Top singlovi

  1. David Bowie - The Stars (Are Out Tonight)
  2. Depeche Mode -Soothe My Soul
  3. Zaz - On Ira
  4. Mark Knopfler - Privateering
  5. My Buddy Moose - Shine! Shine! Shine!
  6. Muse - Panic Station
  7. Queens Of The Stone Age - I Appear Missing
  8. Lana Del Ray - Young And Beautiful
  9. Thirty Seconds To Mars - Up In The Air
  10. Bullet For My Valentine - P.O.W.

Top album

David Bowie – The Next Day

dvd preporuka

Iron Maiden - "Maiden England Tour"

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Intervju: Jadranka Janković – ‘Ne dozvolite nikom da ruši vaše snove’ (II dio)

Intervju: Jadranka Janković – ‘Ne dozvolite nikom da ruši vaše snove’ (II dio)RiRock.com: Pretostavljam da mnogi mlađi konzumenti sajta RiRock.com možda i ne znaju tko si i što si: ja bih odgovorio jedan-jedna od eminentnijih novinara u staroj Jugoslaviji. Hajde da ’preturamo’ po tvojoj prošlosti – pretpostavljam da ima mnogo imena ali pitanje je: tko ti je ostao u sjećanju a da se izdvojio po svojoj inteligenciji ili na neki drugi način?

Jadranka: Znaš kako, ja nemam problem što netko ne zna tko sam – ja se iznenadim kada netko zna tko sam u današnje vrijeme, uz svo dužno poštovanje zato što, pogotovo u Hrvatskoj, jer je ovo hrvatski sajt, sam se prijatno iznenadila kad sam bila na nekim koncertima zbog prirode stvari pa su mi prilazila ta neka mlađa generacija. Nemoj me shvatiti pogrešno, u Srbiji to nije čudno jer ja tu živim i radim. Ali kada su mi u Hrvatskoj prišle neke djevojčice pa rekle: mi smo odrasle na Vašim člancima, nekad smo čitale časopis ’Ćao’ meni je srce bilo puno. Jer lijepo je kad ti netko dođe i onda shvatiš da sve ono što si radila u životu nisi radila uzalud pa makar ja od toga ne zaradila ni pare, ni kuće, ni auto, ni ostalo ali puno mi je srce jer: radila sam ono što volim!

Da ne zvučim, ono, kliše i patetično da su svi intervjui ’moja djeca’ - svaki od intervjua koji sam radila na neki način je poseban za mene. E sad, činjenica je da su se tu izdvojili intervjui sa Lemmyjem iz Motorheada jer on je zaista specifičan čovjek. Jednom su me pitali koji je moj najbolji intervju. Mislim, 1986. godine sam radila intervju s njim za časopis ’Rock’ gdje je naslov bio ’Tačno imam onoliko pameti koliko je potrebno za luđaka’. I srećom urednik Peca Popović je ispoštovao tako veliki naslov iako to nije bio običaj tada u tom časopisu da imaš tako ogromne naslove. Iako sam ja prethodno s Lemmyjem radila intervjue, bio je to meni neki dvadeseti intervju s njim, samo tada, kod njega kući smo radili intervju, otvorila se ta neka ’pandorina kutija’ i on je pristao, samo tada i nikada više, da mi kaže neke stvari iz svog života javno, u diktafon, a koje sam ja znala privatno a nikada ne bih ni objavila i da odgovori na neka moja pitanja. Znači samo tada je on meni objasnio u tom intervjuu, ja sam to objavila, zašto je pljuvao i pljuje popove i crkvu, zašto nije poslije Gil (Ghislaine Gil Weston) iz Girlschool našao ženu svog života, zašto je ona ta ’femme fatale’, zašto pljuje političare, objasnio mi je misteriju ’Titanika’, svoje mišljenje vezano za drugi svjetski rat. Malo ljudi zna da je on zaista veliki stručnjak povijesti drugog svjetskog rata, ali i ’Titanika’ i da ga je James Cameron kada je snimao film ’Titanik’ (1997.g.) pozvao da Lemmy provjeri da li su to bili ti tepisi na brodu koji je potonuo jer je išao do tih najsitnijih detalja. Znači, on je meni bio i ostao jedna fascinantna ličnost. On je meni, maltene drugi otac bio jer me je upoznao s toliko glazbenika kada sam ja bila klinka u Londonu i nisam imala uopče mogućnosti da dođem do tih zvijezdi. Nikada ne bih napravila intervju s Ramonesima da Lemmy nije rekao: ’Ovo je moja prijateljica iz Jugoslavije, napravite intervju s njom.’ Ili s grupom Toto ili s Robertom Plantom, znači on je bio taj koji mi je u to vrijeme pomagao i evo, koristim priliku da mu se beskrajno zahvalim na svemu što je u životu napravio za mene jer je prepoznao taj moj ludi gen da idem napred i da radim.


