Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Intervju: [mandelbrot set] – ”Uvijek smo voljeli intenzivan zvuk, puno energije, puno muda i puno iskrenosti”

Intervju: [mandelbrot set] – ”Uvijek smo voljeli intenzivan zvuk, puno energije, puno muda i puno iskrenosti”20.06.2009. u prodaju je pušten novi, drugi po redu, glazbeni uradak skupine [mandelbrot set] naziva ”Hotel Magnolija”. Tko su oni, kako razmišljaju, što vole i ne vole, što planiraju saznajte u nastavku teksta.

RiRock.com: Tko se krije iza imena [mandelbrot set] i tko je smislio ime bendu?

Pavle: Iza neobičnog imena, neobičan bend. A u njemu četvorica trideset-i-kusur-godišnjaka koji sviraju još od svojih srednjoškolskih dana i još im nije dosadilo, a nisu ni postali gažeri, iako su odavno naučili da rocku nema ni kruha, ni kavijara, ni slave, a uglavnom ni komada. Ta četvorica su Riječani Raul Jereb i Željko Anić, zatim bivši Riječanin, a trenutno zadranin Pavle Valerjev i konačno, bivši Australac, trenutno Zadranin, a oduvijek Budovčanin Krešimir „Kris“ Vunić.
Ime bendu je nastalo na više-manje uobičajen način. Nakon nekoliko ne baš sretnih prijedloga netko je (u ovom slučaju Pavle) napravio listu od tridesetak potencijalnih ideja i [mandelbrot set] je svima iz prve privuklo pažnju. Nema tu posebnih skrivenih poruka iza imena, iako se slažem s primjedbama da naša glazba ima dosta elemenata matematičkog rocka kao i da često zna biti kaotična, a opet smislena. (Naime, Mandelbrotov skup je jedan od poznatijih fraktala u teoriji determinističkog kaosa). Međutim, ime nije određeno stilom. Kad smo izabrali ime još nismo znali kako ćemo zvučati.

RiRock.com: Kako biste opisali svoj stil?

Pavle: Ne baš lako. Ja nikad nisam previše volio zatvaranje u žanrovske i/ili subkulturne okvire. Primjerice, oduvijek slušam punk i imam veliki respekt za tu glazbu (barem ono što je nekad značila i pokrenula), ali nikad se nisam smatrao punkerom ili oblačio punkerski, niti kao pripadnik bilo kojeg žanra. U plemenu ti je uvijek toplo, ali smrdi. Nadalje, svi u bendu imamo vrlo široke ukuse što se tiče rock’n’roll glazbe. Mi načelno slušamo baš sve što valja od 60-ih do danas. Uvijek su nas zanimali bendovi koji su ključni, koji pomiču granice i koji ostavljaju dubok trag svojom originalnošću. Također su nas uvijek zanimali bendovi koji eksperimentiraju i nude nešto novo. Također uvijek smo voljeli intenzivan zvuk, puno energije, puno muda i puno iskrenosti. Kako smo svoju zvučnu mladost razvijali krajem 80-ih i u 90-ima, nije neobično da smo se zakačili na tzv. noise-rock koji načelno nije žanr koji se da lako opisati jer je vrlo šarolik, ali eto tu bude podosta gitarske buke, pa se tako zove. Ok, ako netko kaže da [mandelbrot set] svira noise-rock, neću se buniti iako načelno nije rekao previše jer je pojam jako širok. U našem zvuku ima i srodnih žanrova poput post-hardcorea, psihodelije i matematičkog rocka. Ali ne treba previše zbunjivati imenima žanrova. To je intezivni rock gdje gitare prelijevaju slojeve zvuka, ritmovi se neočekivano lome, dinamika skače, a pjevač urla u egzistencijalnoj krizi. Glazba je iskrena i nepretenciozna, barem ja tako mislim.

Raul: Ja bih citirao moju mamu: ”Kakva je to muzika uz koju ne možeš plesati, večerati, čitati, biti romantičan, a možeš je svirati s jednim prstom i nitko ništa ne razumije? To bi i ja znala.” Gotovo da ima pravo, jedino što iza ovoga što mi radimo stoje godine rada. Možda smo ipak promašili zanimanje?

RiRock.com: Bend je oformljen još 2002. godine no vi ste i ranije svirali u raznim bendovima. Možete li mi nešto reći o vašoj glazbenoj prošlosti?

