Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Ususret koncertu Stefanovski - Milenković: II dio

Ususret koncertu Stefanovski - Milenković: II dioUoči tri velika koncerta Vlatka Stefanovskog i Stefana Milenkovića u Beogradu donosimo vam njihove komentare o istima.

Stefan: Kada me pitaju koju muziku slušam kažem da sve manje i manje slušam klasiku jer dođe do jednog zasićenja za to što radite čitav dan: vježbate, imate probe i tako dalje, šest sati, osam sati predajete studentima i tako ista priča teče dalje. Zadnja misao u vašoj glavi je da dođete kući i da se opustite uz klasičnu muziku. To stvara pritisak, vjerujte. Smatram da smo mi na neki način “muzičke poliglote” i meni je muzika jedna: kao, recimo, mogu kazati: volim hranu, ali kuhinja ima raznih pa i jela i fascinantno je uvijek upoznati jednu novu kuhinju. Tako, meni nije ovo prvo iskustvo s ovakvom vrstom muzike, ne samo u smislu kontakta nego i u smislu sviranja. Otišao sam u Ameriku 1996. godine i dvije godine sam svirao jazz. Tome je počelo fascinirati. Imao sam koncerte s Big Bandom ali to je bio dosta klasičan jazz i u jednom trenutku kada sam došao do New Yorka, shvatio sam da mi je to bilo preinteresantno. Onda sam shvatio da ću prestati s klasikom ako nastavim s jazzom. Ali mislim da sada moja osobnost i moj pristup mogu obuhvatiti sve te opasnosti kompletnog prelaska iz jedne u drugu oblast. I tu smo da istražujemo to. Da se nađemo na tom zajedničkom putu.

Vlatko: I da vam kažem da ovo neće biti moj prvi susret s ljudima iz klasične muzike. Mogu se pohvaliti da sam prošle godine svirao s jednim od najboljih simfonijskih orkestara u Austriji… I to je za mene bilo jedno veliki i prelijepo iskustvo… Ali, nažalost, sreo sam i puno ljudi iz klasične muzike koji ne mogu mrdnuti izvan onoga što čitaju. Ta disciplina na koju ih nauče i to što oni savladavaju čitav život, te pisane stvari, s jedne strane obogate njihov duh ali bojim se da, ako ljudi nisu dovoljno avanturisti i ako nisu dovoljno otvoreni da ih to može frustrirati, zatvoriti ih u jedan začarani krug. Isto, u svom studiju sam često zvao ljude iz klasične muzike koji sviraju raznorazne gudačke instrumente, puhačke i tako dalje,… znam da je prilično frustrirajuće ako nekome date četiri takta slobodno da odsvira improvizaciju. Uglavnom oni kažu: ne,ne,ne, ne hvala.

Stefan: To je istina i to je tužno.

Vlatko: Tužno je jer ljudi koji su završili sve moguće škole ne mogu mrdnuti van onoga što čitaju. I samo da kažem da je susret sa Stefanom bio nešto sasvim drugo. Čovjek koji ima fantastičan time, ja sam fasciniran njegovim timeom. Time se obično usavrši, time to je osećaj za ritam znate, jazzeri ga zovu time. To se usavrši kada svirate s bendovima, s ritam mašinama, kad svirate s kompjuterom i tako dalje. Znate šta je Miles Davis jedanput rekao: Evropa je izmislila klasičnu muziku zato što muzičari nemaju time. To je prilično žestoka izjava ali bojim se da je u nekoj mjeri i točna. Zato što oni jednostavno gledaju dirigenta, dirigent ima neki time koji kasni za takt i pol ili za pola takta… I oni gledaju onog dirigenta iako mu se možda spava ili je možda gladan i tako negdje požure i… mislim, nemaju discipline u timeu, u ritmu. Stefan ima savršeni time. Meni je privilegija svirati s muzičarima koji imaju takav time, koji imaju takav tempo, koji znaju gdje je jedinica u muzičkom žargonu.

Stefan: To primjećujem i kod mojih studenata. Mnogo je gore kada nemaju time, kad ne osjećaju groove ni u čemu nego kada nemaju sluha. Jer ritam je u suštini nešto što je došlo prije note. To je onaj najprimitivniji oblik muzike, prva zraka muzike i to je nešto što svi osjećamo. Ako gledate u drevnim kulturama tamo u stvari imate najinteresantnije i najjače ritmove a ne melodije. Ja to inače obožavam i tražim gruw i u klasici. Činjenica je da klasičari, pogotovo ako često sviraju sami, malo pomiču taj ‘metar’. Jer iza njih nema ritam mašine. I svi mrze metronom što je još gore. Metronom je najbolji način da se ustvari nauči ‘sloboda’, ‘izraz’. Kada imate u sebi bit koji je uvijek apsolutan onda iz njega možete izlaziti bez opasnosti da ćete izaći iz samog ‘metra’. Ako hoćete uplašiti nekog klasičnog muzičara samo mu recite: ‘E, evo ti ovdje osam taktova pa ti sam nešto odsviraj.’ Tu odmah nastaje bljedilo i suze, ali ne radosnice. Jednostavno takva je struktura. Činjenica je da neki od ranije priznatih jazzera i improvizatora imaju potporu klasičnu tj. imaju period klasične muzike. Ali najčešće takvi ne mogu izači iz tog zatvora klasične muzike. Jer stalno ti se nameće činjenica da imaš neki materijal koji je napisan i sviran već tisuću puta i sad pokušavaš, s jedne strane, to što vjernije otpratiti, a s druge strane tražiš nešto novo. To je, sve u svemu, jedan dosta skučen krug. Ja volim improvizaciju. Kada sam to, improvizaciju, prvi put probao nisam znao ni prvu stvar o improvizaciji. Bio sam u jednoj pizzeriji gdje četvrtkom svira neki mali bend, imao sam slučajno violinu i bilo je: ‘E ‘ajde dođi odsvirati nešto s nama!’ Ja kao neću i onda čitav restoran ‘Hajde, hajde!’ i ja se pridružim. Bila je pjesma ‘So What’. I onda oni: ‘Ovdje ide ovaj akord, poslije ide onaj akord,… a ja sam pitao ‘So what’ tj. A šta ja tu radim?’ ‘Na šta će oni: mi ćemo se malo utišati a ti onda nešto sam na tu temu!’ I ja sam nešto počeo i priznajem, svidjelo mi se. Znam da nisam imao pojma i da je sve to zvučalo bez veze ali sam svejedno odsvirao. Onda su ponudili još jednu pjesmu a meni je to sve bivalo zabavno… Mislim da to često tražim od studenata: da zadrže jednu dozu improvizacije u umjetnosti koja je reproduktivna. Kako ja inače shvačam interpretaciju: to je da ti pripremiš paletu boja, koncept u glavi, četkice ali da onda na samom platnu slikaš na licu mjesta, a ne da prezentiraš nešto u nekoj formi da će ljudi koji dolaze npr. na tvoj koncert pet puta čuti pet puta isto. To mora biti nešto jedinstveno tako da taj pristup ja inače imam. A ovdje sada – to je još šire, još veće, još ljepše. I priznajem jedva čekam.

Ivica Stanković


Objavljeno 16.12.2010.

Vremeplov

Vjernik sam. Ne idem u crkvu. Ne pripadam niti jednoj određenoj religiji, ali vjerujem u Boga. Ne bih mogao pisati ono o čemu pišem i biti kreativan bez određenog oblika vjerovanja.
Nick Cave