Intervju: Petar Janjatović- Srpski R’n’R: gdje je, kakav je i što dalje s njim? (II dio)

Donosimo vam nastavak razgovora u kojem je Petar Janjatovic, eminentni rock kritičar, autor prve Yu Rock Enciklopedije, direktor Dallas Recordsa u Beogradu pokušao odgovoriti na pitanje ”Gdje je, kakav je i što dalje sa srpskim Rock And Rollom?”.

RiRock.com: Definitivno dolazimo do sadašnjeg perioda. Možemo zanemariti devedesete, mislim ne možemo ih zanemariti ali danas se nekao vrlo brzo i lako troše veličine. Eventualno će se u budućnosti pokazati koje su prave vrijednosti. Ostavimo devedeste iza nas ali neki bendovi se spominju kao muzički uspjeh tog perioda u Srbiji; međutim, dobiva se dojam da današnji bendovi tj. od 2000. godine na ovamo neće ostati kao svijetle točke u mraku. Ne postoji netko koga će povijest pamtiti. Šta Vi mislite o tome? Da li je to pokazatelj nemoći umjetnika ili kako bih ja to rekao stručnije “nepoznavanje muzike” (mislim na taj prepisivački nagon koji i donosi sterilnost u rock umjetnosti)?

Petar Janjatović: Pa mnogo toga je već napisano za sve ove godine i vrlo je teško biti originalan. Današnje uši slušaju drugačije od ušiju 70-ih i 80-ih godina upravo zbog te količine muzike koja je napravljena. S druge strane, budimo također realni ne pojavljuju se veliki i epohalni autori kao što ih je i svjetska scena imala ali i domaća. I svi su godinama očekivali nekakve nove The Beatlese koji su se pojavili u inkarnaciji Brit Popa koji je naravno, kada se analizira danas, samo jedna od inkarnacija. Teško da to može izvuči neku snagu, ili da kažemo teško da je tu postojala neka snaga.


RiRock.com: Ali u pjesmama iz 80-ih i kod tada prisutnih autora možemo gledati sebe same. Da li se to danas primjećuje? Pričam o istinskim vrijednostima – istina je da je ideja samog R’n’R-a malo potrošena ali ispada da se muzika danas pravi kao laka zabava, kao neka prolazna vrijednost,… Ne možemo biti muzički Nostradamus ali za mnoge albume od 2000. na ovamo vidimo da traju mjesec-dva i nema ih više.

Petar Janjatović: Znam, znam ali nekako, mislim da se kompletna popularna kutura u cijelom tom pravcu formatizirala. Kao što i filmove gledaš i na pola filma ustanoviš da si taj film već gledao prije 3 godine ali da nikakav trag nije ostavio. Jednostavno, i ova hrpa knjiga kojima smo zasuti, koje sa uživanjem čitaš ali nakon par godina nemaš pojma da si uopće držao tu knjigu –to je nekako “McDonalds” kultura – tj.: zgužvaj, baci, to dok traje – grije te i napunilo ti je trbuh; a za sutra – sljedeća porcija!
Ja se bojim da je cijela stvar formirana tako da ti zadovolji primarnu potrebu a da ne ostane dublji trag. I sad opet, s druge strane naravno da ima incidentnih situacija. Ti kad pričaš o tome da je današnja muzika napravljena za laku zabavu, govoriš istinu ali s druge strane, npr. imaš i maloprije spomenuti Goribor koji je “težak”, koji naravno govori o specifičnom načinu života – ovisničkom. Ali su to surove pjesme. I to nisu pjesme koje mogu naći put do mnogo ljudi ali pojedini stihovi su stvarno potresni. Sami ti stihovi su kao stihovi Jonija Štulića u 21 stoljeću. Spektakularno to zvuči kad se kaže ali ti stihovi su autodestruktivnost vlastitog nezadovoljstva, vlastitog bijesa, frustracije. Joni i Azra su jurišali na barikade a Goribor se bori sa iglom (– kako ide onaj stih: “…daj mi ogledalo, iglu i konac da se zašijem”. - To boli kada se čuje).


RiRock.com: Da zaokružimo ovaj razgovor kako smo i počeli – da napravimo pun krug: čuo sam jednu rečenicu nedavno koja je upućena posjetiocima koncerta Pekinške Patke: ”Patka se vraća, to je odlično, tako treba, ja i dan danas slušam Jonija i Azru”; Na to je netko rekao: ”izvini, da sam ja u vrijeme Azre slušao muziku staru 20-30 godina to bi bila muzika Dragana Stojnića, Ivice Percla tj. i starijih od njih.” Opet se vraćamo na isto – nema sadašnjosti. Nitko ne može primijetiti nekog Jonija ili Pekinšku Patku (a u devedesetim smo još i imali nešto). Šta reći na sve to?

