Poznata finska metal - progressive - rock grupa Sonata Arctica krenula je početkom jedanaestog mjeseca 2008. godine na veliku europsku turneju. Posjetiti će 13 država i održati 21 koncert. Iza njih su uspješno odrađene turneje po Aziji i Sjevernoj Americi, brojna gostovanja na koncertima mega popularnih bendova kao što su Iron Maiden, Alice Cooper, Stratovarius, Nightwish i drugi.
S četiri albuma u Finskoj su ostvarili zlatnu ploču u prodaji, a s pjesmom „Paid in Full“ mjesec dana su bili među prvih deset na finskim ljestvicama..
Duša grupe je frontmen Tony Kakko. On je jedan od osnivača, a napisao je i skladao sve pjesme (osim „My Selene i „Prelude for Reckoning“ koje je skladao Jani Liimatainen). Pored njega u grupi je od početka bubnjar Tommy Portimo. Među najstarijim članovima je i samozatajni basista Marko Paasikoski, koji nije svirao samo na prvom albumu. Krajem 2002. godine pridružio im se klavijaturist Henrik Klingenberg, kojeg prati glas divljeg metalca.
Nakon završetka rada na posljednjem albumu grupu napušta dotadašnji gitarista Jani Liimatainen, te na turneje kreću s novim članom Elias Viljanenom. Sudeći po prepunoj dvorani Štuk u Mariboru fanovi nisu zamjerili grupi zamjenu gitarista. Primjećujem da su novog člana dočekali burnim pljeskom, a za njegovim trzalicama nastala je prava pomama. Često su bendu zamjerali loše nastupe uživo. Subotnjim nastupom u Sloveniji demantirali su ove zlonamjerne glasine. Odradili su vrhunski koncert za oči i uši. Tim povodom razgovarala sam s Henrikom Klingenbergom koji je sigurno najprodorniji i najelokventniji član Sonate Arctice. Razgovor mi je olakšavalo njegovo perfektno poznavanje engleskog jezika. Drugi član s kojim sam razgovarala njegova je suprotnost. Nimalo pričljiv, ali veoma drag i ljubazan Marko Paasikoski.
Znam da Tony piše tekstove i glazbu, kakav je vaš doprinos na album? Marko: Tony je u biti napisao sve pjesme, ali prije no što je snimljen album radili smo svi skupa svakodnevno osam sati mjesec dana. Henkka: Naravno, mi se moramo složiti sa svime što Tony napiše prije snimanja, a sve solo dionice radimo sami.
Negdje sam pročitala da tekstovi ljubavnih pjesama nemaju nikakve veze s Tonyevim životom. Henkka: Da, da. Tony sve izmišlja. Ideje za pjesme nalazi u filmovima i knjigama. On je osoba koja puno čita.
Hoćeš reći kako nikada nije doživio ono o čemu govori pjesma Shy ( mini CD Takatalvi, Successor 2000. godine )? Henkka: Hm... pa to ti je Tony. On sve zamisli, jer kao što znaš imamo puno pjesama o nesretnoj ljubavi, a on je sretno oženjen već 10 godina. Vidiš ne piše o sebi.
Gitaru na albumu Unia svirao je Jani Liimatainen, a na ovogodišnjim turnejama zamjenio ga je Elias Viljanen. Nedostaje li vam Jani? Marko: Ne. Henkka: Ne.
Zašto je otišao iz Sonate Arctica? Henkka: Nije odradio vojsku, zbog toga je imao problema s vlastima. Nisu mu izdali putovnicu i nije mogao putovati – zato smo ga zamolili da ode.
Zanimljiva je priča o tvom dolasku u grupu. Je li istina da su te prvo napili, pa si onda morao svirati? Kako je to prošlo? Henkka: Super je prošlo, ionako sviram pijan od kad sam bio klinac (smijeh). Tako ti je to s Klavijaturistima.
Što? Napiješ se pa sviraš dobro? Henkka: Ponekad, ali nije mi to hobi. A ti Marko? Marko: Ja ne izlazim pijan na pozornicu, to nije dobro.
Kako se pripremate za koncerte? Marko: Neki od nas se počnu pripremat oko sat vremena prije nastupa, pa malo vježbamo. Henkka: Ovako! (smije se i pokazuje bocu votke)
Je li to razlog tvog divljanja po pozornici? Upada Marko: Nismo pijani za vrijeme nastupa. Henkka: Pa da, recimo popiješ 3 votke, nisi pijan, samo si opušteniji.
Zašto pjesmu Vice (Unia) ne izvodite na koncertima? Marko: Ne znam. Dosta je teška za odsvirati. Henkka: Dobra je to pjesma. Jesmo li je uopće pokušali svirati? (gleda Marca) Marko: Ne. Henkka: Vidiš na svakom albumu postoje pjesme koje ne izvodimo uživo. Evo recimo sad, sviramo „White Pearl, Black Oceans“ (Reckoning Night), koju nismo htjeli svirat kad smo tek napravili album.
