Damir Čargonja Charlie – Sve što ste ikada željeli znati o Palachu (1. dio intervjua)
Kultni riječki klub Palach koji je već desetljećima vruća tema mnogih riječkih “čakula”, debata i ozbiljnih razgovora slijedeće godine slavi zavidnih 40 godina postojanja unatoč svojoj burnoj i neponovljivoj povijesti. Njegov dugogodišnji voditelj Damir Čargonja Charlie idealan je sugovornik na temu Palacha nekada i danas. RiRock.com je prvi medij koji je od, nerijetko kritiziranog ali i hvaljenog, Charlija po prvi puta saznao konkretne odgovore vezane za cjelovitu povijest omiljenog riječkog prostora koji se u posljednje vrijeme nalazi u prilično nezavidnoj situaciji.
Dakle, “kontroverzni” Damir Čargonja je samo za RiRock.com “otvorio dušu” i iz svoje perspektive posve otvoreno progovorio o svemu čega smo se mogli dosjetiti – počecima Palacha, OK SSHO, Ivi Loli Ribaru, CDM-u, “zlatnim danima”, Centru, Otvorenom krugu, MMC-u, sadašnjosti i budućnosti najpoznatijeg riječkog, recimo to tako, alternativnog kultur-punkta u samom srcu grada.
Ako stavimo na stranu sve često zamorne i neproduktivne diskusije
pro et contra Čarlija, otvara se pozamašan prostor za sagledavanje povijesti kako dobrog dijela alternativnog i ”rockerskog” života grada Rijeke, tako i kluba koji je mnogima značio (i još uvijek znači) daleko više od “prostora za svirku i izlazak”. Zašto je tako možda upravo saznate iz redaka što slijede. Intervju donosimo u dva dijela, a pred vama je iscrpan prvi dio razgovora…
RiRock.com: Počnimo od početka. Kako je i kada uopće rođen klub Palach?
Charlie: Češki student Jan Palach se 16. siječnja, 1969. godine na Vaclavskim namestima, središnjem praškom trgu, spalio u znak protesta radi ulaska sovjetskih vojnih trupa u Prag, odnosno vojne okupacije tadašnje Čehoslovačke. Umro je u bolnici tri dana kasnije,19. sječnja. Zanimljivo je da se nakon Jana Palacha na istom mjestu 25.veljače, te iste godine, spalio još jedan češki student, Jan Zajic. No, u legendu je ušao Jan Palach.
Kada je točno klub, prostor u Kružnoj ulici, dobio naziv Jan Palach mislim da ćemo teško otkriti. Postoji nekoliko verzija priče. Ispričati ću onu po meni najvjerodostojniju. Mnoge danas zbunjuje spomen ploča u Kružnoj ulici stavljena 1998. godine a povodom 30. godina rada Kluba. Na ploči je urezana 1968. godina kao godina početka djelovanja Studentskog kluba „Jan Palach“. No u to vrijeme je Jan Palach bio živ i još uvijek nije bio razloga da netko po njemu nazove Klub. Taj podatak,1968. godinu, možemo shvatiti kao točan ako uzmemo u obzir da je te godine, u prvom dijelu sadašnjeg prostora Kluba, osnovan Klub studenata kojeg su vodili studenti Medicinskog fakulteta. Ovaj će neimenovani Klub, godinu dana kasnije, dobiti naziv Klub studenata „Jan Palach“.
Prva inicjativa da se klubu dodijeli taj naziv došla je od riječkih studenata strojarstva koji su upravo u vrijeme ulaska ruskih trupa i samospaljivanja Jana Palacha bili na eskurziji u Čehoslovačkoj. Nakon povratka puni dojmova predložili su studentskoj organizaciji da se Klub nazove imenom nesretnog češkog studenta.
