The National ”High VIolet” - violičasto olujno nebo
’’Now we’ll leave the silver city ’cause all the silver girls gave us black dreams...’’
Riječko nebo dugo je puštalo Urbanovu otrovnu kišu po nama da pljušti zbog čega i nije teško zamisliti stvarnom viziju Matta Berningera o oluji koja će usisati lijepe djevojke u nebo. Ipak, osim lijepih djevojaka, Nationalov najnoviji uradak ’High Violet’ usisava svih zajedno u nešto visoko i violičasto, vodi nas povremeno u grad tuge, hodamo s paucima, bojimo se radija i televizije, a onda se lagano prošećemo kroz New York u kojem život i nije više tako idealan. A zapravo samo zbog High Violeta, sivi pogled kroz prozor postaje srebrne boje te dok ispijamo jutarnju kavu, na kosi nam raste cvijeće.
“We live on coffee and flowers...”
Ako smo i pomislili da su Matt i braća Dessner i Devendorf dali glazbenom svijetu sve što su ikada zamislili, nakon prekrasnih i briljantnih Boxera i Alligatora, nije još vrijeme da ih, kako Matt predlaže, položimo na stol i stavimo im cvijeće u usta. Iako su stihovi koji nam nude jednostavniji nego što smo to navikli, izgleda da su specijalizirali rock-pop žanr koji nakon njih više nikada neće biti isti.
Glazbene inovacije uz suradnju autora poput Sufjana Stevensa, Justina Vernona, i Richieja iz Arcade Firea, i standardnog sestrinskog benda, The Clogs, poslože svaku notu u svoju orbitu i instrumentalne dionice zvuče gotovo kao ’apsolutna’ muzika. The National postaju zajednički planet nakon što velika centrifugalna sila koja se stvara u konstantnoj borbi Aaronovih ideja o instrumentalima sa Mattovim idejama o poeziji, povuče sve ostale čestice k sebi. The National tako slijede zakone svemira i stvaraju nešto što ostaje dugo postojano, te poput planeta kojemu se povećava masa, kao da vam svaki put treba veća ruka da ih možete nositi na dlanu bez da vam ispadnu.
’’It’s a terrible love and I’m walking with spiders...’’
Violet otvaraju sa znakovitom ’Terrible Love’ uz koju po nama plaze već spomenuti pauci i podsjećaju na bića koja žive u napuštenom dvorcu na rijeci Hudson u kojem The National izvode Castle Rock svirku svoga albuma. ’Anyone’s Ghost’ povlači prvi ’’catchy tune’’, te dok se konačno opustimo spremni smo i za sufjaniziranu ’Afraid of Everyone’ koja djeluje terapeutski na strah od globalnog zatupljenja, naš se trip skoro pretvori u ’’bloodbuzz’’ te je u samoj sredini albuma ’Bloodbuzz Ohio’, numera koja najviše odzujava proljeće, dok se ostatak polako odjavljuje s kreacijom ženskog ’Lemonworlda’ u kojega se možemo povući, za one iste usisane lijepe djevojke, među koje bi Matt želio sjesti i tamo umrijeti. Cijeli bijeg od stvarnosti kojeg se može odrediti kao okosnicu priče cijeloga albuma opjevava ’Runaway’, a Matt se na kraju boji da nam je u toj priči kao samouvjereni lažac pojeo mozak dok nam tepa uz ’Conversation 16’, ali nije nas briga što je zao jer i mi pjevušimo uz njega ’I’m eeeevil’. Ako još netko ne razumije ideju, to će sigurno ’geekovi’ kojima Matt posvećuje konačnu, potpuno mirnu i tihu, ’Wanderlyle Crybaby Geeks’.
’’I was carried to Ohio in a swarm of bees...’’
Po turnejama ih vrijedno nosi isti onaj roj pčela koji ih je donio u Ohio, i iz njih stvaraju med, kojega ćemo i mi moći zagrabiti velikom žlicom, šuška se, najesen. Dotad nam preostaje simulirani med prilijepiti na slušalice dok ne iscuri i gutati sjaj sunca kada se ono odluči pojaviti.
The National - Anyone’s Ghost, Castle Rock Session