Petar Janjatović: Svjestan sam toga ali nemam čak ni komentar na to. Jednostavno ne mogu biti pametan. Kao što je prije 3-4 godine djelovalo kao da se apsolutno ništa ne dešava na srpskoj sceni – doslovno; pa se onda odjedanput u zadnje dvije godine pojavila serija novih bendova – “Nova Srpka Scena” kako su mediji nazvali tu priču. I sad je pitanje koliko će to traga ostaviti, koliko će to trajati. Ali bar se nešto događa.


RiRock.com: I sada da Vam postavim pitanje kao osobi koja najviše prati tu novu scenu a koji je povezan sa Hrvatskom: paralela na relaciji Hrvatska, Bosna, Srbija tj. bivša SFRJ. Iz Bosne imamo Letu Štuke, iz Hrvatske sijaset dobrih bendova (Father npr.),… Tko tu profitira rock and roll-om?

Petar Janjatović: Znaš kako, R’n’R grupe kao takve u principu su u defanzivi na čitavom prostoru. Imaš Letu Štuke koje si spomenuo koji negdje po osjećajima vuku na ono što Darko Rundek radi (što je opet logično zbog ljudi koji su kompaktibilni u oba benda). I to je jedna od stvari koja je također lijepa kao što si i za Sars rekao da su prodali puno karata u Zagrebu tako su i Letu Štuke kad su se pojavili u Beogradu prodali tih nekih 700-800 karata što je bilo iznenađenje kako za njih tako i za organizatore. I to prijatno. To je ipak grupa koja je svojom muzikom sama sebi prokrčila put. Ali u principu ja ne bih znao prstom pokazati na neki od novih R’n’R bendova za koje bih rekao: kakvu snagu imaju, imaju jake pjesme, na dobar način sagledavaju svoju popularnost. Mnogo toga je ipak već viđeno.
Gotovo sam u fazi da mi je zagrepčanin Ante Perković sa svojom pločom neusporedivo značajniji, ima jake tekstove, zanimljive melodije a on je čovek koji je radio kao muzički novinar, svirao i onda se odlučio posvetiti totalno muzici i radi danas na starinski način: akustična gitara i pjesma.


RiRock.com: To nas onda dovodi do zaključka da ipak “bez starca nema udarca”. Ako ja mogu da uzvratim znam da mi je album Arsena Dedića iz 2008. ”Rebus” donio neočekivan nesvakidašnji muzički doživljaj.

Petar Janjatović: Dobro ali Arsen je svjetsko ime. Iskače iz toga. Ne, ja samo hoću reći ostala je ona stara priča koja je uvijek važna: Bitna je pjesma. Forma, način, produkcija; sve su to minorne stvari – ako je pjesma dobra ona će funcionirati. Mi imamo problem s tim manjkom pjesama. Ti i danas imaš raznišljanja da smo mi stari toliko dosadni s Novim valom i pravimo toliku mistifikaciju oko tog Novog vala. Zašto? Zato što se u godinu dana, godinu i pol, ili dvije godine pojavilo 100 pjesama koje su i dan-danas izuzetno jake. 15 Jonijevih, 7 od Filma, 12 od Haustora, 4 od Idola – razumiješ! Nije bez veze sada vrt SKC-a bio pun na Pekinškoj Patki. Ljudi znaju te pjesme, nešto im znače, odrastali su uz njih. Ja se slažem s tobom ali nemam komentar. Ne znam što će od ovog preživjeti za 10 godina a ne znam ni zašto smo u dilemi da li će nešto od toga preživjeti.


RiRock.com: Ali tu je pitanje: nema nasljednika. Clapton puni prostore, Stonesi također ali za 10 godina neće ih biti.

Petar Janjatović: Lady Gaga je tu.


RiRock.com: Ali kod nas Dado Topić neumorno svira, Bajaga također.

Petar Janjatović: Pa to je zato što imaju pjesme. U krajnjoj liniji ni Bajaga nije napravio veliku pjesmu u zadnjih 10-ak godina ali je prije snimio mnogo jakih pjesama koje mu osiguravaju da danas svira. On je ipak sve uradio i nema potrebe da išta radi osim da održava taj neki nivo.


RiRock.com: Nameće se pitanje: Čakamo autora ili čekamo pjesme?

Petar Janjatović: Godo nije došao – možda će autor doći.


RiRock.com: Hvala na razgovoru.

Petar Janjatović: Molim.


Ivica Stanković

Objavljeno 17.06.2010.