Pavle: Ja sam početkom 90ih svirao u riječkoj Drugoj Temi zajedno s Raulom. To je bio psihodeličan bend koji je već onda dosta eksperimentirao s bukom. Nakon toga otišao sam na studij u Zagreb. Neko vrijeme sam pauzirao od svirke u bendu, a onda sam svirao u zagrebačkom bendu Exit. To je bio noise-pop band s ženskim vokalom, ponekad čak s plesnim ritmovima. Exit je samoizdao LP „Exit“ i EP „Six“. Negdje 97-e se raspao, a albume je preuzeo Zdenko Franjić na katalog svoje kuće „Slušaj Najglasnije“. Nakon toga dobio sam posao na Sveučilištu u Zadru. Tu je u početku teško bilo pronaći glazbene istomišljenike. Konačno sam pronašao Krešu i skužio se s njim. Prva postava [mandelbrot seta] se okupila 2001, međutim tek 2002 počinje ozbiljniji stvaralački rad i redovna koncertna aktivnost, pa 2002. smatramo godinom kad je bend nastao. Krešo živi u Zadru od ’95-e kad je došao iz Sydneya kao sedamnaestogodišnjak. Od onda je svirao bas u nekoliko zadarskih bendova od kojih treba spomenuti bend Ja i Bosna, koji je bio kultni zadarski pank bend i koji na žalost ništa nije izdao. Drugi istaknutiji Krešin bend je Mr. Scorn. To je bio zadarski nu-metal bend u kojem se Krešo nije nikako pronalazio, što zbog MTV-jevskog pristupa glazbi i lošeg glazbenog žanra, što zato što nije imao udjela u stvaranju pjesama. Na kraju je bio sretan kad je otišao.
Raul i Željko imaju bogatu glazbenu prošlost i sad će oni reći svoje….

Raul: Svoju ovisnost o sviranju sam hranio u mnogo i raznih bendova. Istaknuo bi možda dva koja su još aktivna, ili se barem trude biti, a to su Very Expensive Porno Movie i FOF!

Željko: Ja sam, a valjda zbog deficita bubnjara, zbog umijeća sigurno ne, svirao u hrpi riječkih bendova. Meni osobno najdraži i najdugovječniji bili su Jadni Susjedi, Gaston i Quasarr.

RiRock.com: 2004. godine izdali ste svoj album prvijenac [mandelbrot set] i odmah stekli određenu bazu fanova. Koji je razlog da smo na novi album morali čekati pet godina?

Pavle: Prvi album nastao je poput nekog vihora. Naime, bili smo puni pjesama, i preuvježbani i imali smo jaku potrebu da to što prije snimimo, makar kao demo jer su nam bilo kakve snimke bile neophodne za organizaciju koncerata. Tako smo u splitskom klubu „Kocka“ u jednoj maloj prostoriji u 2 dana snimili 17 pjesama! Bend je sniman uživo, a ne višekanalno. Sve je bilo amaterski, ali prepuno entuzijama i energije. Spavali smo na podu u vrećama između opreme u toj maloj prostoriji gdje smo snimali, bilo je ledeno, prljavo i bilo je štakora. Na kraju su snimke ispale prilično solidno i 12 pjesama je ušlo na album. Danas sam ponosan na taj album. Produkcija nije najčišća, ali album je totalno nabrijan i to je jednostavno album kakvog nitko prije u Hrvatskoj i šire nije snimio. Objavljen je za splitski Carpe Diem ! Records u maloj nakladi i trenutno je nedostupan jer je rasprodan.
Nakon toga, koncertno smo promovirali taj album i počeli raditi na drugim pjesmama, tokom 2005. su počeli problemi s tadašnjim bubnjarom. Bili smo primorani ga izbaciti iz benda jer je sve bilo na rubu raspada zbog njega. Osim toga on se ionako planirao odseliti u Zagreb. Tada smo početkom 2006. krenuli na nizozemsku turneju s drugim bubnjarom koji se uvježbao samo za tu prigodu. Sjećam se da smo već tada Krešo i ja imali skicu za dvije pjesme koje se nalaze na novom albumu, a sve pjesme koje su nastale do tada smo odbacili jer nismo bili zadovoljni njima. Nakon ovog je još jedan bubnjar došao i otišao, jer se nije skroz snašao i konačno je Željko, kao četvrti bubnjar pokazao znakove stabilnog ostanka u bendu. Željko je došao krajem 2006. godine. Dakle, bend je zbog tih silnih bubnjara izgubio godinu i pol dana. Album je u stvari snimljen vrlo brzo od Željkovog dolaska. Na ljeto 2007. godine. Samo nakon toga su počeli novi problemi. Pronaći tko će miksati i masterirati snimke, pa kad je konačno bio spreman za izdavanje, pronalaženje izdavača. To traženje je bilo dugotrajno i krajnje frustrirajuće. I konačno, kad je izdavač nađen, i album odštampan u Njemačkoj i Francuskoj, opet se čekalo jedno 2-3 mjeseca zbog natezanja sa ZAMP-om.