Slična je priča i s vašim DVD-om „For the Sake of Revenge“ (s istoimenog albuma). Henkka: Nakon uspješnih nastupa u Tokyu jako smo željeli napraviti DVD. Snimali smo ga dva dana. Prvi dan smo bili nervozni pred kamerama i nije ispalo dobro. Drugi dan smo smo se pripremili i sve je ispalo dobro, tako da je DVD ustvari prikaz drugog dana.
Koji vam je najdraži album i zašto? Henkka: Unia – zbog puno sola na klavijaturama. (smijeh) Marko: Također Unia – zbog cijele produkcije i riječi u pjesmama, a najdraža pjesma mi je ”Caleb“ – sviđa mi se kako je izvodimo uživo.
Privatno i poslovno životi su vam dosta isprepleteni s članovima grupa Stratovarius i Nightwish. Primjetila sam da vam je tour – manager bubnjar grupe Stratovarius Joerge Michael, a od ranije sam upoznata s činjenicom da si ti Henkka došao u Sonatu nakon Jens Johanssona, također klavijaturiste Stratovariusa. Tony Kakko pjeva u Northern Kingsima s Markom Hietalom (Nightwish), a prijatelj je i s klavijaturistom Tomas Holopainenom (Nightwish). Henkka: Sa Stratovariusom smo dobri i privatno i poslovno, a s Nightwishom privatno i ne baš. Nije da se vratimo doma s turneje i družimo. Ipak i ne živimo blizu u Finskoj.
Obzirom da su u Nightwishu zamjenili Tarju Turunen s Anette Olzon. Koja vam je osobno bolja pjevačica? Henkka: Kada bih birao glas koji volim iz Nightwisha, bio bi to Marco Hietala. Ne volim ženske vokale, a Marca znam i privatno. Marko: (pravi se da nije čuo pitanje, a ja ne inzistiram na odgovoru).
Slušate li Northern Kingse? Henkka: Da, Tony uvijek dolazi i kaže: „ A vidi ovo, a poslušaj ono...“ (smijeh)
Radite li na novom albumu? Henkka: Tony je već napisao neke pjesme. Europsku turneju završavamo St. Petersburgom krajem ovog mjeseca, sa snimanjem novog albuma krećemo početkom 2009. godine.
Dosadite li jedni drugima kad ste po cijele dane zajedno? Henkka: Ma, rijetko se mi svađamo. Marko: A i kad se posvađamo to traje 5 sekundi. Henkka: To ti je kao da sam oženjen za četvoricu muškaraca. Samo bez seksualne napetosti.
Ne znam ja. To te nisam pitala. Henkka: E, pa ja ti govorim kako bi znala. (smijeh) Izjavio si da ti je najgora noćna mora impotencija...? Henkka: Naravno, kad bi mi se to dogodilo, ja bih se... (stavlja prste na čelo i pravi se da puca)
Ma, nemoj tako. Uvijek možeš koristiti filozofiju Eliasa Viljanena – „Glumi dok ne uspiješ“. Henkka: Pa... ne ide ti to tako. Ne! Ne želim biti impotentan i NISAM i sretan sam s tim.(smije se)
No dobro, dosta o tome. Uvijek puno čitaš, uspijevaš li i na turnejama? Henkka: O, da. Stvarno puno čitam. Evo trenutno čitam 3 knjige. (počinje vaditi knjige) Marko, ti si se ušutio. Moram te pitati čitaš li ti? Marko: Čitam knjige o pokeru.
Znaš ti si jedini član ove grupe o kojemu se ništa ne zna. Čak ni na vašim službenim stranicama nema ništa o tebi. Osim da ti je životna filozofija yo, yo. Marko: Znam. Henkka: To ti je zato što je on lijen momak. Marko: Ne, nije zato, nego ja sam povučen i ne volim ljudima pričati o sebi. A ta yo, yo filozofija je bila jako davno. Više se i ne sjećam što sam tada mislio. Bit će da sam se šalio, a novinar je to napisao kao da je ozbiljno.
Dobro. Hajde onda, reci mi nešto o sebi. Filmovi, glazba, nešto? Marko: Prvo – ne gledam puno filmova. Slušam stare gitariste uglavnom, ali kad sam na turnejama onda baš i ne slušam glazbu – zasitim je se. (smijeh)
Nedostaju li vam obitelji? Henkka: Ponekad mi fale, ali kad sam duže vrijeme doma, počnu mi faliti turneje. Marko: Naravno da nam nedostaju, pogotovo sad pred kraj turneje.
Zar vam nikad ne dosade stalna putovanja? Dođe li vam da napustite sve? Henkka: Naravno da ti se ponekad sve popne na vrh glave, ali ja volim ovaj posao, tako da ga Nikad ne bih napustio.
Smatrate li ovu turneju profitabilnom? Henkka: Aaaaaa... Hm.... Da. (smijeh). Imam novaca za hranu i piće. Imam kućicu bez bazena. (smije se)
Eh, da si mi rekao prije... (smijeh) Hvala vam dečki! Marko i Henkka: Hvala tebi.
Diskografija: 1.Ecliptica, 1999. 2.Silence, 2001. 3.Songs of Silence, 2002. 4.Winterheart’s Guild, 2003. 5.Reckoning Night, 2004. 6.For the Sake of Revenge, 2006. 7.Unia, 2007.