RiRock.com: Da li ti je pričao o Titu?

Jadranka: I o Titu je pričao. Pokazao mi je Tiletovu sliku tj. njega i Tileta... Znači, tad se otvorila ta neka pandorina kutija i mi smo napravili sjajan intervju. Slično mi se dogodilio i s Blackie Lawlessom iz grupe W.A.S.P.. Gomilu intervjua smo radili prije toga. Mali koncert je bio u vojnoj američkoj bazi pored Minhena, u Njemačkoj gdje sam došla napraviti intervju za novine ’Ćao’, sjeli smo u neki neugledni kut u toj maloj sali. Koncert je bio u maloj sali samo za američke vojnike gdje staje oko tisuću ljudi a W.A.S.P: je tada mogao puniti više. Mi smo sjeli razgovarati, čak nismo imali ni uvjete da pričamo, jer su vikali nešto ljudi koji nose opremu,... i isto kao sa Lemmyjem. Nas dvoje smo ušli u neku drugu dimenziju, odradili taj intervju. On je tu meni iznjeo prvi put neke stvari iz svog privatnog života,o svojoj ženi koja se liječi od alkoholizma, od nekih stvari ’zašto je radio to što je radio’, ukratko, čudo. Ista stvar je bila i sa Dave Mustaineom, Clash Of Titans turneja. Znači: Megadeth, Testament, Suicidal Tendencies i Slayer. Ja u Minhenu, taj je intervju izašao za časopis ’Hard Metal’, a intervjui mi svi zakazani u isto vrijeme (?!). Četiri različite diskografske kuće su mi zakazale četiri intervuja na četiri različite lokacije. Shvatim da ne mogu stigći. Nekako pomaknem intervju sa Suicidal, dogovorim se s Testamentom da ih intervjuiram u sali, nekako se nagodim s Tomom Arayaom za kasnije i Dave Mustaine jedini ostane pri svom terminu. On u hotelu – ja došla. Uvijek je prema meni bio OK ali je znao imati neke svoje ’tripove’ kad ga uhvati ludilo kao i Axela iz Guns N Roses. Nikad mi nije prekinuo intervju i uvijek je bio fer prema meni ali zna imati gadnu narav. Poslije mi je rekao da je to vjerovatno posljedica zbog problema koje je imao s alkoholom. Pogotovo ga ne bi trebao ništa pitati za Metallicu, to mu je bila ’rak rana’. Mi smo sjeli raditi intervju i onako, on mi je djelovao kao prilično indisponiran, ono tipa: ’hajde sada još jedan heavy metal intervju’. Objasnila sam mu da sam zbog njega sve termine pomaknula... I krenuli smo raditi intervju – tri nastavka su izašla u časopisu ’Hard Metal’ koliko je bio dug intervju. Iznio mi je čitav svoj život ’na dlanu’. Prvi put mi je objašnjavao da se bavio alkemijom, zašto je oženio ženu s kojom živi, zašto tadašnja vjerenica a sadašnja žena nikada nije htjela da ga predstavi svojim roditeljima, što je bilo sa Metallicom, što se tu stvarno dogodilo, zašto on sebe smatra više gitaristom a ne pjevačem... Znači, dao mi je intervju dok je njegov menadžer tri puta dolazio da nas obiđe od šoka zato što toliko dugo pričamo. Ja sam samo stavljala kasete i kasete u diktafon a sreća da nas nitko nije prekinuo jer diskografske kuće imaju običaj da te prekinu. On je sam stavio čitav svoj život predamnom i dao mi dozvolu da to objavim. Sada da me pitaš – evo ta tri intervjua pamtim i sjećam ih se. Da me pitaš što se tu dogodilo: ništa ja nisam drugačije radila u odnosu na njih nego što sam prethodno nekog intervjuirala. Nijedno moje pitanje nije izazvalo to. Jednostavno se spojilo. Ne vjerujem da je to bila sudbina. Jednostavno se spojilo da je u tom trenutku ta osoba htjela na pravi način razgovarati sa mnom.

