Svjetlosni efekti u glazbi - I bi svjetlo!
Jeste li se kojim slučajem našli u situaciji da ste u disku, na partiju ili rock koncertu i da mjuza pršti sve u šesnaest, a naglo crkne rasvjeta? Niste? E, pa garantiram vam da bi zabavi tu bio kraj. Sve i da light ne rikne skroz nego da samo prestane flešati i zamrzne se, provod bi vam zasigurno bio dobrano sjeban, a neki od vas možda ne bi ni skužili kako i zašto je do toga došlo.
Koliko god to nevjerovatno zvučalo, prvi su svjetlosni efekti izmišljeni nekoliko dekada prije nastanka diska. Čak ni priča o disko kugli, mami svih svjetlosnih efekata uopće nije vezana uz zabavu. Naime, još je prije 2. svjetskog rata ekipa fizičara i inovatora istražujući lom svjetlosti skužila da ako loptu prekrivenu stotinama malih zrcala obasjamo svjetlošću, iz svakog će ogledalca isijavati po jedna zraka. Fascinirani svojim malim, ali slatkim otkrićem nisu ni slutili da će se pod tom istom loptom 30-ak godina kasnije zbivati razne opačine.
Smatra se kako se kugla kao dio klupskog interijera prvi put pojavila 1942. u kultnom filmu Casablanca, a pod njom se šetao maksimalno iskulirani Bogey šarmirajući najbolje hollywoodske trebe svog doba. Stoga nije nikakvo čudo da je objekt s takvom karizmom postao prvoprihvaćeni efekt, a kasnije i zaštitni znak disco ere.
70-ih je light bio postavljan tako da su disko kuglu (koja je do tada već evoluirala i u središtu se kluba vrtila na elektromotoru) uglavnom obasjavale ugodne crvene žaruljice koje su prostoru davale topao sjaj. A kada bi se sudarile s našom glavnom junakinjom, proizvodile b dobro nam poznat iskričav sjaj. Možete zamisliti što se zbivalo u glavama onih koji su bili šamarani svjetlom kojeg mi danas uzimamo zdravo za gotovo. Jer u našem je dobu mirror ball debelo nadrasla okvire disco miljea i obavezan je dio inventara svakog kluba ma što se u njemu sviralo. Izrađuje se u raznim veličinama, a zahvaljujući britanskom umjetniku Michael Trainoru koji je izradio 6 tona tešku i od 47 tisuća zrcala sastavljenu kuglu ušla je čak i u Guinnesovu knjigu rekorda. Svom je umjetničkom djelu koje je postavljeno u centar Blackpoola nadjenuo ime I konje ubijaju, zar ne? po kultnom filmu iz 1969. o iscrpljujućem i nekad pogubnom plesnom maratonu uz objašnjenje: «Disko kugla jedna je od rijetkih stvari koja povezuje razne ere novije ljudske civilizacije od 40ih kroz 70te pa do danas i ne reflektira samo svjetlost već i prolaznost ljudi i vremena.». Meni je ta špreha baš strava!
Sljedeća napravica koja je izazvala opće oduševljenje bila je famozna UV lampa. Isfurali su je fotografi koji su je koristili u svojim labosima, a u diskače je ušla na velika vrata kad se otkrilo da je pod njom moguće curama škicati u donje rublje i to kroz odjeću. Loša je strana bila ta što su i zubi svih raplesanih svijetlili u mraku, no prednost UV-ejke je prevladala pa pod njom plešemo i dan danas.
Prva prava disco rasvjeta stvarana baš po mjeri klubova nastaje negdje 1968. kad je mastermindovima palo na pamet da bi light mogli kontrolirati elektronikom. Ideja je bila da lampice flešaju u skladu s tri osnovne frekvencije: dubokom, srednjom i visokom i na taj način prate glazbu. Tako je rođen Sound to Light princip. No, dok su svjetla pratila sve tri frekve, ljudsko je oko imalo problema usklađivati mjuzu sa događanjima u lightu. Mozak bi jednostavno dobivao previše informacija i presaugao bi se. Zbog toga je 1973. usavršen princip koji šljaka još i danas: light reagira samo na duboke frekvencije, dakle bas (za koji ti Bože hvala!).
The next big thing zbio se godine ’78 kad na scenu stupa dim mašina koja je klupsku rasvjetu obogatila za cijelu jednu novu dimenziju. I to onu treću! Po prvi se puta probijanjem zraka svjetla kroz dim uspijevao stvoriti trodimenzionalni privid koji je u kombinaciji s već izmišljenim mixanjem svjetla po frekvencijama rezultirao pravom ludijanom!
A evo nas lagano i u osamdesetima kada već i ptice na grani pjevaju koliko je rasvjeta bitna za dobro funkcioniranje klubova. Napori da svjetlosni efekti u potpunosti interpretiraju glazbu još uvijek traju, a industrija izbacuje razna pomagala kako bi napokon došlo do potpune harmonije između zvuka i slike.
Na tržište stižu motorizirani efekti poput pin spot startera, helikoptera, skenera i napokon stroboskopa. Zadaća da ove divne igračke uključuje i isključuje u pravim trenucima pripala je DJu koji je ionako upravljao glazbenim dijelom. Bolje su i veće diskoteke upošljavale i light jockeye pa se tako stvorilo i potpuno novo zanimanje. A u 90-ima je stara dobra elektronika zamijenila i taj ljudski faktor.
I tako je to klapalo dok ne izmisliše lasere koji su cijelu priču o lightu priveli kraju. Odškrinuvši vrata kapitalizma, lasere konačno kupiše i gazde naših diskača. Jedan takav kleo se autoru ovog teksta da je raja u panici pobjegla iz njegova diska kada je prvi put uključio kako on kaže ’lejzere’. I onda se ja ovdje trudim objasniti povijest svjetlosnih efekata. A i ja sam isto budala...
Dražen Baljak
Objavljeno 14.10.2005.
