Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Intervju: Teofilović-Tadić: Svatko u sebi nosi neku ljepotu!

Intervju: Teofilović-Tadić: Svatko u sebi nosi neku ljepotu!Donosimo vam ekskluzivan intervju s braćom Teofilović i Miroslavom Tadićem u kojem nam otkrivaju pojedinosti rada na svom zajedničkom albumu ‘Vidarice’, ali i neka intimna promišljanja o ljubavi, radu, glazbi, životu…


RiRock.com: Da krenemo redom. Ovo je treći studijski album ili četvrti po redu album Braće Teofilović.

Radiša: Da za nas je tako ali za Miroslava 35-i.! (obostrani smijeh)


RiRock.com: Tko je izdavač?

Miroslav: Imamo dva izdavača. Ono što bi bilo zanimljivo vašim čitaocima a i ostalim muzičarima je da smo odlučili da ne izdajemo album na klasičan način. Znači, preko neke izdavačke kuće da radimo te neke dogovore, gdje mislim da već dugo postoji običaj da je nepravedna raspodjela rada i raspodjela nekog eventualnog dobitka ili profita s izdavačkim kućama. Tako da smo iskoristili situaciju što postoji nova tehnologija gdje puno ljudi više kupuju muziku preko downloada sada a ne preko cd-a. Tako smo i odlučili biti sami svoji izdavači. U biti postoje izdavači koji su izdali cd: postoji izdanje u Srbiji koji je izdala izdavačka kuća Helicon koja se prvenstveno bavi izdavanjem knjiga. U Americi je izdala kuća koja se zove Nine Winds koja je poznata po veoma bogatom katalogu koji je uglavnom katalog Jazza i experimentalne muzike. Za teritorij bivše Jugoslavije Croatia Records je preuzela distribuciju što je nama vrlo drago budući da imam od ranije dobro suradnju s njima i zato što su jaki i veoma dobro rasprostranjeni na ovim prostorima. Sami kontroliramo digitalno izdanje za cijeli svijet.


RiRock.com: Što donosi novi album? Naziv albuma je ‚Vidarica‘.

Ratko: Po riječniku Vidarica je žena koja vida rane i liječi ljekovitim travama ili izvor ljekovite vode kojim se umivanjem prije Sunca liječite. Međutim, negdje malo dublje, vidimo da je zdravlje stanje ravnoteže tijela i duha. Svjetska muzička scena prenaglašava vizualni trenutak do kojeg je došlo samim tehnološkim napretkom. Uglavnom se muzika kreće u nekom drugom smjeru. Nekako, s Vidaricom mi smo pokušali, sva trojica, dati dio sebe i probuditi sve one vrline kod ljudi koji svaki čovjek nosi. Naša uloga je da slušaoci pronađu i probude sebe iznutra, da na pravi način priđu muzici i da joj se istinski prepuste.


RiRock.com: Koliko sam razumio vi poklanjate ljubav putem ovog albuma?

Radiša: Pa može se tako reći zato što su sve pjesme ljubavne. Imaju taj motiv ljubavi. Tu je 14 pjesama iz različitih regija bivše Jugoslavije. Danas se tako popularno kaže ali regija obuhvača nešto širi prostor. Možemo reći da ta riječ i ta misao zaslužuju u ovom vremenu malo više pažnje pa smo tako povezali muziku i s tim motivom – motivom ljubavi. Pjesme su: Srbija sa Kosovom, Makedonija, Dalmacija, Bosna.



RiRock.com: Sva trojica ste u ovom “projektu”. Što ste zapravo htjeli muzički: jedinstven zvuk, ritam… ili je nešto treće u pitanju?