Naravno sjećam se intervjua i s pokojnim Cliffom Burtonom iz Metallicae. To mi je onako bolan intervju. Sjećam se intervjua i s David Lee Rothom koji je, novinarski san, ali i erotski. Ti staviš diktafon i on sve sam priča: i odgovore i pitanja. Joe Satriani je recimo težak ’kao crna zemlja’. Kako sam se mučila s njim za intervjue. A divan je čovjek. Satriani je doslovno kao i neki, kako ti se upali crvena lampica na diktafonu, totalna blokada. Svirao mi je svirao odgovore na gitari ali, avaj, kad ne možeš to pretočiti u riječi. S njim sam se u par intervjua mučila ne zato što je on to tako htio nego je to jednostavno tako: imaš ljude kao njega, zatvorene za intervju. Kada sam radila Ramonese otvorili su mi dimenziju tog nekog Punk zvuka, (jer ja sam bila zakleta Heavy Metalka), te kratke forme, jasno mi je bilo zašto ih Lemmy voli, njihov način razmišljanja, čitav taj trip koji su imali...

Toliko sam intervjua imala da se ni ja ne sjećam koliko ih je bilo ali eto, ta tri, njih se sjećam. Svaki od njih je imao neku specifičnu varijantu i mislim da je tajna bila u tome što bi oni u meni prepoznali da zaista to slušam i zaista to volim. Vjerovatno umorni od gomile intervjua kada sjedne ispred njih novinar koji danas odrađuje njih a sutra nešto iz druge sfere muzike, prekosutra nešto treće, nije ni čuo što taj bend svira, spremio je neka pitanja... Znam da tada, neke moje svjetske kolege su bili u fazi da u jednom danu intervjuiraju 4 različite zvijezde: Kylie Minoque, Status Quo, Spandau Ballet i Queensryche i da svima postavljaju ista pitanja, da se uopče ne udubljuju u priču. Vjerovatno onda ti muzičari, kada bih ja sjela, pa još vide da nešto i znam o njima, to im imponira. Ali, ti intervjui o kojima sam ti pričali su nadmašili tu neku profesionalnost zbog koje sam ja sjedila s njima. Ti ljudi su otvorili svoju dušu, doslovno tresnuli svoje srce na stol ispred mene, rekli sve i vratili srce nazad i kapija se zatvorila. Sretala sam ja njih i poslije, radila intervjue i kasnije ali nikad se nije to ponovilo.

Opet kada sam radila televizijske intervjue nikad to nije moglo dočarati one intervjue koje sam radila za novine jer su ljudi svjesni da ih snima kamera i onda: kamera je baš panika. Rijetko tko je pred kamerom opušten. Ti znaš da je moj dragi prijatelj i kamerman Milan Nikolić sa mnom radio intervjue i mi smo bili tandem koji se zaista trudio da odradi intervjue na najbolji mogući način ali ljudi kada vide da se kamera uključi imaju izvjesnu blokadu i svjesni su da je to televizija. Zato za televiziju neke intervjue i nisam mogla dobiti jer neki ljudi nisu htjeli pričati za televiziju ono što su pričali za novine i uvijek su bili svijesni da ih snima kamera, da televiziju gleda gomila ljudi. Rijetko tko je pred kamerama zaista opušten na način na koji su ljudi bili opušteni kada ih snimate diktafonom za novine. Ili kada radiš za radio pa ti neko dođe u emisiju i dozvoli da ga uživo intervjuiraš itd. Tada se intervju svede na razgovor i mnogo su opušteniji kao ti i ja sada. Mislim Lemmy je bio opušten i pred kamerama, njega to uopče nije zanimalo. Bio je u fazi: ’Mogu ja pušiti, odlično, pijem Jack a ti reci svoje...’ Ali on je jedan od rijetkih koji je u fazi: ja ću ti reći što imam a ti poslije u montaži hvataj se za glavu da li će ti dozvoliti da pustiš kada ja psujem itd. Ali on je jedan u milijun.

