Dokumentarni film i 17 live nastupa koji se nalazi na DVD-u nazvanom ’If I Should Fall From Grace – The Shane MacGowan Story’ pravi je odabir za ’druženje’ s ovim legendarnim irskim boemom.

Diskografija:
Red Roses For Me (1984.)
Rum, Sodomy & The Lash (1985.)
If I Should Fall From Grace With God (1988.)
Peace & Love (1989.)
Hell’s Ditch (1990.)
Waiting For Herb (1993.)
Pogue Mahone (1995.)
The best Of Pogues (1999.)
The Rest Of Pogues (2001.)
The Ultimate Collection (2005.)

Link: www.pogues.com
Link: www.shanemacgowan.com

Mate Bogut / Artist info

Objavljeno 26.10.2006.

Vremeplov

Glazba često može postati soundtrack za glavne događaje u nečijem životu.
Sheryl Crow