Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Videospotovi naši svagdašnji

Videospotovi naši svagdašnjiMožete li uopće zamisliti da uđete u neki CD shop i kupite album izvođača čiji spot nikada niste vidjeli. Znači, ne znate kako izgleda, niti koja mu je furka. Nezamislivo? A nekada je to bilo sasvim normalno.

Korijene videospota možemo tražiti još u prvoj polovici prošlog stoljeća kad su velebne filmske spektakle pratila klasična glazbena djela, npr. kad uz masovne scene Prokofjevih koreografiranih bitaka svira Čajkovski. Ili u predratnim četrdesetima kad Ameri na tržište izbacuju vizualni Panoram džuboks s tzv. soundiesima – filmićima u kojima su se uglavnom jazz bandovi kreveljli i radosno skakutali po otrcanim scenografijama holivudskih studija. Ili u Disneyevim crtićima u kojima dok srna i lane trče prekrasnom crnogoričnom šumom sve u šesnaest praši Berliozova «Fantastična simfonija».

Da, sve su to dragi moji zameci onoga što zovemo videospotom, ali samo zameci. Stvar je u tome da u svim ovim formama nedostaje jedna karika, a to je priča. Naime, sve do pojave liverpoolske četvorke koja je izmislila, ne samo pop glazbu nego kako ćemo vidjeti i njenu najunosniju promidžbu (čitaj spotove), glazba je uvijek i nužno bila samo zvučna podloga filmu. 1964. se i to mijenja jer «bube» snimaju svoj cjelovečernji film «A Hard Day’s Night» u kojemu se po prvi puta događa da je slika podloga zvuku jer je čitav film zapravo u funkciji pratnje pjesmama koje su Beatlesi u to vrijeme promovirali. Po prvi su se puta u povijesti glazbe, u slici koja ide uz zvuk pojavili i elementi priče, dakle radnje koja ne podrazumijeva samo tipove koji sa svojim instrumentima stoje pred kamerama i ne rade niš drugo osim - sviraju. Mnogi trenuci tog na momente konfuznog uratka uvelike nalikuju današnjim spotovima. Tko ne vjeruje, neka si ga uzme u videoteci pa će vidjeti o čemu pričam.

Beatlesi su kroz ovaj kultni film skužili još jednu genijalnu foru. ’60ih je naime svijet živio sporije, pa je tako i protok ljudi i informacija bio sporiji. Da bi odradili svoje promotivne aktivnosti, bendovi su znali godinama biti na turneji.Tako su i bubiji neprestano svirali od ’64 do ’66 kada su se konačno umorili i odlučili umjesto sebe na put poslati svoje promotivne filmove. Njihov su svijetli primjer ubrzo počeli slijediti sve u to vrijeme bitnije face poput «The Byrdsa» ili «The Beach Boysa». Tako je započela era filmske promocije koja je trajala skoro 15-ak godina. Promotivne su klipove radili svi. Zaživjeli su ponajprije u Americi gdje su bili prikazivani u najgledanijim emisijama kao što su «Midnight Special» ili «Saturday Night Live» za koju je izvjesni Michael Nesmith, bivši član The Monkeesa i otac modernog glazbenog videa, snimao kratke muzičke filmove koje je kasnije i objavio pod zajedničkim imenom «Elephant Parts» i za njih dobio prvog Grammya ikad dodijeljenog za glazbeni video.