Raul: Cijeli mehanizam od nastajanja pjesme do finalnog proizvoda, a to je album, je vrlo složen i dugotrajan, pogotovo kad nemaš iskustva i kad srljaš u nešto što ti je gotovo potpuno nepoznato. Problem svih malih bendova (nezavisnih, nekomercjalnih) je taj što sve moraju sami, jer nitko osim njih nema koristi od njihovih projekata. I onda se nađeš u situaciji u kojoj ti jedna krovna institucija koja bi trebala štititi tvoja prava i interese, sistematično laže i navodi te na krivi put, radi nekoliko tisuća kuna profita, koji joj načelno ne treba. I tu izgubiš nekoliko mjeseci u natezanju koje može bit gotovo odmah. Jedno je sigurno, a to je da smo neke stvari naučili, i nadam se da će se realizacija slijedećeg albuma odvijati puno tečnije i bezbolnije.

RiRock.com: Put do objave albuma očito je bio naporan i trnovit no kako je teklo samo stvaranje pjesama za album ”Hotel Magnolia”?

Pavle: U stvari, išlo je začuđujuće dobro. Bili smo prepuni ideja i dobrih rješenja. Sve je išlo skupa i zato je ovaj album zaokružena cjelina. Rekao bih da je konceptualni album, kako glazbeno, tako i ugođajem i tekstovima. Većinu skica za pjesme smo razradili ja i Krešo na zadarskim probama, i onda bi svi skupa na zajedničkim probama to finalizirali i aranžirali. Riječka frakcija je nadarena za prikladne aranžmane i upotpunjavanje te skice i tek onda to profunkcionira kao pjesma. Negdje u toj fazi pjesme bi nastajali i tekstovi. Što se mene tiče, obično mi osnovne ideje koje uključuju rifove i ritmičke mjere nastaju kod kuće ili dok sam šećem vani. Ono što me više uzbuđuje se duže ili češće vrti po glavi i ono što od toga uspijem spasiti u pamćenju, smisleno povezati i odsvirati pokažem Kreši na probi i tada krene. Nikad ne skidam druge bendove. Ja čak ni ne znam svirati pjesme drugih bendova. Svi četvorica se dobro glazbeno kužimo i jedan drugome smo brzi test za to je li dionica valja ili ne. Pjesma koja otvara album je pak gotovo potpuno proizvod riječke frakcije.

Željko: Ja znam svirat run to the hills :)

Raul: Naš rad nije koncipiran tako da kažemo: ”Ok momci, moramo smislit pjesme za album!” Ovaj album sadrži sve pjesme koje smo imali gotove u trenutku snimanja. Isto kao što smo nakon snimanja, dalje nastavili sa stvaranjem novih, ali opet, ne u svrhu albuma, nego pjesama samih. Dosta eksperimentiramo sa zvukom i strukturom, pokušavamo otkriti neke nove detalje koji su nam promakli ili ih nismo uspjeli ukomponirati u stare pjesme, i na neki način, to novo razdoblje, dakle nakon snimljenog ”albuma” pokušavamo pronaći neki novi moment koji nas uzbuđuje i motivira, i često onda u takvom okruženju napravimo nekoliko pjesama, koje bi se možda mogle žanrovski grupirati. Ne nastavljamo dalje u istom smjeru u kojem smo išli sa starim materijalom.

RiRock.com: Što bi izdvojio kao osnovnu razliku između novog albuma i albuma prvijenca?