Miroslav: Pa htjeli smo nešto što ja ne mogu opisati riječima. Kada bih to znao riječima opisati bio bih pjesnik ili jedan dobar pisac. Znači, jednostavno, uložili smo u to sve ono što smo do sada naučili a to je stvarno dosta toga. Veliki dio tog procesa je intuitivan i zato se i ne može puno o tome pričati. Ja bih samo dodao nešto na prethodno pitanje: nije samo ideja da ljudima poklonimo ljubav, to stoji, najveća ideja je da ljude vratimo njima samima. Ideja je da ljude vratimo u taj izvor nekih osnovnih pozitivnih emocija od kojih, naravno, najvažnija i centralna je ljubav. Ima puno muzike koja ljude okreće van, koja ljude okreće na neku grupnu situaciju, na neko druženje s ljudima koje u tim masovnim situacijama u stvari može biti dosta površno. I mislim da akustična muzika koja je zasnovana na ovim tradicionalnim motivima i čija je produkcija vrlo prirodna, koja donosi jedan prirodan zvuk koji su ljudi zaboravili. Ljudi su zaista zaboravili kako zvuče akustični instrumenti ili kako zvuče glasovi bez neke velike produkcije. To nam je bio cilj sa tehničke strane, da nešto što zvuči stvarno dobro sa tehničke strane, što zvuči moderno ali što nije napravljeno na neki vještački način i nešto što ljude okreće unutra, vraća ih same sebi. A onda kada se ponovno okrenu na unutarnji svijet naša nada je da su nešto pronašli u sebi što je možda bilo malo “zaspalo” ili nešto što dugo nisu osjetili. Kada se ponovno okrenu tom unutarnjem svijetu nadamo se da će doprinjeti pozitivnijem odnosu prema svijetu oko sebe.



RiRock.com: Znači pričamo o konzumentima. Gdje vas mogu ljudi doživjeti u živo?

Ratko: Za jedan ovakav materijal potrebno je vrijeme i ozbiljna priprema da bi pjesme došle do pravih slušaoca. Napravili smo promociju u Beogradu, kako bi se javnost upoznala s time da smo objavili jedan ovakav album. Potom ćemo pripremiti nekoliko spotova, a od jeseni će Mirolsav raditi promociju i u Americi. Naš prvi koncert biti će u Zagrebu, 09.07. na ljetnjoj sceni Amadeo u 21:00. To će biti naša prva koncertna promocija ‘Vidarice’, mada smo mi već 2007. godine nastupali zajedno na Guitar Art Festivalu u Beogradu i koncertima u Nišu, Podgorici i Banjaluci. Dosta očekujemo od ovog zvaničnog prvog zajedničkog koncerta, a potom ćemo krenuti dalje, a naša prava koncertna aktivnost se očekuje sljedeće godine.



RiRock.com: Miroslav se osvrnuo na zvuk akustičnog instrumenta. Vi ste tu s Vašim instrumentom – glasom. Koliko je teško održavati glas kao instrument? Koliki danak uzimaju probe?

Radiša: Pa probe ne uzimaju danak ukoliko nisu pretjerane. Naravno da ne vježbamo ako smo bolesni, npr. Ali probe su ključna stavka, kao i s instrumentom koji Miroslav svira. Ukoliko ne vježbate ne možte biti u zavidnoj formi. Kažu: ‚sreću donosi rad. Tko najviše radi imati će najviše sreće.‘ Tako da su probe izuzetno važne i naravno mi vodimo dosta računa o tome i da ne pričam sada o tehničkim stvarima ali to naravno podrazumijeva da vodimo računa o “hladno, kiselo,”… Ne mogu kazati da je sve to neko naše veliko iskušenje nego jednostavno mi tako živimo. Mi nemamo potrebe za takvim stvarima koje bi bile štetne za grlo tako da smo uspjeli spojiti te dvije stvari tj. to nam je postao sastavni dio života.



RiRock.com: Bavite se muzikom koja nije baš uobičajena na ovim prostorima. A opet vaš rad nadgledaju i rock kritičari. Tko je onda Vaša publika – imate li uvid u to?

Radiša: Mogu reći da nije slučajno što je u ovom trenutku i Miroslav s nama. Jednostavno je to produžetak nekog našeg rada. Ne mislim da je to neki zaokret, promjena žanra ili nešto drugo. Ti rock kritičari su osjetili da se sve u rock and roll-u zasnivalo na energiji iskrenosti tako da nas trojica na tom planu možemo funkcionirati i da će to ljudi prepoznati. Koja je ciljna grupa – to je teško danas uopčte reći ali mislim da prvo ne treba gledati na godine. Slušaju nas različiti ljudi, različitog profila, različitih godina… Tako da mi nemamo neku ciljnu grupu. Otvoreni smo i vjerujemo da svatko tko hoće ovo čuti da će reagirati jako pozitivno. Sve ovisi kako tko promatra naš rad. Netko promatra avangardno, netko kao očuvanje tradicije, netko kao etno fusion…

Ratko: Nama su istinski pomogli ljudi iz svijeta rock kritike i publicistike svojim savjetima i afirmativnim tekstovima – od Pece Popovića (čovjek koji je pomagao mnogima – od Smaka do Gibonnia, prim.), Pere Janjatovića, pa Ivan Ivačković naravno, Aleksandar Žikić i drugi. Ali znali smo nekako da su nakon našeg gostovanja na koncertu Miroslava i Vlatka mnogi priželjkivali da se dogodinova muzička priča.

