Intervju: Darko Rundek - Naizgled niz slučajnosti

Balkanski Dawid Bowie. Hrvat odrastao u Jugoslaviji s pariškom adresom. Dolazi u Rijeku. Na Harteru! A mi ćemo ga maziti, paziti i zvat ćemo ga Darko...

T: Da li se sjećaš kada si posljednji put održao koncert u Rijeci? Ako se ne varam bilo je to prije pet godina u HKD-u na Sušaku... Sjećaš li se možda nekih ranijih nastupa?
R: Pet godina? Jel’ to već pet godina prošlo? Bila je to promocija albuma ”Ruke”. Bio sam u Rijeci još jedanput na jednoj večeri poezije, sam s gitarom, ali ne znam jel’ to bilo prije ili poslije tog koncerta. Inače nisam puno puta svirao u Rijeci. Još jedan ili dva koncerta sa Haustorom u Palachu, jedan u onom klubu na rivi sa bendom s ”Apokalipso” i to je sve.

T: U kojem od tvojih uprizorenja se imaš namjeru pojaviti na Harteri? Što riječka publika može ovaj put očekivati od tebe?
R: Na Harteru dolazim sa Cargo Orkestrom u punom sastavu, uključujući i video projekcije Biljane Tutorov. Puno smo svirali u zadnje vrijeme i ekipa je u formi.

T: Kako ti sam doživljavaš Rundek Cargo Orkestar? Je li to band, umjetnička organizacija, sukus svjetova, glazbena karavana...?
R: Cargo je bend. Ali ne kao oni iz kvarta ili škole već skupljen od ljudi koji su ranije stanovali daleko pa se našli, dovedni svatko svojom pričom, u Parizu. Tamo nas je opet jedna priča spojila, naizgled nizom slučajnosti. Sad smo već uigrani tim u kojem su se različiti utjecaji koje je svatko sa sobom donio protkali.

T: Možeš li usporediti dva kolektiva u kojima si kao glazbenik djelovao – Haustor i Rundek Cargo Orkestar?
R: Rekao bih da čovjek, htio ne htio, oko sebe stvara uvijek slične situacije, tako da ima puno sličnosti između Haustora i Carga, po tipovima ljudi koji su uključeni, djelomično odnosima i načinu rada.

T: Činjenica je da nas, među ostalim, definira i sredina u kojoj živimo. Da li misliš da te Pariz određuje kao umjetnika? Na koji način život u Parizu uopće utječe na tebe?
R: Ne mogu točno procijeniti koliko Pariz utječe na mene, ali je sigurno da činjenica da nisam u Zagrebu i u Hrvatskoj, utječe. Odlaskom u Pariz sam prekinuo dosta automatskih nizova stvari, doveo u pitanje dosta toga što mi se činilo samo po sebi razumljivim i našao se u situacijama koje me, da sam ostao, ne bi zadesile. Tu sam zasnovao familiju i sreo utjecaje koji su promijenili moj život.

T: Godi li ti anonimnost koju ti pruža Pariz? To je nešto što u Hrvatskoj definitivno ne bi imao...
R: Da, naravno da godi. Da sam stalno izložen, ne vjerujem da bi se uspjelo skupiti stvarnog sadržaja za pjesme.

T: Čovjek si s hrvatskom putovnicom. U Hrvatskoj te vole, u Srbiji obožavaju, a i u svijetu su te prepoznali i priznali. Doživljavaš li sebe uopće u nacionalnom smislu? Ako da, na koji način?
R: Nacionalni smisao mi je malo zbrčkan. Ja sam odrasao kao Hrvat u Jugoslaviji. Ali i u to vrijeme sam dosta putovao i puno je utjecaja dolazilo tada kao i sad iz drugih kultura. Devedesetih, kad se kovalo novo hrvatstvo, nisam bio dovoljno tu da usvojim presložene vrijednosti. Tako da me sad više zanima tražiti zajedničke izvore različitih kultura i otkrivati nepoznate, nego se identificirati sa jednom od njih.

T: Tvoje obrazovanje (diploma iz kazališne režije) ostavilo je traga u tvojoj glazbi. Kad već pretačeš slike u glazbu, zašto onda nikada nisi probao pretočiti glazbu u slike, primjerice režirati vlastiti videospot...Ne misliš li da bi to bilo potpuno uobličavanje ideje?
R: Akademija mi je pomogla organizirati i osvijestiti interese koje sam i ranije imao, prepoznati elemente, organizirati cjelinu. Te su metode primjenjive na bilo koju umjetnost. Kazalište nije prije svega slika, nego scensko događanje u koje spada i koncert, tako da sam tu na svom terenu. Danas na koncertima koristimo i video projekcije pa se pretaču slika riječ i glazba. Za spotove mi se činilo produktivnije dati povjerenje onom koji je s druge strane kamere nego trčkarati ispred i iza.

T: Poznato je da te glazbeno oduševljavaju ritmovi i feelinzi naroda jugozapadnog Balkana. Tvoji vizualni uratci nerijetko imaju veze sa romsko-nomadskim stilom življenja. Zašto je tome tako?
R: Balkan je raskrižje kultura, prije svega orijentalne i srednjoeuropske. Mene intuitivno privlače mjesta takvih susreta jer otvaraju puno mogućnosti igre i glazbenih prožimanja, forme nisu ukočene i zatvorene, lakše se nazire ono što im je zajedničko. Osim spota za ”Makedo” ne znam koji drugi ima veze sa romsko-nomadskim.

T: Što te više puca – pisanje tekstova ili stvaranje glazbe? Kad bi se morao jednoga ostaviti, što bi to bilo?
R: Puno mi je jednostavnije i lakše u glazbi. Kad bi se nečeg morao ostaviti, ostavio bih se tekstova. Ali se oni ne bi ostavili mene.

T: Glazbenik si već tri desetljeća. Što misliš, koliko si se u cijelom tom vremenskom periodu promijenio ti, a koliko samo bavljenje glazbom?
R: Nemam osjećaj da smo se ni ja ni način bavljenja glazbom bitno promijenili.

T: Osjećaš li ikad u bilo kojem smislu nostalgiju za nekim prošlim vremenima?
R: Možda za nekim blagoslovljenim trenucima, ali ne periodima.

T: Postoji li ikakva naznaka, motiv ili možda želja za ponovnim okupljanjem Haustora?
R: Motiv postoji. Croatia Records izdaje sabrana djela Haustora od kojih će se tri albuma prvi put naći na CD-u. A naznake su male. Na to pitanje obično odgovaram da bi bilo zanimljivo okupiti Haustor oko novog albuma na koji bi ljudi donijeli što im se od haustorovskog materijala eventualno u međuvremenu skupilo.

Tina Cray

Objavljeno 01.05.2007.