Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Žrtvovanja - pjevajući mrtvaci, heroji i teroristi

Žrtvovanja - pjevajući mrtvaci, heroji i teroristiNa omotu albuma «Spiritchaser» grupe Dead can dance piše, budući da se prilikom proizvodnje instrumenta rezonantna kutija uglavnom proizvodi od drva, a proizvođač zvuka (žice) je uglavnom životinjskog porijekla, u kulturama čija muzika ima magijsko značenje svaka proizvodnja instrumenta uključuje žrtvovanje životinje i ta duša žrtvovane životinje postaje dio instrumenta i pomoću tonova instrumenta «pjevajući mrtvaci» koji su vječno prisutni oko nas obznanjuju svoje prisustvo.
Duša žrtve nam zajedno s instrumentom omogućuje da čujemo «pjevajuće mrtvace».
Takav oblik žrtvovanja bi spadao pod ritualno žrtvovanje. Suprotno od ritualnog žrtvovanja bi bilo žrtvovanje za ideale.

Unutar ritualnog žrtvovanja možemo razlikovati dva načina:

1.Da se duša zarobi i služi, kao u slučaju žrtvovane životinje za instrument
2. Žrtve da se umilostive bogovi.

1. Kada se nešto žrtvuje da se duša žrtve zarobi i služi:
Žrvovana duša služi ljudima tako da stvara muziku time što omogućava pjevajučim mrtvacima da se čuju. Ona služi ljudima tako što proizvodi muziku. Životinja je žrtvovana radi potrebe stvaranja muzike. Bez njezine žrtve muzika ne bi bila moguća budući da onda duša te životinje ne bi bila prisiljena da je stvara.
Međutim sve masovnijim bavljenjem muzike gubi se njezin magijski značaj i počinje se koristiti više u zabavne svrhe, čak i nedodirljiva klasika u početku je skladana za novac radi zabave aristokracije, jer nisu imali stereo uređaje, dok je danas magijsko u muzici (trans) samo nuspojava glavnog cilja muzike, a to je zabava-najbliže magijskom u muzici danas je psihodelija koja kaže trans=zabava. Oni žrtvuju svoje mentalno zdravlje prekomjernom upotrebom opijata u potrazi za inspiracijom ili nazovimo to šamanskim prodiranjem u nepoznati paralelni svijet da bi ga se upoznalo i putem muzike predstavilo ljudima koji nisu u mogućnosti ući u taj svijet (primjerice Syd Barret osnivač Pink Floyda koji je poludio ili Jim Morrison koji je stvarao muziku da prodre u nepoznato i umro mlad i lud).
Ipak, sve se manje žrvuju životinje prilikom proizvodnje instrumenata (ako uopće) budući da sa opadanjem magijskog u muzici opada i korištenje životinjskih materijala za proizvodnju instrumenta, a sve više se koriste sintetički materijali.

2. Ljudske žrtve da se umilostive bogovi:
Svrha tih žrtvovanja nije da duša služi bogovima, već da se pokaže da su ljudi spremni žrtvovati svoju vrstu samo da zadovolje bogove. Tako u većini kultura se uglavnom žrtvuju životinje. Židovi žrtvuju janjce, stari grci su žrtvovali bikove. Upravo kod starih grka je važna kvantiteta žrtve, što veći bik, to će bog biti milostivi. Poznat je mit kako je Prometej prevario Zeusa, tako što je stavio dvije žrtve. Na jednoj je bio bik, dok je na drugoj bio hrpa kostiju. Te dvije žrtve je prekrio da se ne vidi što je. Hrpa kostiju je izgledala veća nego bik, pa je pohlepni Zeus neznajući što se krije ispod uzeo hrpu bezvrijednih kostiju, a meso bika ostavio ljudima.
Jedna od rijetkih kultura koje su žrtvovale ljude su bili Asteci. Cilj njihovih ratova nije bio da se ubije sve više protivnika, već da se zarobi što više protivnika da bi ih se moglo žrtvovati njihovim božanstvima.
Što više žrtvovanih ljudi, to su bogovi sretniji i milostiviji. Što je neka svečanost značajnija to je broj žrtvovanih veći. Najvažnije svečanosti su bile krunjenje kralja ili posvećenje hrama. Tako je 1486. prilikom posvećenja velikog hrama bogu Huitzilopotchliju (astečki bog rata i glavni bog njihovog panteona) bila upriličena svečanost koja je trajala nekoliko dana prilikom koje je žrtvovano sedamdeset tisuća ljudi!
I da bi sve bilo kako treba, Asteci bi na kraju jeli meso svojih žrtva na pravim gozbama. Onaj tko zarobi žrtvovanog, zajedno sa svojim prijateljima na raskošnoj gozbi ga i pojede.
Posebno je zanimljiva jedna od astečkih najvažnijh svečanosti. Ta svečanost je bila u čast boga Tezcatlepoce koji je bi smatran za stvoritelja svijeta i bio je prikazivan kao lijep i vječno mlad muškarac. Za žrtvu, njemu u čast, bio bi izabran neki od zarobljenika koji se posebno isticao ljepotom. Taj izabrani je predstavljao boga Tezcatlepocea i neko vrijeme je vodio raskošan i besposlen život pun bogatstva i uživanja. Na dan žrtvovanja bi mu oduzeli sve njegove povlastice, žene i nakit te su ga žrtvovali tako što su mu pomoću oštrog noža od itzilija (tvrda vulkanska tvar) rasporili prsa, zatim bi jedan od svećenika zavukao ruku u ranu i isčupao žrtvi srce koje je još kucalo. Njegova žrtva je simbolizirala tipičnu ljudsku sudbinu, koja je u početku blistava, a završava u patnji i nesreći.