Miroslav: Ciljna grupa – to je nama i prednost i problem. Ali problem je taj što mi nemamo ciljnu grupu. Mi da imamo ciljnu grupu onda bi napravili neku kampanju tj. promociju za tu ciljanu grupu, napravili bi koncerte za tu ciljnu grupu i imali bi već ugovorenih 10 koncerata. Ali mi imamo jednu ograničenu grupu slušaoca. Naša muzika niti je predviđena niti iz našeg iskustva ona funcionira za jednu određenu grupu. Znači treba mnogo više vremena da ljudi iz raznih tih ciljnih grupa čuju tu muziku. I jedan dio te kvalitete ‚Vidarice‘ je da je ona namijenjena mnogo širem auditoriju. To sam već iskusio i na koncertima sa Stefanovskim – imali smo veoma širok raspon publike i što se tiče godina i što se tiče nekog backgrounda i što se tiče spola. Na kraju krajeva imate gitarske bendove u Americi gdje vam dođu samo muškarci na koncerte – pa kakav je to život!


RiRock.com: Pitanje za Miroslava. Rad sa Zappa-inim Mothersima, Joachim Kuhn, Maria Joao, a sada braća Teofilovići. Zašto baš oni?

Miroslav: Na mom putu je to sasvim logično. Od svoje prve ploče koja je napravljena 1988. godine bavim se integracijom tradicionalne folklorne muzike s nekim drugim muzičkim izrazima koje sam radio i na kojima još uvijek radim. Tako da imam tu neku putanju: od prve grupa koja se zvala Braća, pa naravno tu je i suradnja s Vlatkom Stefanovskim koja je ovdje dosta poznata i posljednjih godina pogotovo. Kako sam radio puno instrumentalne muzike u tom svom, nazovimo prvom dijelu solo karijere, imao sam veliku potrebu da radim s glasom, zato što je taj instrument potpuno organski i ima taj element disanja koji mi je jako važan kao nekom tko prati. Znači imao sam dvije godine rada u grupi Marie Joao koja je zaista izvanredan pjevač. Radio sam i s Jadrankom Stojaković, pa naravno i sa Šerbedžijom, što mi je isto vrlo zanimljivo. Znači glas! Projekt sa braćom Teofilović se razvija lagano već od 1999. godine od našeg prvog nastupa i to je polako sazrijevalo. Moj rad na folklornoj muzici pored samo jednog cd-a koji je rađen s Vanjom Lazarovom je u potpunosti instrumentalan rad. Znači ta moja želja da radim s glasom i taj moj glavni rad s tradicionalnom folklornom muzikom se spajaju u tom trenutku kada je jasno da su braća Teofilović vokalni predstavnici toga istog što i ja radim ali instrumentalno. Kada se to poklopilo u jednom trenutku onda je stvar jasna – upali se ona žarulja, okrenete dva-tri telefona i evo ‘Vidarice’.


RiRock.com: Dobro, Vi ste predstavnici tog pravca. A što je s kolegama u okruženju?

Ratko: Pa nema nekog sličnog nama, jer smo nas dvojica i mi pjevamo a capella. Ovo je sada prvi put da netko s nama radi cijelu ploču. Mi smo od prvog susreta s Miroslavom znali da će on biti čovjek koji će to raditi s nama. Ali da se osvrnem na pitanje: upoznati smo s radom Damira Imamovića i njegov pristup sevdalinki, potom Merima Ključo je radila divnu ploču s Amirom Medunjanin ‘Zumra’ koja nam se jako svidjela. Makedonija donosi mnogo više autora: Anastasia, Dragan Dautovski trio… Rad Miroslava i Vlatka i dugo preslušavanje njihovih CD-a ‘Kruševo’ ‘Treta majka’ navelo nas je na razmišljanje kako bi se naši glasovi mogli stopiti s gitarom. .


RiRock.com: I to me dovodi do ključnog pitanja – može li se živjeti od ovog posla?

Radiša: Može se živjeti za to i s tim. A sve ostalo onda ide svojim tokom.