Odgovor na pitanje zašto je ta inicijativa prošla možemo dobiti ako shvatimo kontekst tadašnjeg vremena i događaja počevši od studentskih nemira koji su potresali cijeli svijet i našu bivšu državu, pa do političkih odnosa tadašnje Jugoslavije i moćnog Sovjetskog Saveza a koji su bili sve nego dobri. Upravo su ova dva povijesna detalja po meni najviše utjecala na to da Klub bude nazvan po češkom studentu jer se nazivom donekle povlađivalo sve rogobornijim studentima kojima je Palach odmah postao simbol bunta i slobode. S druge strane ovim se nazivom demostrirala i nezvanična politika prema SSSR-u.
Netko je tada, u riječkim političkim krugovima, bio mudar kada je dopustio da se klub nazove „Jan Palach“. Ono što možda nije znao je to, da će u simboličkom, psihološkom smislu, ovaj naziv odrediti budućnost ovog prostora kao prostora mladosti i njenog prirodnog bunta te tako indirektno utjecati na razvoj riječke alternativne kulture i i njene scene a koja će naročito buknuti, najviše kroz medij glazbe, negdje u drugoj polovici sedamdesetih godina i trajati do današnjih dana.
RiRock.com: Tko je bio osnivač takvog Palacha tj. Studentskog Kluba?
Charlie: Osnivači Studentskog Kluba su bili studenti Medicinskog fakulteta no to se sigurno nije moglo bez odluke iz političkih krugova; raznih studentskih socijalističkih i komunističkih organizacija, a koje su instruirane od njima predpostavljenih u institucijama vlasti. Kasnije u osamdesetima je Klub dobio predznak „omladinski“ te je o njemu brigu vodio Općinski komitet Saveza socijalističke omladine Hrvatske (OK SSOH).
RiRock.com: Kada si prvi puta ušao u Palach?
Charlie: Prvi puta sam ušao negdje početkom osamdesetih, ’82./’83. nakon što se Palach nakon nekoliko godina što je bio zatvoren ponovno otvorio. Sjećam se da mi je iskaznicu „Palacha“, u to vrijeme se zvao Omladinski klub „Ivo Lola Ribar“, napravila Meri Trošelj. Bio sam sretan zbog te iskaznice jer sam je dobio a da još nisam imao 16 godina što je bila donja granica za dobivanje iskaznice. Jedan od razloga što sam je dobio „preko veze“ je taj što je moja mama radila u Palachovoj pizzeriji - restoranu. Bio sam jako sretan i ponosan na tu iskaznicu. Moj prvi izlazak u Palach zapamtio sam po studentima iz nesvrstanih zemalja kojih je tada bila puna Rijeka i koji su tu večer imali neku svoju feštu te stalno prebacivali nekakav drveni češalj iz kose u kosu (neka njihova društvena igra) i po Zoffu (Zoran Štajduhar, vođa i pjevač alternativne grupe Grč; op.ur.) koji me je šokirao onako obučen u crnoj kožnoj jakni i našminkan.
RiRock.com: Kako je tada prostor izgledao?
Za ono vrijeme dobro. Nakon godina zapuštenosti početkom osamdesetih je uređen. Sam prostor se dijelio na restoran - pizzeriju, prvi dio sadašnjeg Palacha, u narančastom tonu sa narančastim svjetlima, stolovima i plastičnim stolicama. Restoran je radio od sedam sati ujutro i u njega su uglavnom zalazili službenici Riječke banke, te šefovi “Centra“ koji su ga i vodili. Mlađi bi došli na pizzu ali osim toga, uglavnom bi se slabo zadržavali u tom prostoru. Negdje oko 19 sati restoran bi se zatvorio u vrijeme kada bi počeo raditi sam Klub Palach. Klub Palach su tada bile samo dvije prostorije srednja - mala i zadnja takozvani“ Disco“. Ulaz u prostor je bio na mjestu današnjih crnih vrata u srednjem djelu. Šank je bio na mjestu gdje je danas bina a po čitavom prostoru uz zidove su se nalazili niski stolovi i široke klupice iste visine prekrivene jastucima od crvenog skaja. Vjerujem da se neki sjećaju ovih klupica i stolova jer se ništa osim boje na zidovima nije mijenjalo sve do 1998. godine.
