The Hold Steady i djeca u Americi - Album na polici i koncert u Beču
„Back then, it was beautiful - the boys were sweet and musical, the laser lights looked mystical, messed-up stuff felt magical. Girls didn’t seem so difficult, boys didn’t seem so typical. Iit was warm and wide and wonderful. We were all invincible...“
Dječaci i djevojčice u Americi provode tako tužno vijeme zajedno, kada se ljube pljucaju ’bijelu buku’, svi su zabavni i svi su lijepi, mnogi su goli. Holy poprima zlatnu boju od barskog svjetla i pive, zapravo, roditelji su je nazvali Halleluiah, klinci su je zvaly Holy. Gideon puši lulu od Pringles kutijice, ima sa sobom iščupane papire iz Biblije koje je pokupio u svom hotelu, voli onaj dio gdje trgovci bivaju istjerani iz hrama. Poljubili su se u njenom autu i pili iz njene torbice.
Umjesto po ovakvim i sličnim pričama i slikama mnogi su negdje zapamtili The Hold Steady jer je onaj dečkić koji glumi čarobnjaka Pottera izjavio da mu je to omiljeni bend. No, ako nam treba Daniel Radcliffe za obogaćivanje vlastite CD kolekcije, može i tako.
Ipak, kada se i odlučite na prvo preslušavanje, zamislite si, kako su to negdje opisali na internetu, ’pjesnika koji je zalutao na karaoke’ i stišavate zvučnike jer vam je nejasno kakva se to buka našla na vašoj playlisti. Tada vas zaintrigiraju lyricsi, pronađete ih na šarenoj web stranici, shvatite da je neki tamo Craig Finn iz Amerike ipak imao šta za reći i njegova glazba vam postane fix kojeg uvijek ponovno preslušavate i svaki put ga doživite na novi način. Zapravo, što pametniji postajete, to ih bolje razumijete jer njihovim stihovima hodaju i mnogi pjesnici poput Berrymana i Yeatsa, pisci poput Kerouaca, DeLilla i Algrena te mnogobrojni filmaši i glumci.
Ne znam točno kako ih doživljavaju ljudi koji ih prethodno nisu slušali (ni čitali), a vide ih prvi put na pozornici. Njihovi albumi su poput knjiga i tek ako smo ih pročitali možemo potpuno uživati u njihovoj ’ekranizaciji’ na stejdžu. Ipak, dok su ih mnogi imali priliku pogledati na prošlogodišnjem Vip InMusicu, okice su djelovale svima jako otvorene i osmijeh je bio neizbježan kao reakcija na bendovo šaputanje publici da ostanu pozitivni. E, govoreći o pozitivi, bend je ove godine izdao novi album ’Stay Positive’, ali daleko je od prodavanja već mnogoputa prožvakanog pozitivnog razmišljanja kao tajne uspješnog i sretnog života.
Otkrivanje radnje u novom albumu je u njihovom slučaju poput spoilera na filmskim stranicama. Ipak, smije se reći da je žanr, kakav se najavljuje čak i u prethodnim albumima, ’murder mystery’ horor, a tema je odrastanje i sve ono što dolazi i odlazi s time. Inspirirao ih je, kako sami kažu, Cassavetov film ’Opening Night’ koji prati glumicu koja stari, te likovi, ovdje neimenovani, ali koji se stalno protežu kroz sve uratke, Holly, Gideon i Charlemagne; razgovaraju o rokenrolu, pjesmama Led Zeppelina i razočaranjima te s njima prolazimo njihove noćne more života na ulici. Ako mi se učini ovo previše slično književnoj kritici, moram dodati da se i glazba savršeno uklapa u narativni ton te pomalo slaže sliku puzzlicu po puzzlicu. Teme djeluju pomalo mračno, no na kraju, Finn ipak želi zadžati svoju vjeru u rock glazbu kao nešto transcedentalno što nadilazi svijet droge, lutanja i sexa. Opisuje tako da su oni kazalište, a mi smo ljudi koji se guraju u redu za karte da sjednemo na svoje mjesto, gledamo prema gore i...sanjamo.
Sanjati sa njujorškom petorkom i gurati se za karte možemo već u Beču, 21. listopada, nastupaju isti dan kada i Calexico, ili u Munchenu 22.og ili bilo gdje drugdje na njihovoj aktualnoj turneji po Francuskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj.
„We are the theatre, they are the people, dressed up to be seated, lookin’ upwards and dreamin’. They queue up for tickets to see the performance. They push to get closer, lookin’ upwards with wonder.“