Ratko: Mi se ne bavimo muzikom isključivo zbog novca, mada je novac važan da bi mogli da se dalje razvijate i usavršavate. U današnje vrijeme baviti se muzikom na ovaj način je skup hobi. Novac je rezultat predanog rada i kvaliteta. Mi smo iskreno prišli tome, istraživali, radili a radimo i danas. Znači volimo to što radimo. Drugo je pitanje kolike su vaše želje i ambicije kada je materijalni trenutak u pitanju. Bitno je da postoji ravnoteža kada stvarate i kada živite sa tim. Posvetili smo život muzici, sjećanju na pretke, sjećanju na ljude koji su nas prepoznali i dali nam neki novi vjetar u leđa. Prvi susret s Miroslavom je bio taj “vjetar” i kad ostanemo sami nama je uvijek tu negdje bila gitara. Uvijek idemo dalje i to je najvažnije za svakog umjetnika koji je istinski posvećen svome daru.


RiRock.com: Znači veliki je svijet. Negdje sam pročitao da ste bili predavači u Bostonu, u L.A.-u.

Radiša: Evo da kažem – imali smo to kod Miroslava na fakultetu u L.A.-u (Univerzitet za Umjetnost) koji nas je tamo pozvao i predstavio ali neka možda on kaže nešto više o tome jer drugačije je školstvo u Americi i kod nas. Drugačiji je taj način komuniciranja između studenta i profesora, drugačija je relacija te interakcije. Profesor je autoritet ali i on dosta saznaje od učenika i on njima daje na osnovu svojih višegodišnjeg saznanja i iskustva koje je proveo u različitim vrstama muzike i on predstavlja to čega oni prepoznaju što je kod njih značajno. Kod nas je sve drugačije: zasniva se na pitanju i odgovoru profesoru. Mi nismo bili predavači već smo predstavili to što radimo a naravno da je to njima bilo zanimljivo da netko tako nešto radi.

Miroslav: Nemam što dodati što se tiče njihovog sudjelovanja na fakultetima. To je sasvim uobičajeno da su oni gosti kao autentični predstavnici jednog određenog rada. U ovom slučaju autentični predstavnici svoje muzike. Nisam ih predstavio kao nekog tko se bavi folklorom na autentičan način, znači na način za koji mislimo da se tako izvodilo prije 100 ili 200 godina nego jednostavno ljudi koji se bave tom muzikom na sebi svojstven način. Jer i ti studenti upravo hoće to isto raditi. Naravno ne tu istu muziku ali njima su Teofilovići primjer nekoga tko je stvorio svoj vlastiti izraz na osnovu nekog materijala koji već postoji. Znači oni vuku paralelu, to nije direktno ali se vuče paralela između toga kako je netko uzeo nešto što postoji i napravio od toga osobeni izraz. A zanimljivo je to, pogotovo što je jedna totalno nekomercijalna varijanta što se tiče instrumentata - u njihovom slučaju imamo samo dva glasa. Nema nikakve elektronike, pratećih instrumenata. Njima je to inspiracija, jednostavno da vide da je to moguće. I sada oni to prevode u neki svoj svijet koji može značiti sasvim nesto drugo. A moram kazati da je blistava karijera pred Teofilovićima kao predavačima. Oni mogu bilo gdje biti gosti na taj način, na Berkliju, na faklultetima, na etnomuzikološkim odsjecima, mogu biti na odsjecima za ranu muziku, jer to je sve povezano.


RiRock.com: Pričamo o materijalu, o publici – hajde da pitam što se sluša privatno? Što vas to reklasira iz svijeta muzike?

Radiša: Pa u različitim periodima svog života smo slušali različite muzike. Sve je to, da kažem, neki razvoj. Različiti utjecaji su prošli kroz nas. Puno toga je bilo. Prije svega kao mladi smo odrasli uz rock pa smo onda uživali u radu kroz zborsku muziku, pa klasična, pa instrumentalna klasična muzika, pa onda razne muzike svijeta budući dosta putujemo po festivalima, onda filmska muzika je isto dosta zanimljiva.

Ratko: Dosta je zastupljena filmska muzika, a toplo bih preporučio Eleni Karaindro i muzičku temu iz filma ‘Theo Angelopoulos’. Kao srednjoškolci dosta smo slušali Smak, Korni Grupu, Time, Yu Grupu, Leb I Sol. Kasnije jak utjecaj na nas ostavlja glas Jordana Nikolića, Nade Mamule, Staniše Stošica, Mare Đorđević. Iz Makedonije Vanja Lazarova, Vaska Ilijeva, Nina Spirova sjajni Kiril Mančevski, Aleksandar Sarijevski. Potom duhovna muzika i pjevanje u zboru, sve je to imalo jak utjecaj, da bi na kraju sami stvorili osebujni muzički izraz. Da ne zaboravim ansambl Romalen i Gordanu Jovanović koji su snimali 70-ih godina i koji su za nas fascinantni. Prije neku večer nakon našeg koncerta svirao nam je jedan mali tamburaški orkestar Roma i to je bilo fantastično u tom trenutku. To je muzika. Tu se ne gleda ni harmonija, ni nota, već kako čovjek pjeva srcem. Tako se sluša muzika. Vi tražite lijepo kod svakog muzičara. Svatko u sebi nosi neku ljepotu. Ne treba biti previše negativno kritičan nego treba se prepustiti.