U prostoru današnje galerije O.K. nalazila se knjižara koju je vodio novinar, dopisnik beogradske „Borbe“, Zvonko Tarle. Ima zanimljivih priča o tom tipu koji je početkom osmadesetih poslan u Rijeku, to jest u Palach, iz Splita kako bi ovdje pokrenuo kazalište i otvorio knjižaru. Znam da je njegov dolazak u Palach bio popraćen i od strane Novog Lista i Vala kao da dolazi neka velika faca koja će sve promjeniti. U biti nitko nije znao zašto on dolazi a s vremenom i što radi. Pričalo se da je u Palach poslan po nalogu UDBE (UDBA - Uprava državne bezbjednosti, tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije; op.ur.) da kontrolira i izvještava o tome što se ovdje zbiva. Nekoliko mjeseci prije rata je nestao i o njemu se dosta dugo nije ništa čulo, sve dok nismo doznali da je ministar kulture ili tako nešto u SAO Krajini ili Republici Srpskoj, nisam siguran točno gdje, a nije niti važno. Uglavnom kandidirao se i za zastupnika nacionalnih manjina u saboru prije nekoliko godina. Nije prošao. U ono vrijeme Tarle se brinuo za knjižaru i Brigadirski klub gdje je imao svoj kazalište i radio kazališna gostovanja.
RiRock.com: Razjasni još malo detalje oko promjene imena u „Ivo Lola Ribar“.
Charlie: Nakon dvogodišnjeg uređenja prostora negdje do 1982./83. Palach je potpao direktno pod upravu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Hrvatske OK SSOH. Ono što možemo pretpostaviti je da je netko valjda na nekom omladinskom sastanku rekao iz hira ili da bi dokazao svoju političku podobnost i odanost tekovinama NOB-a (Narodno oslobodilačka borba), kako nama nisu potrebni strani uzori kad imamo i svoje, recimo Ivu Lolu Ribara. Odnosi sa raspadajućim Sovjetskim Savezom su se također promjenili te nije bilo potrebe za inatom i tako se vjerojatno donijela odluka kao i sve odluke u to vrijeme, jednoglasno, da se ime promjeni. Ono što je najbitnije da ta birokratska odluka o promjeni imena uopće nije utjecala na mlade te su oni i dalje prostor nazivali po svom pravom imenu Palach. Svaka čast Ivi Loli Ribaru ali...
RiRock.com: Sjećaš li se još pokoje priče o stanju u Kružnoj ulici s kraja šezdesetih? Kako su izgledale sedamdesete? Naravno, mislim na informacije kojih si se tijekom svih ovih godina zasigurno naslušao „na licu mjesta“.
Charlie: Šezdesetih u Rijeci i Palachu nisu baš godine da ih se sjećam. Rođen sam 1968. baš kad i Klub kojeg sad vodim. Znam da je Palach tada funkcionirao a to se nastavilo i početkom sedamdesetih kao nekakav prostor u kojem su djelovale sekcije poput šahovske. Kuriozitet je Klub igrača GO-a koji je djelovao u Palachu. Za one koji ne znaju „GO“ je igra slična šahu i bila je omiljena u sedamdesetima pogotovo u Rijeci, to jest Palachu. Razlog tome ne znam. Znam da je 1998. nakon postavljanja spomen ploče te večeri pod znakovitim naslovom „Kad starci prolupaju“ a koja je okupila sve stare Palahijanere iz tog doba, ponovno od njih pokrenuta inicijativa da se u Palachu oformi Klub igrača GO-a. Jedno vrijeme su čak i dolazili igrati i organizirati turnire ali su uskoro odustali. Vjerojatno svjesni da je vrijeme GO-a u Palachu ipak prošlo. U to vrijeme održavale su se i glazbene večeri a DJ-a je glumio yukebox. Pored njega bi stajali studenti koji su bili zaduženi da ubacuju kovanice u njega - pet brzih i pet sporih pjesama, pa onda pauza, paljenje svjetala i novo ubacivanje...