Pamtim divne intevjue i s Bon Jovijem, s Guns n Roses...

Lijepo je kada ti ljudi pristanu dati daju intervju, meni a ne nekim novinarima i time su mi ukazali čast. Ipak je ta Rock And Roll scena, tada, koju sam intervjuirala bila puna nekih živopisnih likova kojih je sve manje na ovoj novoj sceni. Sjećam se treme koju sam imala kada sam pričala s Robertom Plantom koji je meni bio idol. Sjedim s njim a tresu mi se ruke a on je skroz cool. Tu vidiš da što su veće zvijezde to su normalniji. Sjećam se intervjua sa Davidom Bowieem na nekom improviziranom vrtu na Pepsi Szigetu na Press konferenciji gdje ga nitko ništa ne pita osim mene pa je on na kraju krenuo pričati sa mnom. Iako je tu bila kamera on je bio toliko normalan, pokazavši nam kako pleše, itd... Jedan pravi gospodin. Tada sam shvatila da nisam bila spremna na intervju s njim koliko je on stvari mogao da mi kaže i da objasni i da prepriča. Opet ja sam veliki fan Nine Inch Nailsa i recimo intervjuirati Trenta Raznora, to je stvarno posebno iskustvo. Tada vidiš tog divnog čovjeka čiju muziku znaš i onda shvatiš, ja sam bar to shvatila i tvrdim, da je van suradnje s Bowiem, da je Trent htio da bude Bowie on bi bio Bowie ali nije htio. Jednostavno je radio to što voli, tu svoju muziku,... I tako sretneš te neke ljude i ja sam zapravo sretna što sam se rodila kada sam se rodila. Uhvatila sam te divne trenutke i ljude kojih danas nema. Uz svo dužno poštovanje ima i danas zanimljivih ljudi ali rijetko tko bi mi bio zanimljiv kao ljudi s kojima sam pričala. Nema više tih ličnosti da ti možeš sjesti preko puta njih i... Evo, recimo, doživotno ću žaliti što nisam tad, početkom devedesetih, mogla dobiti vizu za Sloveniju da odem intervjuirati Nirvanu i Curta Cobaina koji se malo poslije toga ubio. Voljela bih da sam mogla sjesti preko puta njega, znaš, da ga vidim, da ga osjetim kao čovjeka. OK, poslije sam pričala sa Cortney Love ali nije to to. Opet postoje ljudi s kojima sam pričala a da danas nisu među živima: Ronnie james Dio, Cliff Burton, Ray Gillen pjevač, Dimebag iz Pantere. Bude ti čudno kada čuješ da taj netko nije više živ, Wurzel iz Motorheada je nedavno otišao. Pročitaš o njegovoj smrti u novinama i rastužiš se. Kada čujem takvu vijest meni se samo odmota moj film s tim čovjekom, kako sam doživljavala tog čovjeka tj. te neke ljude. Kako sam ih upoznavala, što sam s njima pričala i kažem: ’Bože sretna sam što sam bila mali dio tog života tog čovjeka i što je taj čovjek bio veliki dio mog života.’ To su meni bile najljepše stvari u životu! To je ono što mi je pomagalo da zaboravim loše stvari: i što su mi se smijali što sam heavy metal novinar i smatrali me idiotom i što su mi govorili da ta muzika nikad neće zaživjeti... Što sam nekim urednicima morala objašnjavati zašto puštam tu muziku koju puštam, da li udaram glavom u zid kući kada to slušam, što sam se morala bojati da li će ti intervjui biti prikazani, emitirani, objavljeni, daj