Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

The American Folk-Blues Festival: British Tours 1963.-1966.

The American Folk-Blues Festival: British Tours 1963.-1966.Kraj pedesetih godina prošlog stoljeća nije bio lak za blues veterane. U modi su bili novi momci i stilovi. Početkom šezdesetih ipak su uspjeli vratiti dio nekadašnje popularnosti zahvaljujući folk-blues pokretu, koji je pogotovo uzimao maha u Velikoj Britaniji i ostatku Europe. Premda je u to doba takva muzika u Britaniji bila sve samo ne lako dostupna, underground kultura blues fanatika je rasla.

DVD ”The American Folk-Blues Festival, The British Tours 1963-1966” donosi snimke s turneja tijekom kojih su Britaniju posjetili glazbenici koji su već tada imali status hodajućih legendi, a danas su opća mjesta američke glazbene povijesti. Dio opčinjene bijele publike koja je vidjela te nastupe je blues otkrio preko jazza. Veći dio bila je mlađa publika, bliža rock ’n’ rollu. Među njima su navodno bili i Mick Jagger, Keith Richards i Brian Jones, a vjerojatno su se tu našli i članovi The Animalsa, Thema ili Yardbirdsa. Ti bendovi će uskoro u sklopu Britanske invazije pokoriti svijet i promijeniti tijek popularne glazbe, no u svojoj osnovi oni su bili blues-rock bendovi (dijelom su to bili i Beatlesi), koji su na početku karijere izvodili obrade Muddya Watersa ili Howlin’ Wolfa, a njihove nastupe, prema vlastitom priznanju, doživljavali kao religijska iskustva.

DVD odmah počinje pravom poslasticom. Sonny Boy Williamson je čovjek koji je svirao i s Robertom Johnsonom, kultnom figurom bluesa. Engleska ga je toliko očarala da se tu znao zadržavati duže vrijeme i svirati s Yarbirdsima i Ericom Burdonom. Na disku ga vidimo u dva navrata (’63. i ’64) kako izvodi svoj opaki blues (još opakiji zbog njegove zmijolike pojave) uz virtuozno sviranje usne harmonike.

Muddy Waters se također pojavljuje dva puta. Prvo u sklopu American Folk-Blues Festivala kad izvodi gospel-blues verziju ”Got My Mojo Working”. U bonuse diska je uvršten Muddyev nastup u drugom showu nazvanom ”Gospel And Blues Train”. U sklopu tog showa vidimo Muddya i Sister Rosetta Tharpe kako nastupaju ispred publike na staroj željezničkoj postaji. Sister Rosetta Tharpe bila je velika zvijezda gospela, koja je popularnost izgubila zbog očijukanja sa svjetovnom muzikom. Na snimci na ovom disku impresioniraju i njene glasovne mogućnosti i njeno sviranje električne gitare. Ipak, ovi nastupi su bili prezentirani kao folk nastupi za bijelu publiku pa nisu bili ni toliko električni ni divlji koliko bi bili u nekom baru kod kuće.

Lonnie Johnson je bio jedan od najtalentiranijih jazz-blues gitarista. ”Too Late To Cry” je izveo sam s akustičnom gitarom, pokazujući melodičniju stranu bluesa. Potpuna suprotnost je Big Joe Williams, ’jedini čovjek na svijetu koji svira 9-žičanu gitaru’, koji je svoj unikatni instrument iz kućne radinosti tretirao poput bubnja, ističući time afričke korijene bluesa.

Ruralniju stranu pokazao je i Lightnin’ Hopkins, koji je također nastupio sam s akustičnom gitarom. Sugar Pie DeSanto (jedina od ovih izvođača koja je još uvijek živa) je tijekom karijere uglavnom pjevala soul i jazz, no ni blues joj nije predstavljao nikakav problem. Usto je bila prvoklasna zabavljačica pa je njen nastup bio jedan od vatrenijih.

Howlin’ Wolf je možda dočekan i s najviše oduševljenja. Premda su verzije njegovih standarda ”Smokestack Lightning” i ”Don’t Laugh At Me” ponešto smirenije, veliki Wolf cijelu vrijeme izgleda kao opsjednut demonima. Iz njegova ’zavijanja’ jasno je i odakle mu ime, ali i koliko su rock glazbenici naučili upravo od njega. Dva nastupa iz 1966. se podosta razlikuju od ostalih.

Big Joe Turner i Junior Wells izveli su tada popularne r’n’b hitove. Wells je izveo frenetičnu verziju ”What’d I Say” Raya Charlesa, uz mali dodatak ”I Feel Good” Jamesa Browna na kraju. Nekoliko pravih legendi nalazi se i u bendu koji je pratio nastupe, poput gitarista Huberta Sumlina i Otisa Rusha, pijanista Sunnyland Slima i Otisa Spanna, a bas je svirao Willie Dixon, čovjek koji je skladao mnoge blues klasike. Svoja sjećanja s tih nastupa iz prve ruke je ispričao Mike Rowe u sklopu knjižice uz DVD.

Ovaj DVD prikazuje neke od najvažnijih nastupa za razvoj popularne glazbe. Također, to je jedna od rijetkih prilika gdje su nastupi ovih legendi zabilježeni u video formatu. Zbog toga ovo izdanje nije ništa drugo nego neprocjenjivi povijesni zapis.

Link: www.aquarius-records.com

Muddy Waters - Got my Mojo workin’ (The American Folk-Blues Festival)



Anton Cvijić / Artist info

Objavljeno 01.09.2007.

Vremeplov

Pokušavam pronaći dobre svirače koji su i dobri ljudi.
Tim Buckley