The Who: Oproštajna turneja jednog od najznačajnijih rock bendova

Za mnoge je broj četiri magičan broj. Četiri strane svijeta , četiri godišnja doba ,četiri osnovna elementa : zemlja (kao znak za melankolični temperament); voda (flegmatični); zrak (sangvinički ) i vatra kao simbol koleričnog temperamenta.

Opravdano je pitanje mogu li se ova obilježja primijeniti na naše aktere? Pojedinačno donekle, ali kao grupa bili su na sceni apsolutno samo nepatvorena , iskonska vatra, u najboljem smislu tog obilježja.

Njihova otvorena agresivnost našla je adekvatan pandan u destruktivnim elementima (razbijene gitare i razbacani bubnjevi) koji su bili nezaobilazan događaj skoro na svakom scenskom nastupu. Začetnici i predvodnici buntovnog stava jedne cijele generacije, bend koji je nikada nije pratio trendove, već ih je stvarao, vlasnici prkosno – pobunjeničkog zvuka mladog čovjeka u konstantnoj potrazi za identitetom.

Autori arhetipske skladbe , možda i prve punk pjesme uopće koja je bila čista metarmofoza popa u esencijalan rock. Bio je to svojevrsni bojni poklič tadašnje generacije sa svojom oštrom i silovitom porukom – naravno riječ je o jednom od monolita rock glazbe , pravom klasiku „My Generation“ .

Ponosni vlasnici neponovljivih, razlomljenih gitarskih riffova s efektom A bombe, te jednog od ponajboljih albuma u živo – „ Live at Leeds “. I da , autori prve rock opere. Manje se od ovoga za bend njihovog značaja i ne smije napisati kao uvod.

Tako je od izlaska „ I Can’t Explain “ prošlo , eto već preko 50 godina , bend je na oproštajnoj turneji nakon jedne od najdugovječnijih karijera u rock vodama. Koncert u Beču održan je u Stadhalle dvorani, provjerenom mjestu za održavanje vrhunskih koncerata.

Bend zadužen za zagrijavanje publike dolazi iz Manchestera, zovu se Slydigs i svoje su minute iskoristili za pošteno, kvalitetno odsviran i na momente zanimljiv materijal. Ustvari , ništa novog , ali je makar bilo dobro. Bend mi se stvarno svidio, te ga subjektivno mogu nazvati najboljom predgrupom od svih koje poznati bendovi šlepaju za sobom.

Ritmička osovina originalnog benda nažalost nije više među nama , osebujnog bubnjara Keith Moona zamijenio je Ringov sin, Zak Starkey, dok je ulogu pouzdanog basistu John Entwistlea preuzeo Pino Paladino. Tu je još i Peterov brat, Simon na gitari, te na klavijatiurama Loren Gold i John Corey.

U zakazano vrijeme, točno u 20:30 svijetla se gase uz očekivane aklamacije svih prisutnih koje su The Who u startu „ kupili “ sa „ Who Are You “ ,da bi se zborsko pjevanje gotovo svih okupljenih nastavilo u „ I Can See For Miles “ i naročito u gore spomenutoj eponimnoj „ My Generation “.

Sredina koncerta izgubila je pomalo na intezitetu, na red je došla prezentacija „Quadrophenie“, konceptualnog dvostrukog albuma s kojeg smo čuli „ 5 : 15 “, „ I Am One “, „ The Rock “ i „ Love, Reign O’er Me “, da bi sama završnica , odlično tempirana i odabrana nanovo cijelu dvoranu podigla na noge.

Na red je došla prava lekcija iz flipera, vječni „Tommy“, djelo koje i nakon svog nastanka ima svoj život, naime poznato je da je po njemu snimljen uspješan film, te je doživjelo nebrojeno kazališnih izvedbi. Dakle, redom čuli smo „ Amazing Jorney “, „ Sparks’’, „The Acid Queen “ , te naravno jednu od njihovih ponajboljih „ Pinball Wizard “ na kojeg se nastavila „ See Me, Feel Me “.

Sam kraj koncerta pripao je „ teškoj artiljerij“ „ Baba O’ Riley “ i „ Won’t Let Fooled Again“ sa jednog od njihovih najboljih albuma „ Who’s Next “.

Nakon čega je Peter predstavio članove benda , zahvalio se publici i to je bilo to. Bez bisa, jer on ne bi imao nikakve svrhe. Osobno , volio bih da su još odsvirali „ Pictures Of Lilly “ priču o pubertetliji koji svoje seksualne fantazije upražnjava samozadovoljavanjem ispred postera porno dive , ili pak psihodeličnu „ Magic Bus “.

Rezime koncerta sveo bi se na činjenice da je Rogerov glas izgubio na intezitetu ( sasvim normalno ) , da Peterova gitara i dalje isporučuje nezaboravne i jedinstvene riffove i zavidna sola. Zak Starkey je pokazao svu raskoš svog talenta i umijeća , pa mi pada na pamet misao kako bi tek lepršave bubnjarske pasaže koje su zvuk benda učinile prepoznatljivim svirao Keith Moon da je igrom slučaja živ. Pino Paladino je čvrstom i postojanom svirkom u korelaciji s bubnjevima betonirao stazu s koje su ostali instrumenti s lakoćom odlazili u svoje solaže. Kratko i jasno , ovo je bio koncert za pamćenje iz mnogo pozitivnih razloga.

Đorđe Škarica

Objavljeno 18.09.2016.