Bože plaćeni,... Znaš, meni to na kraju dana nije bilo ni bitno. Meni je samo bilo bitno da sam ispunila taj san iz detinjstva da sam upoznala te ljude. A opet, u onim groznim godinama sankcija, rata, ludila meni je to bio spas da ne poludim od svega što sam tada preživljavala: tenkova, neimaštine i svega negativnog... A opet tada sam se osjećala odgovornom da ako neki moji prijatelji ne mogu otputovati da vide koncert da ja mogu za njih. Nikad neću zaboraviti kako me je, u to vrijeme moja ekipa redakcije ’Hard Metala’ ispratila s beogradskog aerodroma na koncert Slayera u Minhen. Oni nisu smjeli ići jer se znalo da su na aerodromu hvatali i mobilirali ljude za rat itd. Tada sam se osjećala krivom što sam žensko. A onda mi je tamo u Minhenu Tom Araya dao majice za sve njih poslije moje priče o tome. Ili irealna scena: sjedim i radim intervju s Jon Bon Joviem, a imam marku i po honorar od firme za koju radim a Coca Cola koju sam popila s njim košta 3 marke. Ili: kucam intervju s Guns n Roses tako što na pisaćoj mašini stavim dvije svijeće, vežem kosu u rep da mi kosa ne izgori, deka preko mene kao grijanje zbog toga što je rat u zemlji i nema struje. Strašno! I tako ekskluzivno za ’Vreme zabave’ donosim intervju, da ja ne poludim i da ta moja generacija, nisam ja nikakav Mesiah – daleko od toga, niti Bogom dana, ali da ta moja generacija užasnuta s promjenama i svim što smo preživljavali može bar u nekom časopisu, uz te iste svijeće, u hladnoj kući čitati jedan intervju sa svojom omiljenom zvijezdom i kazati: hvalim te Bože još sam normalan-na jer negdje u svijetu postoje koncerti, negdje u svijetu postoji muzika, negdje u svijetu postoji to nešto. Da toga nije tko zna gdje bih ja bila. Mene je tada muzika spasila da lakše prebrodim sve to pogotovo što sam dijete iz mješovitog braka. Moja mama je Hrvatica a tata Srbin. Sva ludila koja su strefila moju porodicu i mene i sve to što sam doživjela... Muzika je bila ta koja mi je pomogla da sebi govorim: ovo je sada ružan san ali jednog dana probuditi ću se i npr. otići ću na koncet Slasha u svom rodnom gradu. Ja sam to doživjela. Danas kada vidim u svom gradu da svira Slash, Whitesnake, Guns N Rose, Judas Priest čak i Jean Michel Jarre koga beskrajno volim kažem: hvalim te Bože što sam doživjela to da se probudim i da danas u mom gradu svira taj i taj. Da izgovorim tu rečenicu. I da mogu da odem na koncert. A opet odem na koncert, doživim to neko prosvjetljenje, napunim se tom pozitivnom energijom a onda sutra ujutro kada se probudim i vidim imbecilne izvještaje s koncerata po medijima, pljuvačinu po internetu - nebuloznu i ničim izazvanu, kada pročitam tko se sve tamo pojavio a ti isti nisu dvije pjesme čuli od tog čovjeka onda već realnost stupa na scenu, udari te i kažem sebi: pa dobro, hajde, šta sad! Ne možeš dobiti sve u životu!


RiRock.com: Hajde da završimo intervju s nekom porukom mladim ljudima gdje god da su: Hrvatska, Srbija, Bosna,...!