Polovicom sedamdesetih iz „Sterea 70“ jednog od prvih prostora koji su ličili na disco u Rijeci a nalazio se gdje je sada Stereo dvorana, u Palach se seli legendarni Miodrag Đuza Stojiljković (dugogodišnji glavni glazbeni urednik Radio Rijeke, iznimno cijenjen i omiljen u riječkim društvenim krugovima, preminuo 2006. godine; op.ur.) koji preuzima brigu o glazbenom programu. Mislim da je ovo dosta bitan podatak za daljnji razvoj Kluba obzirom na Đuzino znanje i glazbene afinitete. U drugoj polovici sedamdestih Palach je bio prava studentska rupa u kojoj su se skupljali studenti, studenti iz nesvrstanih zemalja, razni mračnjaci i frikovi, uglavnom „svi“. O klubu i glazbi su brinuli DJ Vuk i DJ Vrtiploča danas poznatiji kao Kosta. Sretnem ga ponekad na Korzu i još uvijek ima volje pričati o Palachu i njegovoj budućnosti. Kosta i njegov kolega Nikša su inače i autori prvog lighte showa u Palachu. Jednostavno su od mehanizma - programatora mašine za pranje robe i žarulja u boji napravili neku vrst „trčećeg svijetla“ i oduševili mlade riječane. Kosta je bio urednik i „Studića“ lista studenata Rijeke čije sjedište je također bilo u Palachu. Palach je tada za današnje vrijeme stvarno morao čudno izgledati sa školskim stolicama i klupama i običnom neonskom rasvjetom. Kada se trebala dočarati atmosfera jednostavno se ugasilo svijetlo a na lošem razglasu slušalo bi se od nešto Kameleona, Bijelog Dugmeta, Indexa pa sve do Janis Joplin, Elvisa, Beatlesa... No i tako uređen Klub se znao, vjerojatno i u nedostatku sličnih prostora u Rijeci, do kraja napuniti. Ujutro je prema nekim pričama znalo na podu biti stakla do gležnja.
Bile su zanimljive i večeri studenata nesvrstanih zemalja Iračana, Sudanaca, Libijaca i Sirijaca. Često su se pretvarale u političke sastanke a prema pričama bilo je nazanimljivije kada bi se na takvoj tribini našlo osam Iračana koliko ih je i bilo u Rijeci a njih osam iz tri različite iračke partije, te slušati njihove svađe na nerazumljivom jeziku. Jedan od događaja za koje sam čuo je i legendarna nogometna utakmica Palachove ekipe protiv ekipe studenata nesvrstanih zemalja. Kako se ne bi posvađali oko himne odlučili su da im himna bude pijesma Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“. Oni koji su utakmicu gledali kažu da su „nesvrstani“ situaciju shvatili ozbiljno i u stavu mirno ponosno odslušali himnu. Bilo je to zanimljivo multi-kulti vrijeme. Tek krajem sedamdesetih počinju puhati neki drugi vjetrovi a na što je najviše utjecala pojava punka, točnije grupa kao što su Paraf i Termiti.
RiRock.com: Time ulazimo u „slavne“ osamdesete. Krajem 80-ih je i moja malenkost prvi puta kročila u Palach. Sjećam se koliko sam bio zapanjen, na dobru foru, ustvari oduševljen onime što me tamo dočekalo.