Sada slijedi žrtvovanje za ideale:

To žrtvovanje bi također mogli podijeliti u dva dijela, herojsko i terorističko.
1.Herojsko žrtvovanje:
Kada se radi nekakvih plemenitih ciljeva riskira vlastiti život. Primjerice kada se riskira vlastiti život da bi se spasilo slabije od sebe. Jasno, riskiranje života znači da su okolnosti u kojima se osoba nalazi potpuno nepovoljne za osobu, bilo da neprijatelja ima mnogo više ili da je neka prirodna nepogoda (primjerice spasiti dijete iz brze rijeke).
Što su okolnosti nepovoljnije i što je ono što spašavamo vrijednije spašavanja to je herojsko dijelo veće.
Što to znači biti vrijedno spašavanja? Pa ili da je to što spašavamo mnogo slabije od većine ljudi (djeca, žene, invalidi, životinje) ili nešto što društvo smatra vrijednim (tako je u filmu Rambo III američko društvo smatralo vrijednim da se Rambo žrtvuje za afganistanske Mudžahedine, a u isto vrijeme kolje Ruse, dok bi danas vjerojatno kada bi ponovo snimali Rambo III Rusi bili vrijedni spašavanja, a Mudžahedini vrijedni ubijanja). Situacija s Rambom nam samo prikazuje koliko je relativan pojam heroja i teroriste odnosno zlikovca. Ali o tome malo kasnije. Sada:
2.Terorističko žrtvovanje:
Sve suprotno od herojskog, jasno to ne znači da ćemo nekoga tko se žrtvuje za neku jaku osobu koja uopće nije u opasnosti već naprotiv uživa u svim «blagodatima sijeta» smatrati teroristom. Takva osoba je naprosto budala i nema ih previše, eventualno Superhik iz Alan Forda-krade siromašnima da bi dao bogatima, iako sada kada sam napisao krasti siromašnima da bi se dalo bogatima mi izgleda kao pravi teroristički čin jer se izrabljuje slabije na račun bogatih i to je upravo ono što velike korporacije danas čine. Istu stvar su činili i feudalci u srednjem vijeku, iako kod njih nije prisutan element žrtvovanja pa su mi nebitni za ovu priču.
Ipak teroristi s kraja 19. i početka 20 stoljeća nisu napadali slabije već političke protivnike, anarhistički teroristi tog vremena ubijaju kapitaliste. Oni su proglašeni teroristima zato što su napadali vrijednosti tadašnjeg društva, kao što su neki mediji pokušali antiglobalistički pokret proglasiti terorističkim.
Ali, vratimo se na ono što se danas smatra terorizmom. Poanta današnjeg terorizma jest da se napadaju nevini i civilni ciljevi, pa da onda oni počnu živjeti u strahu i počnu vršiti pritisak na svoju vlast da pristane na zahtjeve terorista da bi oni, nevini, prestali živjeti u strahu. Drugim riječima terorizam jest fizički napad na nekoga ili nešto što je slabo, nevino i društvo smatra vrijednim. Tako napad na WTC nije teroristički samo zato što su stradali nevini, već je istovremeno napad na vrijednosti zapada koje WTC simboliziraju-to može biti kapitalizam, ambicioznost, pohlepa, a s druge strane može biti demokracija, sloboda govora, kako se uzme.
Da je napad na prvo bio bi to herojski čin i sad dolazimo do relativizma. Ono što neko društvo smatra vrijednim divljenja drugo društvo smatra vrijednim prijezira.
Primjerice nekome je kapitalizam vrijedan divljenja, dok ga drugi prezire i napada njegove institucije, zatim palestinac bombaš samoubojica heroj, dok je isti za židove terorist.
Ipak svaki napad u kojemu stradaju nevini i slabiji bi trebao biti teroristički tako je zabijenje aviona u WTC teroristički čin, a također je to i Busheva invazija na Irak pod izmišljenim izgovorom da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje (samo što Bush ne žrtvuje sebe nego svoje vojnike, dok sebi pripisuje zasluge za širenje demokracije, kao što bin Laden ne žrtvuje sebe već svoje sljedbenike, a sebi pripisuje zasluge).
Sve su to napadi na nevine i slabije. Kada bi se terorizam ograničio da je to napad na slabije i nevine, a isključio se napad na vrijednosti društa uspjeli bi izbjeći relativizam.
Imamo granični slučaj, kamikaze-heroji ili teroristi? Svakako su bliže herojima jer su napadali vojne ciljeve, međutim bili su saveznici fašistima i nacistima ideologijama koje su u svojoj biti zločinačke i to bi ih svrstalo, možda ne na stranu terorista jer nisu napadali slabije i nevine, ali ipak na stranu zločinaca.
Za kraj. I herojima i teroristima je zajedničko samožrtvovanje.
Albert Camus kaže u svojoj knjizi «Pobunjeni čovjek» (koja se bavim između ostalog anarhističkim teroristima s kraja 19. i početka 20. stoljeća: «Dva ljudska soja. Jedan ubija jednom i plaća životom. Drugi opravdava tisuće zločina i prihvaća da mu se to plati počastima».

Marin Tomić

Objavljeno 25.10.2005.

Vremeplov

Lakše je pisati poznate negoli nepoznate pjesme.
Franci Blašković