’’Jaz ne morem več v temi živet jaz bi hodil na soncu jaz bi hotel tebe imet ... zdaj počivam na otoku in si zidam gradove v njih srečo lovim.’’
”21.studenog, 2009. izlazi naša nova ploča, Saga. Iste večeri u Kinu Šiška svirati ćemo isključivo Sagu, i to u cijelosti.” Tako je pisalo na Siddhartinom portalu, a ponekad se nažalost i dogodi sve onako kako je zapisano.
Siddharta je jedan od bendova koje sam zavoljela na prvu živu svirku, na jednom od blatnih Rock Otočeca. Na stejdžu su se tada doslovno rasprsnuli u nekakve mašine, sunca i planete te nestali kako su se i pojavili, u blijesku.
Otada su pohranjeni među najdraže njihovi ’ID’, ’Nord’, ’Rh-’ i kasnije pristigla ’Petrolea’, koji povuku sa sobom u svijet slovenščine s preslatko izvrnutim vokabularom, poput tepanja dječici na hrvatskom, te taj svijet hudiča, mavrica, deklica i daveka, prošaraju snažnim gitarama progresivnog pravca, saksofonom, poezijom i klavirom i unatoč službenim fotografijama na kojima izgledaju zločesto, crno i ćelavo, love ’srećo’ u svoje ’otoke’ i obasipaju pozitivom.
Imenujući se po ’prosvjetljenom’, bend se istaknuo kao jedan od najnagrađivanijih i najomiljenijih u Sloveniji, no manja izmjena postave, nakon što odlazi Cena R., i promjena menadžera, dovode do novog albuma ’Saga’, ali i ’’amerikanizacije’’ zvuka, s albumom doslovno snimljenim u Americi, i ciljanja na nešto širi i mlađi profil publike.
Opet, ni ovdje ne nedostaje kojeg ozbiljnog tona, zaigranosti i improvizacija te obilje vješto usviranih instrumentalnih dionica. Novih 10 od 11 traka dostupno je za besplatno slušanje na službenim stranicama, gdje svakako vrijedi i pregledati divne ilustracije Blaža Porente.
Cijela ta saga vraća nas na Kino Šiška, otkud je i započela, a taj relativno novi koncertni prostor i njegova dvorana popularno zvana ’katedrala’, osim nedostatka garderobe, postavlja maksimalan broj zvjezdica na ozvučenje, osvjetljenje i olakšanu animaciju publike poredane na blago stepenišno uzdignuti prostor sa neonski osvjetljenim rubovima, tako da se ne može dogoditi da vas neka mrga koja postane ispred, liši vizualnog doživljaja.
Publika je bila neočekivano sređena, bilo je i klinaca u pratnji roditelja, nekako je nedostajalo dugih kosa i crne boje, a uskoro nam je postalo jasno da je dobar dio njih ušao s ’vabilom’, kao i press, te se uz odabrane pronašao tek pokoji fan.
Kako god, većina je ipak naučila prethodno puštene nove pjesme i dozvolila nalet glasova na prepoznate tonove. Ipak, poseban ’’šok-val’’ prešao je preko publike kad su samo jednu minutu posvetili bivšem članu Ceni i odsvirali refren ’B Mashine’. Pitam se kako nisu, samoinicijativno, vidjevši takvu reakciju, počastili barem još jednom starom stvari, a opet, nekako ti naši susjedi ne znaju baš vikati ’Hoćemo još’.
Nakon što se bend naklonio, dvorana se odmah ispraznila te su se svi požurili družiti i pokazivati piće u staklenim čašama oko bara nove hit destinacije u Ljubljani.
Bio je to kvalitetan nastup, eksluzivno prvo prikazivanje novoga uratka u najboljem mogućem ozvučenju, Tomi se mnogo obraćao publici i odavao priču iza albuma, bili su nasmijani, bili su usvirani, čula sam prije Angel Diabolo u underground verziji pa se i zaplesalo i zapljeskalo, ali ništa više od toga, jer su trajali sat vremena i jer smo ostali uskraćeni za barem jednu staru stvar.
Opet, tko nam je kriv, mogli smo čitati što piše, ali nikad mi nije žao upuhati Ljubljanu u sebe, njenu tihu subotnju kavu, balone i poeziju uličice, kotače ’kolesara’, sajam antikviteta, uličnog svirača sa hrvatskim repertoarom i žonglera, svu tu asimetriju i uljuljanost. I uz sve to pjevušeći u sebi stare Siddhartine stvari.