Charlie: Bitne godine. Početkom osamdesetih Palach je po prvi puta zatvoren. Cilj je bio da se on konačno malo uredi i dovede k nekoj drugačijoj svrsi. Preuređenje je trajalo dosta dugo, mislim do 1982/83. Preuređenje je obuhvatilo studentsku menzu koja postaje, za ta vremena, suvremno uređena pizzerija, promjenjen je i izgled samog kluba koji je dobio nov kameni pod, grijanje, te fotelje presvučene crvenim skajom. Klub prestaje biti studentskim, postaje omladinski te dobiva novi naziv Omladinski klub „Ivo Lola Ribar“. Također se mijenja i uprava. Profitne djelatnosti Kluba, šankove preuzima organizacija „Centar“ - organizacija udruženog rada, nešto slično današnjem d.o.o. osim što nije bila privatna već pod indirektnom upravom OKSSOH. Zanimljivo je da je „Centar“ kao organizacija služio na neki način stvaranju novaca kojima su se financirale plaće zaposlenika SSO-a, samog „Centra“, te djelatnici i dio neprofitnih djelatnosti samog Kluba Palach. “Centar“ je stvoren negdje u šezdesetima.
Neke od djelatnosti Centra su bile ugostiteljstvo kako Kluba Palach, tako i pizzerije kao i dnevnog kafića u prvom djelu Palacha koji je tada bio staklenim zidom odvojen od samog Kluba i radio je do nekih osam sati navečer kada se otvarao sam Klub. Centar je također vodio i Auto školu, Dvoranu mladosti, Dvoranu Kozala, Omladinsko naselje „Lovorka Kukanić“, Tiskaru, Tvornicu suvenira i igračaka u Puli, Omladinsku zadrugu koja se nalazila u prizemlju prostora današnjeg Primorskog radija a služila je povremenom i privremenom zapošljavanju mladih... Sjećam se da sam i ja kao klinac znao dolaziti u „Omladinsku“, te tamo čekati telefonski poziv iz neke od riječkih firmi koje su na ovaj način dolazile do radne snage za privremene poslove uglavnom utovara i istovara. Lova je bila odlična i mnogi su od nas na ovaj način zarađivali džeparac kojeg smo kasnije uglavnom trošili u Palachu ili Penziji. U to vrijeme se i situacija kako u državi tako i na alternativnoj sceni naglo mjenjala, što zbog smrti onog za kojeg se mislilo da nikad neće, Tita, što zbog pojave punka i Novog vala koji su kroz glazbu potencirali i omladinski bunt, te medija (Mladina, Polet, Val...) a i konkretnih umjetničko-političkih akcija, pojava NSK-a (Neue Slowenische Kunst, umjetničko-politički pokret nastao u Sloveniji; op.ur.) u Ljubljani, dark glazbe i umjetnosti (legendarna priča o Crnoj ruži) i tako redom.
Još uvijek je Štafeta mladosti (na inicijativu Josipa Broza Tita 1957. godine njegov rođendan postao je praznik omladine - Dan mladosti, a Titova štafeta - Štafeta mladosti bila je ”posebna” i ”posvećena” palica koju su omladinci prenosili diljem cijele zemlje” u svrhu širenja ideje bratstva i jedinstva; op.ur.) noćivala u Palachu i to su bile najbolje fešte kada je Palach radio do ranog jutra - ali sve je bilo drugačije.
Sjećam se, mislim, zadnje Titove štafete u Palachu kada su voditelji, vjerojatno uz dozvolu političara, odlučili da štafeta treba biti bliže mladima, da je mogu dodirnuti i fotografirati se s njom. Stavili su je na jedan stol i mislim da ju je netko maznuo. Znam da je Palach bio ispražnjen te su nas ponovno pustili nakon nekog vremena. Šafeta je bila na mjestu a uz nju dva tipa u mantilima. Tko zna dali su je našli ili su uvalili duplikat.