Jadranka: Jao tko sam ja. Mene zezaju nove generacije koje sarađuju sa mnom da sam ja JUGO nostalgična zato što meni granice ne postoje. Svjesna sam da se ta zemlja zove Hrvatska ali ja sam u Hrvatsku išla kod svoje bake u Split. Znaju me svi Splićani. Meni je bilo normalno da sjednem u tatinog fiću i da odem na more ili da sjednem u avion i da odem kod svoje bake. Ako se to zove Jugo nostalgija ja iskreno žalim što ne postoji zemlja koja je nekad postojala, čisto zbog toga. Hvala internetu na svemu zato što se mi možem vidjeti i više ne moramo imati vize kada putujemo jedni kod drugih. Znači, meni je bitno kakav je čovjek u srcu a ne odakle je. U krajnjem slučaju gomila divnih ljudi koja mi je davala intervjue nisu nikada mene gledali da li sam ja iz Srbije ili iz Jugoslavije nego su me gledali kao čovjeka. To je ono što je meni najbitnije i tako ja danas gledam ljude. Znači tko sam ja da govorim mladim ljudima što oni da rade. Mislim da je bitno da samo rade ono što vole koliko god to zvučalo kao kliše, da budu vjerni sebi, da ne zaborave da se uvijek treba držati obitelji, prijatelja – zato što su ti oni ipak najbliži i da ne daju nikome i nikada i ni zbog čega da ruši njihove snove. Znači, ne dozvolite nikada i nikome i nizbog čega da ruši vaše snove. Kakvi god da su. Neka je taj san i najluđi na svijetu ali ako ga dovoljno želite i ako se dovoljno potrudite vi ćete to i ostvariti. Znam kako su mene gledali, čak i moje bivše kolege iz časopisa ’Rock’ kada sam rekla: samo se vi smijte, ovi bendovi što ja sada radim, što imam najmanji prostor u cijelom časopisu će jednog dana biti u vrhu bilboard liste. Biti će broj jedan i biti će muzika koja će biti najrasprostranjenija kao što je tada bila pop muzika. Popadaše ljudi od smijeha. Vjerovatno su me voljeli kao osobu pa me nitko nije htio išamarati. Bilo je i onih ljudi koji, šta god ja uradila, ne želim ih imenovati, uvijek su mi davali priljepak heavy metal kretena, kao nikad me nisu ozbiljno shvatili iako sam ja negdje, uz dužno poštovanje prema mojim kolegama, uradila mnogo više kao novinar nego što su svi oni zajedno u smislu intervjua, formi, svega. Ali mene je baš briga. Radila sam ono što sam voljela. Kada sam to pričala svojim roditeljima oni su, jadni mene podržavali... a koliko sam samo puta dolazila kući i ’cvilila kao ranjena životinja’ napadnuta sa svih strana. Pa valjda sam ja ta neka luda škorpija koja ima taj neki gen u sebi. Mislim škorpija sam sigurno u horoskopu... luda zasigurno. Koji je to gen u meni: ja sam imala svoj cilj, svoj zacrtan san i došla sam do njega. Tako da, svim mladim ljudima savjetujem da pored svega ovoga što sam rekla uvijek gaje dijete u sebi, ako ga imaju. Ne dozvolite nikom da vam to dijete ubije.

Naravno život nije često idealan, čak je ponekad i surov, pogotovo u današnje vrijeme. Užasno je jak i užasno bolan i zna donjeti neke ružne stvari ali bitno je da ste zdravi, da imate drage ljude oko sebe tko god da su. Ako su oni porodica, što kod nekih ljudi zna da ne bude, onda su to prijatelji, ako nisu prijatelji onda je muž ili žena, ako nije bračni drug onda je kućni ljubimac, ako nije ni on onda je gitara. Onda je pjesma. Imajte svoj cilj, radite ono što najviše volite, ne dozvolite nikom da ruši vaše snove i vjerujte u sebe, uvijek! Uvijek! I kad-tad, kada vam se čini da sve lađe tonu, da je užasan dan, da je sve crno i da je vrag došao po svoje jedno znajte, budite jaki! Obrišite suze jer sutra je novi dan i hrabro naprijed! Isplatiti će vam se!


RiRock.com:Hvala na razgovoru!

Jadranka: Nema na čemu!


Ivica Stanković



Objavljeno 18.11.2011.

Vremeplov

Nakon tišine, ono što najbolje izražava neizrecivo je - glazba.
Aldous Huxley