Pavle: Razlike su brojne, ali mislim da se vrlo dobro kuži da je to isti bend. Prvi album je siroviji, pjesme su kraće, i glazba je više podređena ritmu, odnosno čudnim mjerama i lomljenju ritma. Drugi album je produkcijski superiorniji, pjesme su duže, tijesna ritmička rešetka se malo opustila tako da gitare više izlijeću u zvučne pejzaže. Pjesme su i malo melodičnije i psihodeličnije, ali to je i dalje vrlo bučno. Nisam siguran da će često biti na radiju.

Raul: Postoji onaj kliše, da je bend sazrio. To je najotrcanija fraza koju sam čuo. Više smo zanovjetali i cjepidlačili i išli na živce ljudima s kojima smo radili sve skupa. Ne znam tko će imati hrabrosti s nama ući u projekt trećeg albuma hahaaaa...
No, da se nadovežem na prethodni odgovor gdje sam pojasnio da nikad ne nastavljamo u istom smjeru kojim smo išli sa starim materijalom... Jednostavno, dok album privedemo kraju, ispucamo se kompletno na tim pjesmama i tom ”zvuku” i nastavljamo sa kopanjem dalje, tražimo neku novu struju koja će nas inspirirati i motivirati.
A što je smiješno, pošto smo Pavle i ja veliki zaljubljenici u razno raznu opremu i te igračke oko same gitare, često se desi da nabavka neke pedale bude inspiracija za neku temu, koja se s vremenom pretoči u pjesmu. Volimo se igrati sa tim stvarima i iskreno, paše mi to ”neznanje” što dolazi slijedeće. Nikad ne znaš, svaki posjet E-bayu nosi potencijalnu iskru za novi album. Hahahaa...

RiRock.com: Koja je podjela poslova unutra benda? Dok se neki igraju drugi rade ili?

Pavle: Nema definirane podjele poslova, i svi bi trebali raditi sve, prema vremenu i mogućnostima, ali vrlo često ispada da ista osoba radi isti tip poslova. Ako izuzmemo temeljne poslove benda a to je stvaranje glazbe i sviranje, ostaje gomila organizacijskih poslova, od organizacije svirki do izrade i održavanje weba. Velik dio tih poslova često padne na Raula i on je najviše zaslužan za dogovor i organizaciju brojnih svirki. Nekad po dogovoru netko preuzme neki odgovarajući veći posao, tako sam primjerice tjednima svaku večer sjedio na netu i tražio i kontaktirao izdavače.

RiRock.com: Tko je sve radio na vašem novom glazbenom uratku?

Pavle: Bend u sadašnjoj postavi je napravio, aranžirao i odsvirao sve pjesme. Darije Hercerg i Sven Dejanović su bili partneri u riječkom „Studiju Ambulanta“ i oni su nam pomogli snimiti materijal. Darije je tu bio sve vrijeme i bio je strpljiv s nama. Samo snimanje je trajalo tjedan dana. Scott Evans i Ben Adrian su kalifornijski nojzeri koji su se ponudili da će odraditi miks i mastering. Njih smo našli preko zajedničkog prijatelja, sarajevskog nojzera Mirze koji trenutno živi u Beču. Omot je dizajnirao i entuzijastično izradio naš splitski prijatelj Igor Mihovilović, uz pomoć Ivana Svaguše. Igor je inače noise-entuzijast koji je imao brojne projekte. On je bio vlasnik naše stare izdavačke kuće Carpe Diem! Records, a za ovaj album je njegova udruga „Guranje s litica“ suizdavač. Igor i Ivan su koristili fotografije s naših koncerata čiji su autori Gene Aicher iz Njemačke i Kristijan Vučković iz Rijeke. Konačno, Igor Banjanin, vlasnik kuće Dirty Old Label iz Zagreba je pokazao veliko povjerenje, prepoznao kvalitetu i ušao u projekt izdanja albuma s nama.

RiRock.com: U zadnje vrijeme probudila se gotovo ugasla ljubav prema LP izdanjima, donedavno su samo rijetki u svojim domovima preslušavali gramofonske ploče... Tko je došao na ideju da uz CD objavite i LP izdanje?