To su bile vjerojatno najbezbrižnije godine u povijesti Palacha. Kao da se dalo naslutiti da će se nešto desiti te su se svi dobro zezali, bilo je i neke love, dosta događanja i koncerata. Malo ljudi uopće zna da su se rock koncerti u Palachu sustavno počeli održavati od 1983. i to u početku u prostoru takozvanog Brigadirskog kluba iza sadašnje galerije O.K. Palach je tada dobio i svoju knjižaru i kazalište. Počeli su se javljati neki novi oblici umjetničkog izražavanja (performansi Kreše Mustaća), Val je postao značajna omladinska novina i to na području cijele Jugoslavije, počela se razvijati književna scena okupljena oko Ri-Vala, u Palach su na gostovanja počeli dolaziti umjetnici iz svih krajeva države, djelovali su Putokazi, riječki bendovi su odlazili na tada popularnu popularnu Zaječarsku gitarijadu, Novi Rock... Razvija se veza Rijeka - Ljubljana koja će bitno utjecati na rock i umjetničku scenu i jednog i drugog grada. Klub Palach je tada radio samo u večernjim satima a radno vrijeme mu je završavalo u ponoć. To se radno vrijeme često nije poštivalo pogotovo u dane vikenda. Naravno niti jedna inspekcija ga radi toga nije zapečatila i zatvorila. Bilo bi to preopasno za njih. Mladi su se u velikoj mjeri od strane sustava respektirali, vodilo se dosta brige o načinu trošenja njihovog slobodnog vremena, često i s previše brige, a njihovo mišljenje se „osluškivalo“ i poštivalo. Bilo je tu i dosta glupih scena, recimo cenzura tekstova pjesama bendova te zabrane naziva bendovima koji nisu u socijalističkom duhu. To je bio zadatak Podkomisije za rock. Inače ta komisija je stvorena da bi se bavila promocijom rock kulture. Mislim da je Rijeka u tome bila presedan i ne samo u ex-Jugi da pri Gradskoj upravi ima jedno takvo legitimno tijelo.
Bilo je i zabrana ulaska u Palach u trapericama ili tenesicama. Naravno sve bi to izazivalo smijeh i dodatno budilo bunt i uglavnom bi kratko trajalo.
Za programe u Palachu je tada bio zadužen voditelj kojeg je postavljao Općinski komitet SSOH. Neki od voditelja tada su bili: Miranda Đaković (stalna voditeljica Putokaza; op.ur.), Đorđije Minić, Zlatko kojem neznam prezime i još neki. 1988. godine u Palach dolazi na mjesto voditelja Toni Tibljaš (sada direktor marketinga SVID radija; op.ur.) i ono što je zanimljivo dolazi s mjesta DJ-a iz sadašnjeg Sterea koji se onda zvao Adriatik - kao nekad ranije Đuza. Dolaskom Tonija Tibljaša počinju jedne od najboljih godina u glazbenom programu samog Kluba. Na žalost, nadolazeći rat i ratne godine sve će to prekinuti a nama svima pretumbati živote.
RiRock.com: Početkom devedesetih je krenula i priča s izolacijom, zatvaranjem i ponovnim otvaranjem...
Početak devedesetih se nije previše razlikovao u programskom smislu od onih sretnih osamdesetih no rat nas je polako trijeznio iako se pilo kao nikad prije, te se to osjetilo i u Palachu koji je polako bivao sve mračniji i tužniji. Početak devedesetih obilježio je i jedan veći građevinski zahvat u samom prostoru, postavljanje toliko željene zvučne izolacije, koja je konačno trebala riješiti problem već legendarne buke i Klubu omogućiti uvjete za održavanje koncerata. Projekt, te mjerenje nakon postavljanja zvučne izolacije, napravila je tvrtka RAI (Riječki akustički inžinjering) i rezultati su pokazali da je Palach konačno dobio tu toliko željenu mogućnost održavanja koncerata. Nažalost vrijeme će pokazati da to i nije baš tako.
