Intervju: Petar Janjatović- Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim? (I dio)

Petar Janjatovic, eminentni rock kritičar, autor prve Yu Rock Enciklopedije, direktor Dallas Recordsa u Beogradu prvi je u nizu ispitanika koji će pokušati odgovoriti na pitanje ”Gdje je, kakav je i što dalje sa srpskim Rock And Rollom?”.

RiRock.com: Bili smo svjedoci povratka Pekinške Patke, barem koncertno, ali je u najavi i novi album. Da li to definitivno govori da “bez starca nema udarca” ili je jednostavno jača potreba za nekim pravim istinskim vrijednostima?

Petar Janjatović: Pa povratnički koncerti bendova – to u principu ipak ide incidentno. Dakle od slučaja do slučaja kako tko ima volje, želje i mogućnosti. Tako da nisam siguran da ukazuje na neki drugačiji pravac na sceni. Pekinška Patka je u krajnjoj liniji i na Exitu (prije dvije godine) nastupila, pa sad ovo… to je više, čini mi se njihova želja da sviraju nego da ukazuje na to da se vrate pioniri Punka. Tako da, što se tiče povratka bendova često se događa da je za neke bolje da se nikad nisu ni vratili. Ne govorim konkretno sada o Pekinškoj Patki, ali često to može biti rasprodaja bespotrebnih emocija… tako da se ja više volim fokusirati na nešto što su nova imena iz jasnog razloga koji je sakriven i u tvom pitanju. Dakle: Kako dalje? Što će se događati?
Užasno je praviti bilo kakve prognoze. Oduvijek! A pogotovo sada kada se scena dosta reorganizira u hodu. Najviše zbog kolapsa diskografske industrije. Možda i zbog toga što način na koji se dolazi do publike postaje drastično drugačiji ili način na koji se bilježi ono što je bend uradio. Kod nas u Srbiji je u posljednjih pola godine postalo prilično normalno da sastav financira sam snimanje diska ili uspije naći nekog sponzora “na mišiće” i onda svoje nove pjesme “kači” na internet i na taj način se bavi objavljivanjem ploče. To samo po sebi govori o tome koliko se fizički proizvod, (kao što je oduvijek muzika ležala na vinilu ili kaseti ili disku), promijenio i koliko se interes ili nova saznanja o muzici u principu stječu kroz internet. U stvari može se pričati i o promijeni navike kod novih konzumenata: dakle saznavanja putem inetrneta, odlaženja na koncerte ili neodlaženja. Strašno je bitno da se zadrži navika odlazaka na svirke. Mi u posljednjih 10ak godina imamo jako mnogo koncerata, puno stranih i ti koncerti su često vrlo dobro posjećeni. Ali to opet ne daje jasnu sliku o publici.


RiRock.com: Tu smo već dotakli neka dva pitanja koja sam želio postaviti ali ste Vi o tome progovorili. Samo nastavite.

Petar Janjatović: Mi smo prošli devedesete godine i još uvijek se vuku repovi tih devedesetih godina kada govorimo o muzici. Mnogo generacija je odraslo u nenormalnim uvijetima i onda se ide i na koncerte na koje možda netko ne bi ni išao ali samo iz te potrebe odlazi. Ili na primjer, ide se na koncert Lonarda Cohena samo zato što je Leonard prvi put u Beogradu i zato što je pitanje da li će ikada više biti tu. Da je to njegov peti nastup u karijeri već bi interes bio drugačiji. Sad imamo u Areni ovu “rafalnu” varijantu koncerata (Elton, Dylan, Clapton) koje nam PUPS (partija penzionera – prim.) ogranizira i to je stvarno jako dobar izbor ali pitanje je koliki broj od tih ljudi koji će ići na te koncerte ide generalno na koncerte. Kao i kod kupovine diskova. Ti imaš generacije i generacije ljudi tj. “nove publike” koji nikad u životu disk nisu kupili niti će ga kupiti… I koji se iznenađuju kako netko uopče kupuje diskove! Čemu to! Tako da se samim tim mladi bendovi nalaze u potpuno novoj situaciji. Ne dolazi mnogo ljudi na koncerte, nemaju mogućnost za zaradu na prodaji diskova i to je neki čudan underground kakav do sada nije postojao. Negdje rezultat toga su, uvjetno rečeno novih 10-ak mladih bendova koje imamo u posljednje vrijeme koji su svi bili na festivalu “Mikser”. Svi oni su vrlo jasno žanrovski određeni. To je čini mi se u ovom trenutku najveća vrijednost domaće scene. 10-ak novih imena koji su vrlo orijentirani na realiziranje onoga što vole bez razmišljanja o eventualnim potencijalnim uspjesima.


RiRock.com: Međutim kada pričamo o tim novim bendovima koji se pojavljuju na sceni i glazbi koju oni nude postavlja se pitanje: kada konzument muzike tj. mi uživaoci na svom (materinjem) jeziku doživimo
emocije kroz pjesmu onda definitivno proizilazi zaključak da tu postoji entuzijazam i optimizam u inspiraciju umjetnika. Međutim, ovo što ti mladi bendovi nude barem kroz neku svoju muziku djeluje prepisivački na neki način, duboko su u nečemu što je u svijetu čak prolazna muzička moda a oni pokušavaju na svoj nemaštovit način dostići neki svoj nivo. Kako Vi to doživljavate?