Pavle: Pa nitko nije posebno trebao dolaziti na tu ideju. To smo oduvijek htjeli. Sva četvorica smo proveli brojne godine svog života preslušavajući gomilu ploča. Uz ploče smo ne samo odrasli, već smo ih i slušali sve ovo vrijeme. Ploče su vrlo lijep i vrlo kul glazbeni medij. Dakle, trebalo je samo vidjeti je li imamo odgovarajuću financijsku konstrukciju, daljnjih nedoumica nije bilo. Mislim da je OK imati 5000 albuma na mp3cama, ali onih 200-300 najdražih želim imati na pločama. Uvijek ću kupiti ploču dragog benda.

Raul: Kao i sa nekim drugim stvarima, bili smo uvjereni da je izdavanje albuma na CD-u ono što se mora, ali kad izdaš album na ploči, onda ulaziš u grupu odabranih bendova. Imali smo isti ufur i sa svirkom u Amsterdamu. Sjećam se naših pra početaka, kada smo pričali o kultnim riječkim i hrvatskim nojzerima, poput Transmisije, Sexe i Very Expensive Porno Moviea... imali smo tada onaj osjećaj: ”sve je ovo super, ali kad odemo jednom, i odsviramo u Holandiji, he, tada smo prave face..”. Naravno, svirka u Holandiji nije promijenila puno toga, možda i ništa, a bojim se da ni ploča neće. Ali čovjeka veseli!

RiRock.com: S promocijom ste već krenuli neformalnim druženjem u Molekuli 20.06. već tada se moglo vidjeti da ste mnoge zainteresirali za svoj rad. Što dalje?

Raul: U stvari, ovo je bila službena promocija, odnosno puštanje albuma u prodaju. Od tog dana album je dobavljiv u svim boljim prodavaonicama ploča, i naravno direktno od nas.
Što se tiče zainteresiranosti publike za naš rad, ona praktički postoji od početka našeg djelovanja. Ta publika je relativno mala, ali je konstantna s tendecijom da raste. Ovakvo izdanje će svakako pomoći u tome.

Pavle: Nitko ne očekuje veliku slavu. Dalje ćemo raditi ono što nezavisni bend radi. Svirati koliko možemo, stvarati što bolje pjesme u kojima uživamo i koje nas uzbuđuju i snimiti to kad uspijemo. U svakom slučaju slijede promotivni koncerti gdje će ljudi moći kupiti naš LP. Inače, bend nije gubio vrijeme u iščekivanju izlaska ovog albuma. Već pjesme za polovicu idućeg albuma postoje.

RiRock.com: Budući da pjevate na engleskom jeziku, a i do sada ste svirali po Njemačkoj i Nizozemskoj planirate li neki izlet u inozemstvo?

Raul: Engleski jezik je Krisov materinji jezik, a same pjesme su njegova poezija koju on prilagođava glazbenoj podlozi. To nam je hendikep u smislu komercijalnog probijanja, dakle, puštanja na radiju ili televiziji, pa čak i kod samog izdavanja, nekoliko nas je velikih kuća odbilo upravo radi toga. Međutim to je jedini pravi i iskreni način na koji se te pjesme mogu otpjevati, i mislim da je glupo to danas dovoditi u pitanje. Naravno da smo radi toga prihvatljiviji inozemnoj publici, ali za sada smo još uvijek orijentirani prvenstveno na naše prostore. Odlazak na turneju je velik zahvat, a kamo li na turneju u inozemstvo. Treba imati dobru logističku potporu, koju mi nemamo. A vani svirke i cijeli taj svijet funkcionira na puno višem nivou nego kod nas, nema prostora za nedorečenosti i propuste, i kao takvo zahtjeva strašno puno vremena, energije i novaca. Iz tog razloga, te se svirke svode na pomoć prijatelja iz inozemstva, i na veliko odricanje svih skupa, što uglavnom dovodi do velikog financijskog gubitka, a time onda i do opravdanosti takvih izleta. Dakle, planiramo, htjeli bi i voljeli, a vidjet ćemo koliko će se situacija razvijati u tom smjeru.

Pavle: Da, naravno. Treba svirati što više na raznim mjestima. Planiramo evropske svirke koliko god nam to obaveze budu dopuštale. Naravno, po ljeti su klubovi zatvoreni, tako da sezona počinje na jesen.

Željko: Trebali bi u Trst ići svirat. I u Palmanovu.

Pavle: Dakako. Odavno već imam želju sviranja po šoping centrima, benzinskim pumpama i slično.

