Intervju: Marinada - Pozicija glazbe u hrvatskom društvu je bizarna
Jedna od originalnijih pojava na domaćoj glazbenoj sceni je i riječka Marinada, čiji je ”službeni” prvijenac ”Live in Rijeka” nedavno ugledao svjetlo dana. Uz praktički već veterane na glazbenoj sceni, Josipa Maršića i Nenada Tubina, članstvo u bendu potpisuje i ”elektroničar” Robert Merlak, dok sve konce u rukama drži bas gitarist i pjevač Marin Alvir s kojim smo izmijenili pokoju riječ o samom bendu i novom albumu.
Možda za početak da predstavimo bend?
– Nekakav službeni početak bih smjestio u 2003. godinu kad su nastale prve snimke kod Tubina u studiju. No te snimke su ipak drukčije od današnjeg zvuka Marinade. Imao sam ideju kakvu bih glazbu htio raditi, no trebalo je vremena da se stvari iskristaliziraju. Cijelo vrijeme sam težio elektronskom zvuku, ali ga nisam uspijevao pronaći. U međuvremenu se mijenjala i postava, u bendu su neko vrijeme svirali Jabuka (ex-Very Expensive Porno Movie, Carmina Puttana) i Moris (Kwadrat Nodnoll), a sa tim promjenama mijenjao se i zvuk. Svaki član ”Marinade” je unosio svoju energiju u konačan zvuk. Dolaskom Roberta, priča se zaokružila, stvari su sjele na svoje. Ovako kako Marinada sada zvuči ideja je koju sam nosio od početka.
Zanimljivo je da naspram bendova u kojima ste prije svirali, ili u kojima i dalje djelujete (Gori Ussi Winnetou), Marinada zvuči poprilično smirenije?
– Pa, pretpostavljam da unutar grupe tako djelujemo jedni na druge. Da mi je prije 10 godina netko pustio ovaj album i rekao da sam ja sudjelovao u tome, odgovorio bih mu da je lud. Ali stvari se mijenjaju. S druge strane, svi iz benda sudjelujemo i u drugim projektima. S Josipom i Nenadom sviram u Gori Ussi Winnetou, Robert ima nekoliko izdanih albuma elektroničke glazbe, a radimo i za kazalište. I svugdje je to drukčija glazba, stvarna na drukčiji način. No, pretpostavljam da se u svemu tome mogu pronaći nekakvi zajednički obrisi.
Gdje je pozicija Marinade na domaćoj glazbenoj sceni?
– Ne znam uopće što bih odgovorio na to, ne razmišljam na taj način. Meni je danas pozicija glazbe, u društvu i u medijima, ne smiješna, već čudnovata, čudnovato bizarna. Danas možeš ići u šoping centar i vidjeti bend kako svira za ljude koji su tamo došli kupovati. Meni je to čudnovato. Ali ne zavaravam se da je i vani puno drukčije. Ako jedan DMX Krew, koji je u glazbi koju slušam jako bitan, ne živi od tog što radi, onda mi je sve jasno. Jedino mi je pomalo žao što se taj val elektroničke glazbe kakvu recimo radi Aphex Twin kod nas nije uhvatio, nije pustio korijenje.
Nije li pomalo frustrirajuće toliko dugo biti na sceni, i na neki način ne materijalizirati ono s čim se baviš?
– Kad ulaziš u ovo, moraš biti svjestan da se radi o krvavom poslu, i da nećeš zarađivati, štoviše, ako prođeš s nulom možeš biti zadovoljan. Zona Industriale, prvi bend u kojem sam svirao, je počeo davne 1987. godine, dakle tu sam već gotovo 20 godina, a iskreno, ovo mi je prvi intervju koji sam dao u životu. Okej, bilo je tekstova o Zoni i Glasshopperu u Heroini, Nomadu, i sličnim novinama, no ovo je baš prvi pravi intervju. No, ja sam optimist, mislim da treba puno raditi, svirati i ako nešto bude od svega – u redu, ja sam u svakom slučaju zadovoljan ovim što radim.
Je li bilo kakvih pokušaja proboja prema inozemstvu?
– Tu postoji jedan apsuradan slijed događaja, da su ljudi s kojima smo tako nešto pokušavali, umrli. Ivica Baričević, koji je puno učinio za cijelu alternativnu scenu, izdao je na svojoj etiketi Glasshopper, moj bivši bend, i jako se trudio na promociji izvan lokalnih okvira – umro je od infarkta. Felix Kubin, kojeg smo upoznali u Budimpešti gdje smo svirali s Gori Ussi Winnetou, i s kojim smo nešto htjeli pokrenuti, izboden je nožem. Ali evo, već imam nove snimke koje ću slati i izdavačima vani.
Zoran Baljak - Novi list
Objavljeno 04.09.2006.