No, kasnih se 70-ih, odnosno početkom 80-ih glazbena industrija suočila s prvom velikom krizom. Naime, disco je pomalo izlazio iz mode, a punk je bio prehermetičan i prebuntovan pokret da bi industriji donio dovoljno velike prihode. I dok su foteljaši očajnički tražili rješenje kojim bi industriju uskrsnuli, a riznice napunili, profit je neumoljivo padao. Baš je nekako tada, 1. kolovoza 1981. točno minutu nakon ponoći svoj program počela emitirati prva svjetska glazbena televizija-MTV. Ta kablovska tv postaja sa sjedištem u New Yorku ponudila je 24 satni non stop program ispunjen većinom kratkim glazbenim video filmovima dugima tek toliko da poprate jednu pjesmu...
Prvi videospot koji je pušten u eter bio je simbolični «Video Killed the Radio Star» the Bugglesa u kojima je tada još svirao Trevor Horn, jedan od najboljih glazbenih producenata svih vremena. Na europskom je MTV-u pak prvi zavrćen «Money for Nothing» Dire Straitsa koji opet simbolično kreće tekstom «I want my MTV...». Bio je to momentalan uspjeh! I to možda najveći u povijesti moderne glazbe. Odjednom je glazba postala nešto što se ne samo sluša, već i gleda. Postalo je kristalno jasno da dobar videospot može biti presudan za uspjeh benda pa su diskografi počeli ulagati sve veće novce i angažirati sve bolje režisere. Dobar dio već etabliranih majstora se okušao u izradi spotova, ali se tako i etablirao velik broj anonimusa. Novi i uzbudljivi načini i metode da se u spotu pokaže bit pjesme rezultiraju pojavom jedne potpuno nove vrste umjetnosti. S druge strane, isticanje zvijezda, ali i originalnost u video izrazu direktno utječu na prodaju i popularnost kako pjesme tako i onog tko je pjeva.

Kako je program na MTV-u bio koncipiran poput kakve glazbene ljestvice, ubrzo je došlo do potrebe za voditeljima. Posao su dobili svježi mladi ljudi koji su bili najavljivači ljestvica i spotova te su samom svojom pojavom doprinosili mladalačkom imageu kuće. Dobili su i ime – VJ-i ili video džokeji, a većina ih je postala pravim zvijezdama. Politika kuće je bila okrenuta ka pop i rock mainstreamu, da bi vremenom svoje mjesto pod suncem dobio i heavy metal, rap i ostali alternativniji pravci. Shodno svim tim pravcima koji su svrstani u razne kategorije dodijeljuje se i godišnja «Video Musical Award» nagrada ustoličena već 1984. kada je bila zamišljena kao sušta suprotnost često uštogljenom «Grammyu».

Fenomenalan i nepredvidiv uspjeh MTV-a kojemu su mnogi prognozirali brzu propast, iz gliba je izvukao čitavu glazbenu industriju. No, baš na račun činjenice da je zapravo produžena ruka diskografskih kuća, pobrao je i najteže osude. Bilo je kritika kako je prekomercijalan i kako je prava vrijednost glazbe zbog pojave MTV-a degradirana i svedena na čistu vizualnu estetiku. Čak mu se imputirao i rasizam i sklonost bijelim izvođačima, pa kad je Michael Jackson izbacio svoj najuspješniji album «Thriller», nije silazio s ekrana što zbog objektivne genijalnosti albuma, što zbog straha MTV-jevaca od daljnjih osuda. A onda je i on zaželio postati bijelcem...

S MTV-jem je dakle započelo zlatno doba videospotova. Oni su bili ti koji su otvorili najuspješnije i najprofitabilnije desetljeće u povijesti glazbene industrije, a danas su jednako popularni koliko i pjesme iza kojih stoje. O tome dovoljno govori činjenica da se prodaju neovisno o pjesmi – u kolekcijama na videokasetama ili DVD-ima. A trebamo li uopće dodati da ekipa masovno gleda spotove tako da isključi zvuk. I onda neka netko kaže da video nije koknuo radio.

Dražen Baljak

Objavljeno 09.12.2005.

Vremeplov

Rock ideologija je ispala jedna velika prevara koja se sad samo završava u tome da se vjeruje da je moguće nostalgiju estetizirati kroz sjećanja onovremenih prvoboraca koji sad pokušavaju da to svoje sjećanje kapitaliziraju nekakvim knjigama, reminiscencijama sebi i vlastitim vremenima.
Petar Jevremović, intervju za RiRock.com