RiRock.com: Ima i kod nas po Rijeci tih centara, a kako su krenuli možda uguraju još par...
Idemo sad malo ozbiljno, kako dugo vremena nije bilo potrebe za snimanjem spotova budući se isti nisu imali gdje emitirati, no i ta strašna vremena su iza nas, jeste li razmišljali o snimanju video spota i možda već odlučili za koju ćete ga pjesmu snimiti?

Pavle: Iskreno, ja osobno i nisam neki pretjerani ljubitelj spotova. Volim slušati cijele albume, a ne samo odabranu pjesmu koja bi trebala biti hit. Osim toga spotovi koji se mogu vidjeti su često toliko pretenciozni u jadnom pokušaju privlačenja pažnje da mi dođe muka. Spotovi ubijaju dobru glazbu. Osobno čak ni ne posjedujem televizor i televizija kao medij mi skoro ništa ne znači u životu. Međutim, naša glazba je dobra, a daroviti i smjeli autor bi mogao snimiti dobar i umjetnički opravdan spot. Dapače, rado bih da nam se takvi obrate. Imamo nekoliko fan-spotova na YouTube-u koji su jeftini, ali prilično dobri. Osim toga Raul i Željko sve više pokazuju interes za video i fotografiju, i što se mene tiče bilo bi zgodno da oni uđu u DIY proizvodnju naših spotova te ih publiciraju na netu. A televizija, ako želi vrtjeti naš spot može, ali ja ih neću moliti.

Raul: Ja spotove jako volim, pogotovo spotove za glazbu koju volim i slušam. Oduševe me spotovi gdje autori pogode bit pjesme i daju svemu skupa još jednu dimenziju i dodatnu vrijednost. Puno sam pjesama zapazio upravo radi dobrog spota. Ne znam kako je bilo prije, 80tih i 90tih, ali čini mi se da je kultura spotova tada bila jedna umjetnička kategorija za sebe. Danas se spotovi, barem na našoj televiziji, snimaju i emitiraju kao reklama i promocija benda, i na žalost, kad razmišljam o spotu, to je jedina svrha koja mi pada na pamet: jer zašto bi netko snimio spot (da li s nama ili bilo kojim nekomercijalnim bendom) ne znam koliko umjetnički vrijedan, ako se neće vrtjeti na televiziji i reklamirati izdavača i sponzore koji su na njemu... A kad bi me neko pitao za koju pjesmu sa albuma da napravi spot, inzistirao bi na ”Dingu”, pjesmi od skoro 14 minuta. Mislim da ona u potpunosti ocrtava filozofiju naše glazbe, i onaj redatelj koji bi na to pristao prošao bi prijemni ispit.. hahaha

RiRock.com: Dok čekate da vam se javi redatelj za ”Dinga”, planirate li održati promotivni koncert kod nas u Rijeci u skoro vrijeme ili ćete sačekati jesen i normalne temperature?

Raul: Zbog čekanja izlaska albuma odgodili smo dosta svirki, odnosno ostavili upravo za sada kad imamo album. Rijeka će nam vjerojatno biti jedan od prvih takvih koncerata, ali tek na jesen, ljeto je sezona festivala, a ne klupskih događanja. Barem u našem gradu.

Pavle: Naravno da će biti. Riječki promotivni koncert je trebao biti u travnju u Palachu jer je album trebao izaći u ožujku. Međutim, to smo morali otkazati jer album nije izašao na vrijeme iz birokratskih razloga. Palach je prebukiran događajima do kraja sezone pa računamo da bi svirka mogla biti na jesen, tamo negdje u rujnu ili listopadu. Tada će se dogoditi i zagrebačka promocija.

RiRock.com: Poruka čitateljima RiRock.com?

Pavle: Kill your idols.
Željko: Tko izgubi dobitak, dobije gubitak.
Raul: SuperFuzz->BigMuff->TurboRat-> volume na 11, gitara na 10-20cm od zvučnika, kacavida ili palica mjesto trzalice. Saki danas more bit artista!

RiRock.com: Hvala vam i želim vam još puno igre i eksperimentiranja!


Anamarija Simčić Paulić

Objavljeno 26.06.2009.

Vremeplov

Zamislite da dođu svi ljudi svijeta u banke i žele dići svoje novce. Ne bi to mogli jer je novac fikcija, izmišljena stvar. Malo ga puste među ljude, kao mamac za ribe, a mi nasjednemo.
Krešo Tomec (Cubismo)