Miroslav: Dosta slušam muziku kao dio svog posla. Budući držim dosta satova preko tjedna, sam sviram, vježbam itd., onda dosta volim tišinu. Volim odvojiti jedan dio dana kada ništa ne čujem. Kada se vozim, a živim u Los Angelsu, tamo se dosta vremena provodi u autu, ne slušam muziku. Znači, dobro mi je da, jednostavno očistim taj prostor. Kao zrak koji se treba pročistiti. To je moja prva reakcija. A što se tiče onog što me inspirira – vrlo je dugačak odgovor na to. Ono što mi je jako zanimljivo i što me inspirira, čime se ponosim (a već 25 godina predajem na Fakultetu u Kaliforniji) su diskovi mojih bivših studenata. Neki od tih su zaista izvanredni, vrhunski i to me uvijek raduje. Nekoliko puta mi se dogodilo da mi je to bio omiljeni disk koji bih slušao u nekom periodu. Što se tiče mojih glavnih utjecaja pored te arhive tradicionalne muzike koju sam skupljao godinama na mene je sigurno najviše utjecaja imao američki blues. I tome se i dalje vraćam ako hoću slušati nešto od tih početaka s početaka 20. stoljeća pa sve do nekih najnovijih izvođača. To mi je u stvari neka vrsta specijalnosti pošto tamo to predajem: jedan od predmeta koji predajem je i Blues prije 1940. godine. Znači praktično taj akustični blues prije nego što ga je Muddy Waters formulirao u taj električni Blues band u toku 50-ih godina. Znači blues. I uvijek se vraćam nekim stvarima, npr. Jimi Hendrix koji je, kada sam bio tinejdžer bio moj omiljeni muzičar i moja inspiracija i to i dalje stoji na neki način. Onda imamo Flamenco koji je zaista jedna fascinantna umjetnost na gitari, znači specijalno vezana za gitaru. Često se vračam slušanju toga. I to je otprilike to! Htio sam napomenuti da ima jedan hrvatski bend Cinkuši koji rade međimursku muziku s punkom. Baš su super dečki!


RiRock.com: Mislim da smo napravili pun krug ovim razgovorom! Nešto za kraj?

Ratko: Neka se čitaoci opuste i uživaju uz ploču ‚Vidarica‘. Volim kazati ploča a ne cd. Kada me pitaju kako ploča ja odgovaram - to je ploča, ali manja.

Miroslav: Za kraj je to – pitali ste nas kako se može živjeti od toga? Najveće bogatstvo koje netko može imati je da može živjeti bilo koliko skromno od onoga što voli! Znači to trebaju ljudi zapamtiti. Kada dođem u Srbiju ili Hrvatsku ljudi se puno žale kako je teško – svugdje je teško. Ali je važno pronaći to što stvarno volite, baviti se time i čak iako imate neke minimalne uvjete od toga, to će vam biti mnogo vrijednije nego da zaradite puno para od nečega što ne volite raditi.


RiRock.com: Upornost se isplati!

Radiša: Da ali dio toga je jedna veoma važna stvar koja nije laka a to morate saznati što je to što vi stvarno volite raditi. To je ključ svega. To nije tako jednostavno.

Ratko: Ljudi lako bježe od svojih darova i idu u neke druge stvari. Najveća stvar, koju je Miroslav rekao je: prepoznati sebe, naći najbolje u sebi i naći taj put koji je u stvari jedini pravi. To nam je dar od Tvorca koji moramo prepoznati svi. To nam je zadatak.


RiRock.com: Hvala na razgovoru!

Ratko: Hvala i tebi!
Radiša: Hvala!
Miroslav: Hvala također!


Ivica Stanković


Objavljeno 12.06.2012.

Vremeplov

Odbijati odrasti je kao odbijati prihvatiti vlastite granice. Zato mislim da mi nikada nećemo odrasti…
Robert Smith (The Cure)