Petar Janjatović: Pa znaš kako, od slučaja do slučaja. Grupa Repetitor koja je po meni jedan od “sočnijih” mladih bendova jako podsjeća na Šarlo Akrobatu u prvoj fazi. Svi na pod vuku iza sebe i neke repove hrvatskog novog vala. Pjesma “Ćao Nevena” koju su uradili Svi na pod ali koju pjeva Zoe iz Lira Vega – to je onako prava trominutna radijska pjesma kakvu čini mi se ova scena jako dugo nije imala. Zene Kese su mi bend koji ima smisla da sklopi pop rock temu, onako skroz zaokruženu. Onda Laura 2000. o kojima ne znam ništa ali uradili su 2-3 remixa pjesama Bisere Veletanlić, Lea Martina koji zvuče spektakularno…


RiRock.com: I ja bih se pridružio dojmu da su pjesme osvježene energijom koja je prikladna sadašnjici iako potiču iz sedamdesetih…

Petar Janjatović: Ja sam recimo protivnik remixa – za mene je to presipanje iz šupljeg u prazno. Mislim, lupam,… ali hoću reći remix kao takav je samo glazura. Međutim kad netko stvarno ubaci neku autorsku žicu i da potpuno novo čitanje te pjesme to više nije remix – to je obrada. Mislim u onom starinskom smislu te riječi. Dakle što hoću kazati: ima bendova, raznovrsni su, ali negdje po načinu razmišljanja čini mi se slično funcioniraju.


RiRock.com: Ali stiče se dojam da mladi bendovi danas bukvalno nemaju gdje svirati kako bi predstavili sebe. Izgleda da se u devedesetima više sviralo nego danas. Totalno je zamrla kultura ponude prostora.

Petar Janjatović: Ja nemam odgovor na to. To mi stvarno nije jasno. Koliko smo mi “kukali” devedesetih godina, pa kad su se završile te devedesete i pao Sloba ispada da je scena bila bogata i da su bendovi kao npr. Goblini imali 70-80 koncerata godišnje što iz današnje perspektive izgleda fascinantno i nevjerojatno. A da ne pričam o tome da su se mučili da nađu benzin na crno, da izvuku neki minimalni honorar, da je komplet žica koštao drastično više nego danas (ako govorimo o prosječnoj plači) – dakle svi ti uvijeti su bili nikakvi pa opet… ne znam, stvarno ne znam,… možda je to neka vrsta i inata koja je postojala i kod bendova i kod publike.


RiRock.com: Dobio sam podatak da je grupa Sars imala 800 prodanih karata u Zagrebu. Kako to objasniti: imamo izvoz a ne njegujemo ga?
Petar Janjatović: Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje. To što su Sars postigli popularnost u Hrvatskoj je zasluga pjesme (Buđav lebac – prim.) i nikoga drugog. Dakle tu ne postoji na žalost nikakva kampanja, nikakav medijski rad, jer je dobro poznato da se bendovi iz Srbije vrlo teško probijaju do medija u Hrvatskoj i samo dobra pjesma uspijeva probiti svoj put. Kao što su i Goribor prvo napravili karijeru u Hrvatskoj pa tek onda u Srbiji. Dakle ono što su uradili je očigledno uspijevalo na pravi način doći do pravih ušiju. Ali evo da se vratim na Sars, prije jedno tri tjedna nas zovu naše kolege iz zagrebačkog Dallas recordsa i zamolili su nas da preko nas uvezu cdee Sarsa za prodaju u Hrvatskoj što je djelomično odgovor na tvoje pitanje.


RiRock.com: Poznate su kulturne razmjene beogradskih i zagrebačkih rokera iz osamdesetih. Zašto to sada ne bi postojalo. U Srbiji očigledno njuh za poslovanjem ne postoji. Postoji kultura uvoza ali ne i kultura izvoza?

Petar Janjatović: Pa da. Ja mislim da je to problem čitavog Balkana – nije to samo naša specijalnost. Baš sam na HRT-u prije neki dan gledao kako Hrvatska uvozi 90% krušaka koje pojede, da uvozi 100% malina, a to nije moguće da sami naprave. Tako da je to više pitanje zakulisnih trgovačkih radnji nego nekog razuma. Ali da se vratim na ono što si maloprije rekao. Znaš, prve razmjene koje su bile 80-ih godina: “Pozdrav iz Zagreba”, onda “Bolje vas našli”; to su bile stvari koje nisu bile na komercijalnom nivou jer je bilo nemoguće to isplatiti. Karavan od jako mnogo muzičara i bendova se selio iz grada u grad (mada se danas ne sijećam kako su išle te financijske strukture) i to je bilo podržavano od strane ministarstava, Doma omladine, (već nekog) da bi funkcioniralo. A funkcioniralo je i zahvaljujući toj dotiranoj lovi ali i ogromnom entuzijazmu koji su ljudi ulagali da bi se to realiziralo ne razmišljajući o parama. Dakle, praktično – drugačija su vremena. Danas je vrlo teško naći nekog voljnog tko bi investirao u tu priču a također teško je naći tim ljudi koji bi razmišljali na način “što zaradimo, zaradimo, ali idemo raditi nešto novo”. I tu su stvarno nastale promjene. Pri tom, jako sam siguran da bi danas vrlo dobro prošla jedna takva varijanta: 4 dana hrvatski bendovi u Domu omladine – 4 dana srpski bendovi u Tvornici; i eto veselja!
Ja sam to i predlagao ljudima iz Doma omladine. U principu je to išlo kao “OK, dobra je ideja”, međutim zapinje se oko tog trenutka kad se napravi buđet i kad se podvuče crta.

Ivica Stanković

Objavljeno 16.06.2010.