1992.godine u dijelu prostora Palach(ex-Brigadirski klub) sa radom počinje najprije kao neformalna grupa a zatim kao jedna od prvih udruga u Hrvatskoj udruga građana Otvoreni krug, čiji sam bio član i kasnije je dugi niz godina vodio. Klub je tada također ušao u nekakav gradski urbanistički plan po kojem se prostor nalazi u nazovi „bogataškoj - prvoj“ zoni te je cijena zakupa skočila na 7.000 njemačkih maraka. Danas bi to bilo oko 30.000 kuna. Dani Palacha su bili odbrojani... Pokušali smo utjecati da ne dođe do zatvaranja no nije se moglo ništa napraviti, te odlaskom Tonija Tibljaša odlazimo i mi iz prostora. Organizacija „Centar“ se ugasila a organizacija CDM (Centar društvenih djelatnosti mladih) koja je stvorena kao neka vrsta nasljednika ugašenog SSO-a a koju je tada vodio Davorin Šimunović polako se raspadala dok na kraju i sam Šime nije odustao i napustio je. Šimunović je nakon odlaska tadašnjeg voditelja Palacha Tonija Tibljaša sam pokušao voditi Klub no nije uspio. Klub je neko vrijeme radio ali je uslijed dugova, pritiska inspekcija, te na samom kraju loših programa koji su se uglavnom zasnivali na alkoholnim partyjima zvanim „Pičvajz“ 1995. zatvoren. Sve je kulminiralo otvorenom svađom i optužbama Šimunovića i tadašnjeg gradonačelnika Slavka Linića. Tužno vrijeme.
Zatvaranje Palacha bio je šok za svih nas. S obzirom na nejasnu situaciju nitko nije znao što će se desiti i kako će Palach uopće opet proraditi. Grad Rijeka kao vlasnik prostora, malo pod pritiskom javnog mjenja, a malo i svojom voljom odlučio da se „Palach“ mora otvoriti. Odlučeno je da se ide u pruređenje prostora te da se prostor da na upravljanje udrugama. Svoju udrugu „Točka na Ri“ tada je registirirao i Simon Dajhalla (danas vlasnik Stereo dvorane u sušačkom Neboderu i nekadašnji vlasnik kluba Točka; op.ur.) inače jedan od uspješnijih voditelja glazbenih programa tijekom devedesetih u Palachu, zatim za tu priliku, registirana je i udruga „051“ sastavljena uglavnom od članova stranačkih mladeži SDP-a i RiDS-a. Cijelu priču oko otvaranja dodatno je požurila i akcija udruge „Točka na Ri“ pod nazivom „Hoćemo novi Klub“ ali je udruga „Točka Ri“ kada je predloženo da zajedno uđemo u prostor odustala. Posljedica je bila da su udruga Otvoreni krug i 051 sami ušli u prostor. Udruga 051 se nakon nekog vremena jednostavno raspala tako da je grad potpisao Ugovor sa Otvorenim krugom. Bilo je to krajem 1997. godine. Palach je proradio nekoliko mjeseci kasnije, točnije 08.05.1998. jer smo morali dodatno srediti i urediti prostor. Grad je prilikom preuređenja skinuo dio izolacije sa prozora i vrata tako da smo morali narednih godina to vratiti. Također nije bilo riješeno pitanje kanalizacije koja je za vrijeme juga doslovno izlazila kroz školjke pa smo i to morali riješiti na način da smo prekopali pola zgrade i zamjenili dotrajale cijevi. Prebacili smo i pozornicu („stejdž“) sa mjesta gdje je danas nova galerija O.K. na sadašnje mjesto. Uglavnom prve dvije godine u Palachu se stalno nešto uređivalo. Bilo je to vrijeme entuzijazma i želje za promjenom. 1999. je naročito živnula cijela riječka alternativna scena a kako je Palach tada bio jedan od rijetkih prostora svi su se skupljali u njemu. Razlog živosti je bio uveliko i u hrvatskoj kordinaciji udruga pod nazivom GLAS 99 čiji je regionalni ured bio u Palachu a koja je trebala služiti animiranju građana da izađu na predstojeće izbore. U Palachu je također u to vrijeme dijelovao i GONG. To vrijeme a ne samo izbore smatram najbitnijim, povijesnim trenucima za razvoj nevladine scene i demokracije u Hrvatskoj. Počela je s radom Galerija O.K., danas jedan od najpoznatijih alternativnih prostora za izlaganje u Hrvatskoj. Otvoren je i internet centar, prvi u Rijeci, koji se nažalost ugasio nakon četiri godine iz ekonomskih i inih razloga.
Već početkom 2000. počeli su prvi veći problemi u našem radu a koji će se kasnije odraziti i na cjelokupno poslovanje MMC-a d.o.o. Naime saborski zastupnik HSLS-a tadašnji predsjednik Gradskog vijeća Darko Glavan je, meni i danas iz nepoznatih razloga, na jednoj saborskoj sjednici prozvao Zamjenika ministra zdravstva gospodina Afrića riječima – citiram: “kako može dopuštati da tamo neki Palach u Rijeci može raditi a da kao prostor nema nikakvih uvjeta za to“. Javna prozivka urodila je plodom te Sanitarna inspekcija u Rijeci promptno nakon dojave iz Ministarstva MMC-u daje rok od tri mjeseca da riješi zvučnu izolaciju kao najveći problem. Dokazi da zvučna izolacija već postoji nisu vrijedili. Naravno da je taj rok bio prekratak za bilo kakve dodatne radove a MMC kao zakupnik prostora niti nema pravo vršiti tako velike preinake bez dozvole Grada. Postavljalo se i pitanje tko bi trebao platiti ove nove radove. O svemu smo obavijestili Grad no mislim da niti Grad niti mi u Palachu nismo vjerovali da će Sanitarna inspekcija stvarno povući tako drastičan potez. No ipak, Palach je u 9. mjesecu 2000.godine zatvoren na neodređeni rok. Šok i nevjerica. Meni se osobno sve srušilo na glavu. Nisam znao što napraviti. MMC je tada ima sedam stalno zaposlenih ljudi, zadužili smo se za uređenje samog prostora a na kraju trebali smo svi skupa i živjeti u novonastalim okolnostima. Bila su to četiri mjeseca borbe, dopisivanja i novinskih tekstova. Na kraju je gradonačelnik Vojko Obersnel zvao Sanitarnu inspekciju te se Palach otvorio. Bilo je to krajem 2000.godine ali ovog puta s registracijom „caffe bara“ i radnim vremenom do 22 sata. Ne znaš što je gore. Grad je obećao da će riješiti problem te je i platio projekt vrijedan 200.000 kuna čijom realizacijom bi Palach postao bunker, no od toga se odustalo. Nakon toga ponovna zatvaranja od strane Državnog inspektorata na mjesec dana a radi nezakonitog produžetka radnog vremena i to od nekih 15-tak minuta. Sve u svemu gadne godine su dolazile.
Mi smo ipak nekako nastavili sa radom i programima te tih godina pokrenuli neke od MMC-ovih najznačajnijih umjetničkih projekata: Goli otok - Novi hvatski turizam, Festival nove umjetnosti - FONA, te je i Galerija O.K. dobila status relevantnog galerijskog prostora u Hrvatsko a mi smo pozvani da sa svojom umjetničkom produkcijom po prvi puta gostujemo negdje van Rijeke i Hrvatske bilo je to na Internacionalnom festivalu „Sarajevska zima“...
RiRock.com: OK, ovo je za prvi dio razgovora više nego opširno. Naravno, gotovo svaka rečenica može otvoriti novo potpitanje no mi ćemo se držati ”scan” principa s početka teksta. Imamo još hrpu pitanja za Charlija, pročitajte nastavak kronologije o Palachu za dva tjedna.
Robert Paulić
Objavljeno 15.12.2007.
